Ovaj posljednji porod je bio najprirodniji, najdostojanstveniji, najsretniji, najkompletnij porod koji sam mogla doživjeti, onako kako svaka žena u dubini svog bića naslućuje da bi porod trebao izgledati – sa svojom porodicom, dulom i babicom koju sam sama odabrala i koji su me podržavali i poštovali i ophodili se prema meni sa maksimalnim dostojanstvom, ali i velikim znanjem.
Upravo ovako svoj porod kod kuće opisuje Amira Ćerimagić, specijalizantica kliničke imunologije. Ona je za portal Radiosarajevo.ba otkrila svoje iskustvo porođaja kod kuće i u bolnici, ali i o pravnoj bitki koja je došla do Evropskog suda za ljudska prava.
Amira se dva puta porodila u državnoj bolnici, te jednom u privatnoj, a četvrtog mališana donijela je na svijet u kućnom okruženju, baš onako kako je željela.
Ipak, to nije bio lagan put i pravna bitka je trajala jako dugo jer u Bosni i Hercegovini, prema zakonu, ne postoji mogućnost asistencije na porodu.
Inicijative, apelacije, sudovi…
Inicijativu za omogućenje asistencije na kućnom porodu podnijela je prema svim nivoima zdravstvenih ustanova koji pružaju zdravstvene usluge trudnicama i porodiljama – od primarnih do tercijarnih. A sve institucije su i odbile zahtjev – jer prema pravilnicima i zakonskim odredbama ne pružaju “porođaj van zdravstvene ustanove”.
„Potom smo se obratili Ustavnom sudu u BiH apelacijom koja je također odbijena kao neutemeljena. Dalji koraci uključuju obraćanje Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, kako je već urađeno u državama poput Mađarske, Rumunije, Češke i Hrvatske. Moram napomenuti da ova pravna borba ne uključuje samo pravo na kućne porode, već obuhvata nešto mnogo šire – a to je vraćanje normalnih, fizioloških poroda u ruke nezavisnih babica, odnosno primalja.
Takva klasifikacija i podjela pružanja zdravstvenih usluga na porodu, gdje ‘normalni’ porodi pripadaju babicama a patološki hirurzima- ginekolozima je dokazana kao najefikasnija kako zdravstveno tako i ekonomski za državu”, napomenula je Amira.
U Sarajevu i Mostaru od nedavno postoje dva fakulteta za educiranje primalja.
“Nakon reforme u educiranosti babica ne postoji razlog da se ne učini reforma i ne pruži pravna osnova odnosno širenje njihovih ingerencija, u smislu mogućnosti da same preuzimaju i vode zdrave porode. To može biti u kući, poput poroda kakav sam ja izabrala, ali i u drugim formama, poput Porođajnih centara kakvi postoje u razvijenim zemljama Evrope“, objasnila je Amira za Radiosarajevo.ba.
‘Žena ima pravo birati gdje i s kim će se poroditi’
O iskustvima s porođaja se jako malo priča u Bosni i Hercegovini. Srećom, došlo je do promjena posljednjih godina, poput kampanje #prekinimošutnju koja je regionalnog karaktera.
A da uslovi u bh. porodilištima nisu idealni, napomenula je Ćerimagić, svjedoče loša iskustva žena, kao i poređenje s praksama razvijenih zemalja.
„Žena mora imati pravo da bira gdje, kako i sa kim će se porađati, te da bira svoj ‘porođajni tim’ jer je žena ta koja se porađa i treba biti aktivni sudionik svog poroda. Porod je iznimno velik događaj u životu žene i čitave porodice, i ne uključuje samo fizički izlazak djeteta, već i emocionalni i psihički put porodilje, porodice ali kako istraživanja pokazuju, i same bebe. Do sada se žena tretirala kao pasivni objekat umjesto aktivnog subjekta poroda. Dakle ‘žena se porađa’- umjesto da ‘ženu porađaju’“, poručila je Ćerimagić.
“Instiktivan porod kako su žene oduvijek i znale”
Cijelu ovu priču potakla su njena prijašnja iskustva, tačnije tri porođaja.
“Porodila sam se dva puta u državnim porodilištima gdje je ginekolog bio ‘glavni’ s nizom rutinskim medicinskih intervencija koje se često bez posebnih indikacija u sklopu rutinskog rada primjenjuju nad ženom i bez njene mogućnosti da odlučuje sama, uz mnogo straha, osjećaja inferiornosti i da moram ‘slušati’ ili u suprotnom se ‘svađati’. Treći porod je bio u privatnom porodilištu i bio je mnogo bolje iskustvo, ali je veliki nedostatak bilo putovanje u drugi grad udaljen dva sata od kuće, što je poseban stres. I sada kući uz asistenciju babice iz EU”, ispričala je Ćerimagić.
Uz pravnu bitku, uspjela je dobiti porod kakav je željela i onakav “kako svaka žena u dubini svog bića naslućuje da bi porod trebao izgledati”.
Zanimljivo da joj je pomoć pružio ‘babac’ Paul iz Velike Britanije, a sama potraga je bilo jedno posebno putovanje, uz mnogo vremena, truda, upita i iščekivanja.
“Pristup je, ‘nebo i zemlja’ u odnosu na pristup u državnim porodilištima. Njegovo veliko znanje je omogućilo da se najmanje ‘petlja u porod’, pustio je da instinktivno sama prolazim kroz svoj porod kako su žene zapravo oduvijek i znale raditi, da se krećem slobodno, i da dula svojim tehnikama pomogne sa kontrakcijama, te da sama dočekam svoju bebu, istovremeno budno motreći i pazeći na dobrobit i mene i djeteta. Naravno, sa sobom je imao svu medicinsku opremu koju svaka nezavisna babica nosi na kućnom porodu. Porod je zaista bio po najvišim standardima što znači, za normalan porod, sa najmanje intervencija i uplitanja”, zaključila je Ćerimagić.
Radiosarajevo.ba
