Građani Bosne i Hercegovine mogu se vakcinisati u susjednoj Republici Hrvatskoj u županijskim zavodima za javno zdravstvo ili doći na punktove gdje se vakciniše bez prethodne najave.
Informacija je za N1 potvrđena iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a odluka je stupila na snagu odlukom Vlade Hrvatske koja je donesena 17. jula.
Državljani BiH imaju pravo boraviti u Hrvatskoj 12 sati kako bi se vakcinisali.
Kontakt institucija gdje se građani BiH mogu prijaviti za vakcinaciju nalazi se na OVOM linku.
Inače, za ulazak u Hrvatsku potrebno je sljedeće:
– negativan PCR ili antigenski test
– potvrda o dvije primljene doze vakcine 14 dana nakon revakcinacije
– ako je osoba preboljela COVID i u 180 dana primila jednu dozu
– pozitivan PCR test od kojeg je prošlo tri do devet mjeseci (ili) desetodnevna izolacija
– potvrda o uplaćenom smještaju (barem 30 posto od planiranog boravka) ili potvrda o valjanom razlogu ulaska u hrvatsku (zdravstveni ili neki drugi razlozi za koje je potrebna potvrda).
Prosječna mjesečna isplaćena neto plata u BiH u maju ove godine iznosila je 981 KM i nominalno je niža za 0,7 posto u odnosu na decembar prošle godine, te viša za 4,4 posto u poređenju sa majem lani.
Najniža prosječna neto plata od 584 KM bila je u djelatnosti pružanja smještaja, te pripreme i usluživanja hrane, u građevinarstvu je iznosila 680 KM, dok je prosječna neto plata u administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima iznosila 675 KM, podaci su Agencije za statistiku BiH.
Najveću zaradu imali su zaposleni u finansijskim i djelatnostima osiguranja 1.564 KM, u proizvodnji i snabdijevanju električnom energijom, plinom, parom i klimatizaciji prosječna neto plata iznosila je 1.480 KM, a u sektoru informacija i komunikacija 1.439 KM.
Prosječna mjesečna bruto plata u BiH za maj ove godine iznosila je 1.519 KM i nominalno je niža 0,5 posto u odnosu na decembar lani, te viša za 4,7 posto u poređenju sa majem prošle godine.
U Memorijalnom centru Kamičani u Kozarcu kod Prijedora klanjana je 25. kolektivna dženaza nakon koje će uslijediti ukop 12 žrtava rata u Bosni i Hercegovini čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz više masovnih grobnica.
Redžo Marošlić iz Trnopolja, koji 45 godina živi u Kranju u Sloveniji, danas je ispratio amidžu i amidžića Himzu i Fikreta Marošlića, koji su najstarija i najmlađa žrtva koje će biti ukopane.
“Šta da kažem, veoma sam tužan danas, teško je za sve. I nakon toliko godina čovjek ne može biti ravnodušan, teško nam je, ali moramo podnijeti, moramo imati sabur, živjeti naprijed”, rekao je on.
Istakao je da svakom čovjeku malo lakše, a naročito majkama šehida, kad jednom imaju mezarluk gdje mogu doći da popričaju sa svojim djetetom, da prouče Fatihu.
“Ja sam čovjek vjernik i, mogu reći, svi ljudi koji su vjernici razmišljaju u tom pravcu, da treba da ljudi poštuju jedni druge, da žive u miru, jer nijedna država na svijetu nije nacionalno čista”, rekao je Marošlić.
Šefika Mujkanović kazala je kako danas, nakon 29 godina, ukopavaju brata njenog muža.
“Čekamo 29 godina da se nađe, da se sahrani, na Korićanskim stijenama je ubijen. Eto, sad, Bajram je, mi se ne osjećamo dobro. Teško nam je, ne možeš pričati”, rekla je ona.
Dodala je da će im ukop posmrtnih ostataka donijeti kakav-takav mir.
“Žao nam je što je samo jedna kost. Više se nije moglo pronaći, čekalo se pet, šest godina, onda, nema se šta čekati, da se i ta jedna kost sahrani, da se zna gdje je, šta je”, rekla je Mujkanović.
Njen suprug od bola teško priča, moli za razumijevanje, jer je lošeg zdravstvenog stanja, a bol ga dodatno guši.
Kažu da im je sve ovo preteško, da su popili lijekove kako bi mogli danas biti prisutni, i to cijela porodica, jer su za Vasifa Mujkanovića svi bili vezani.
“Ponovo se podsjećaš na one najgore dane“, dodala je Šefika Mujkanović.
Dženazi ubijenim Prijedorčanima prisustvovao je veliki broj građana, kao i najviši zvaničnici Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice (IZ) u BiH, a kolektivnu dženazu predvodio je reisu-l-ulema IZ Husein ef. Kavazović.
Iz Instituta za nestale osobe BiH naveli su da su žrtve ubijene 1992. godine, a njihovi posmrtni ostaci u proteklom periodu su ekshumirani iz masovnih grobnica Korićanske stijene, Tomašica, Hrastova Glavica, kao i na lokalitetima Kozarac – Garevci i Jablanica – Prosara.
