Tokom XVI stoljeća živio je u selu Kutanji, koje se nalazilo oko pola sata hoda od Donjeg Vakufa, izvjesni Ibrahim beg Valetanlić. Narod ga je upamtio kao veoma gostoprimljivog domaćina. Jednog dana mu u posjetu dođe neki šejh iz Azije. Ibrahim beg zapazi da je u pitanju dobar čovjek te mu ponudi prenoćište kod sebe. Svako veče bi sjedili u sobi namijenjenoj za goste gdje su pričali o raznim stvarima, a u vrijeme počinka Ibrahim beg bi se vraćao u svoje prostorije. Jedne prilike Ibrahim begove sluge mu rekoše: “Ti mnogo hvališ ovog šejha, veliš, da je dobar čovjek, a on svaku večer odmah izađe iz sobe, dok ti odeš u kuću, pak hoda kojekuda po cijelu noć [momci su mislili da šejh ide ašikovati]”. Beg im nije vjerovao ali odluči da se sam uvjeri svojim očima gdje šejh hoda. Iste večeri su obojica ponovo sjedili u sobi, a kada je nastupilo vrijeme za spavanje, beg ode u svoju prostoriju na počinjak, a šejh ostade u sobi namijenjenoj za goste. Ipak, beg ne leže već ostade u odijelu i sačeka dok šejh ne izađe iz svoje prostorije. Kada je izašao Ibrahim beg se uputi za njim da vidi kuda se uputio. Šejh dođe do rijeke Vrbas a beg kriomice za njim. Šejh tada pređe na desnu obalu Vrbasa ali se Ibrahim beg ne usudi ići za njim bojeći se da će se utopiti. Međutim, kada je šejh prešao na desnu obali uoči Ibrahim bega na lijevoj obali rijeke Vrbas te mu reče: “Hajde slobodno mojim stopama, nećeš se utopiti”. Ibrahim beg ga posluša i pređe Vrbas, kao po suhom. To zemljište [današnji Donji Vakuf] na kojem su stajali bilo je Ibrahim begovo, ali neobrađeno i zaraslo. Tu obojica stadoše kod jedne bukve gdje šejh Ibrahim begu reče: “Pošto moje tajne izagjbše na mejdan (vidik), te mi se ne mili više živjeti na ovom svijetu, učiniću Bogu dovu, da još ove noći umrem, pa me ukopajte na onom mjestu, gdje sjutra nagjete prokopnicu; no prije toga učiniću vam vasijet, da ovdje sagradite džamiju, ozigjete ovo vrelo i namjestite ćupriju preko Vrbasa, pa vam mogu unaprijed kazati, da će se tu otvoriti krasna varoš”.
Nakon što su klanjali vratiše se u Kutanju. Kako je šejh rekao tako je i bilo – iste večeri je preminuo, a sutradan ga sahraniše na lijevoj obali rijeke Vrbas, gdje mu se nalazi turbe, udaljeno oko 500 koraka prema Bugojnu. Ibrahim beg sagradi krasnu džamiju, ozida i vrelo odmah uz nju, a malo dalje i ćupriju na Vrbasu te dade džamiji za njezino održavanje svu svoju zemlju na desnoj obali Vrbasa. Čim se džamija sagradila muslimani su oko nje počeli graditi kuće za stanovanje. Prvu naseobinu prozvaše po perzijskoj riječi “Nev Abad”, što bi u prijevodu na bosanski značilo “Novo naselje”. Naseljavanje se brzo odvijalo tako da je uskoro imalo blizu 1 000 kuća, a početkom XVIII stoljeća naselje prozvaše po arapskim riječima “Vakfi Kebir” što u prijevodu znači “Vakuf golemi”.
Kako je tokom XVIII stočljeća Bosnom često harala kuga tako se i broj stanovnika smanjivao, pa je i termin “kebir” odnosno “golemi” izgubio smisao. Početkom XIX stoljeća po svjoj prilici grad dobija današnji naziv Donji Vakuf. Izraz “Vakuf” dolazi od toga da je Ibrahim beg poklonio džamiji svoje posjede tj. uvakufio ih, pa odatle i naseobinu prozvaše “vakufska naseobina”. Krasna džamija koju je sagradio i danas stoji kao najljepša džamija u Donjem Vakufu. Odmah od temelja same džamije prema sjeverozapadu nalazi se vrelo koje je dobilo naziv “Buka” po bukvi koja se tu nekada nalazila. Nakon Ibrahim begove smrti tu je sagrađen mekteb i abdesthana sa tri strane. Prema Ibrahim begovoj želji ukopan je odmah uz svoju džamiju, uz natpis da je bio veliki “hanedan” (gostoljubljiv) i da je sagradio dvije džamije, ćupriju, ozidao vrelo – Buku.
izvor:http://bosnae.info
