„Valja Brđalijino polivalo,nečijih ćevapa“…Ponavljam ovu rečenicu i zamišljen sam nad njom,ko nad nekom žestokom filozofijom. Okreće voda točak na Oboračkoj rijeci, između trotoara Nove Travničke i bašte Restorana „Orhideja“, a ova se mudrost ( koja će jednom, zasigurno,naći mjesto u zbirci narodnih izreda Vox Populi) uzvrtjela u meni, na relaciji: želudac – mozak, i nikako da je se kutarišem. To je od gladi, jer kad je stomak prazan, glava tako funkcioniše. Dolazi do mene miris sa roštilja i odnosi me daleko,daleko…u godine kojih se jedva sjećam.
Jednom je Donji Vakuf imao svoje korzo. Šetalo se čaršijom. Šetali Vakufljani, šetali uz čaršiju, šetali niz čaršiju, šetali i šetali…“ Zar samo šetali? I nije vam bilo dosadno?“, pitaju djeca svoje roditelje, i ne mogu da shvate kako se tih davnih sedamdesetih moglo bez kafića, diskoteka,internet klubova i drugih okupljališta mladih. Korzo je u to vrijeme bilo dio kulture urbanog dijela stanovništva, ono što bi se današnjim žargonom nazvalo trendom.
Imalo je korzo i svoja nepisana pravila: tačno se znalo kada se izlazi na korzo,kojom stranom ulice se šeta u kojem pravcu, koliko sporo se može šetati korzom, koliko dugo se zadržavati na trotoaru ukoliko se susretnu poznanici,znalo se da na korzu mogu šetati najmanje dvije (djevojka i momak), a najviše četiri ili pet osoba ( bračni par sa dvoje,odnosno troje djece), i na kraju, znalo se gdje je počinjalo, a gdje završavalo korzo – od radionice Irfana Muderizovića do Brđalijine ćevabdžinice „Akšamluk na Vrbasu“.
Poput mnogih drugih socijalističkih rituala, i korzo se nametnulo standardom življenja i pravilima ponašanja tog vremena.
Oko osam sati,dječaci u tregericama i „ciciban“ cipelama, a djevojčice sa kikicama, uređene u jednobojnoj kombinaciji: haljinica,štramplice i sandalice, izlazili bi na korzo, u pratnji roditelja, također obučenih po modi tih godina. Djeca su prebacivala iz ruke u ruku vrele varene kukuruze, mučeći se dok su ih jeli, a roditelji su , držeći se pod ruku, grickali kokice iz jednog fišeka. Korzo je trajalo taman toliko dok djeca ne pojedu kukuruze, a onda bi se svraćalo na jedno od tri, tadašnja, donjovakufska mjesta, gdje se moglo sjesti i popiti, a Boga mi, i štogod pojesti. To su bili restoran hotela „Vrbas“, bašta restorana „Putnik“ i ćevabdžinica „ Akšamluk na Vrbasu“. Prve dvije destinacije još uvijek su bile aktuelne,dok je ova treća ostala samo u sjećanjima onih koji pamte korzo i miris ćevapa.
„ Akšamluk na Vrbasu“ bila je ljetna bašta nadvijena nad Vrbasom, na mjestu gdje se Oboračka rijeka ulijeva u Vrbas. Preko puta kuće Husnije Omeragič, koja je srušena da bi se sagradila ugrada današnje Pošte.
Ovu,prvu donjovakufsku ćevabdžinicu, držao je Rahmija Kurić, zvani Brđalija, i dan-danas jedan od najpoznatijih ugostitelja u regionu.
Ono što je, pored ukusa i mirisa ćevapa, ostalo u sjećanju na „ Akšamluk na Vrbasu“, jeste plava željezna ograda terase ovog objekta. Sa trotoara se stepenicama penjalo na terasu koja je sva bila pod krošnjom vrba. Tu u vrbovoj hladovini najmlađi đetači na korzu čekali su da se ćavapi ispeku, stalno opominjani od roditelja, jer su se nervozno vrtjeli na stolici. Uz žubor Oboračke i Vrbasa, terasom se razlijegala i pjesma sevdalinka, u interpretaciji našeg Moše Velića…“Haaaaj,ima l jada, k o kad akšam pada…“
Eh, tako je to nekad bilo….akšamlučari se sjećaju pjesme nad Vrbasom, poguzije Brđalijinih ćevapa, a nostalgičari čeznu za onim bezbrižnim godinama i ponekad navrate u restoran „Orhideja“, ne bi li se točak vremena na Oboračkoj rijeci počeo okrečati unazad, i vratio ih doba u donjovakufskog korza i „ Akšamluka na Vrbasu“.
Autor: Samir Tahirović
Knjiga: “Bilo jednom…”