Najmlađa žrtva koja će danas biti ukopana je Fikret Marošlić, koji je imao 21 godinu kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice na Korićanskim stijenama.
Zajedno sa Fikretom biće ukopan i njegov otac Himzo Marošlić, koji je imao 47 godina u momentu smrti. I njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice na Korićanskim stijenama. On je najstarija žrtva ukopana ove godine.
Osim njih, nakon kolektivne dženaze u Šehidskom mezarju Kamičani i Šehidskom mezarju Čarakovo biće obavljen ukop i Emina (Hasan) Ćoralića, rođen 1950. godine, Vasifa (Mahmut) Mujkanovića, rođen 1960. godine, Rifeta (Abid) Kahrimanovića, rođen 1959. godine, Sakiba (Mustafa) Denića, rođen 1958. godine, Hasiba (Hasan) Behlića, rođen 1950. godine, Mirse (Šefik) Brdara, 1963. godine, Ismeta (Husein) Hirkića, rođen 1950. godine, Idriza (Ešef) Duračaka, rođen 1954. godine, Nedžada (Adem) Fazlića, rođen 1959. godine i Samira (Rizvo) Merdžića, rođen 1970. godine.
Posmrtni ostaci Prijedorčana ispraćeni su juče iz identifikacionog centra Šejkovača u Sanskom Mostu, a nakon prolaska kroz Ključ, Bosanski Petrovac, Bihać, Bosansku Krupu, Bosansku Otoku, Novi Grad/Bosanski Novi, kako bi podsjetili na stradanja u Bosanskoj Krajini, u poslijepodnevnim časovima povorka je stigla u Prijedor.
U znak sjećanja na u posljednjem ratu ubijene Prijedorčane iz Bihaća, Cazina i Bužima juče je krenuo prvi biciklistički maraton Bihać – Kozarac, koji je organizirao Klub ekstremnih sportova “No limit” iz Bihaća. Učesnici su se okupili u Bosanskoj Otoci odakle su preko Bosanske Krupe, Bosanske Otoke, Novog i Prijedora sinoć došli u Memorijalni centar Kamičani u Kozarcu.
U Prijedoru je ’90-ih godina ubijeno 3.176 civila, uglavnom nesrpske nacionalnosti, a ubijeni Prijedorčani ekshumirani su na oko 500 lokacija. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci oko 2.500 Prijedorčana, a za oko 620 žrtava još se traga.
U posljednja 24 sata u Bosni i Hercegovini 27 (dva jučer) osoba je bilo pozitivno na koronavirus.
Testirano je ukupno 1442 (jučer 736) uzoraka.
U Federaciji BiH zabilježena su 23 pozitivna slučaja (dva jučer ), u RS tri novozaražena slučaja( jučer nije bilo slučajeva) danas kao ni jučer nije bilo novozaraženih. U Brčko distriktu registriran je jedan novi slučaj (jučer nije bilo novozaraženih).
U prethodna 24 sata nije bilo prijavljenih smrtnih slučajeva(jučer jedan slučaj)
Federacija BiH
U protekla 24h, Zavodu za javno zdravstvo Federacije BiH prijavljen je 1041 uzorak, od kojih su 23 pozitivna na SARS-CoV-2.
Novi slučajevi registrirani su u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadnohercegovačkom, Posavskom, Tuzlanskom i Kantonu Sarajevo.
Do sada su testirana ukupno 737 204 uzorka, a SARS-CoV-2 je potvrđen kod 134 246 osoba.
U Federaciji BiH u protekla 24h nije bilo prijavljenih smrtnih ishoda.
Ukupan broj smrtnih ishoda na području Federacije BiH je 5 535.
NAPOMENA: Zbog tehničkih poteškoća na web platformi www.covid-19.ba, nismo u mogućnosti izvijestiti o ukupnom broju izliječenih osoba.
RS
Оd pоsljеdnjеg izvјеštаја о еpidеmiоlоškој situаciјi u RS-u, u pоsljеdnja 24 čаsа, u Institutu zа јаvnо zdrаvstvо RS-a, Univеrzitеtskоm kliničkоm cеntru RS-a, Univеrzitеtskој bоlnici u Fоči i u bоlnicаmа Sv. Vrаčеvi u Biјеljini i Sv. аpоstоl Lukа u Dоbојu izvršеnо је tеstirаnjе 257 lаbоrаtоriјskih uzоrаkа, а nоvi kоrоnаvirus (SARS-CoV-2) pоtvrđеn је kоd tri оsоbе.
Rаdi sе о dviје žеnskе оsоbе i јеdnој muškој оsоbi srеdnjе i stаriје živоtnе dоbi iz Banje Luke.
U pоsljеdnjа 24 čаsa, Institutu zа јаvnо zdrаvstvо RS-a niје priјаvljеn ni јеdаn smrtni slučај.
Dо sаdа je u RS-u pоtvrđеno 64.390 slučајеvа kоrоnаvirusа, а prеminulо је ukupnо 3.796 оsоbа kоd kојih је pоtvrđеn tеst nа kоrоnаvirusа.
U RS-u, оd nоvоg kоrоnаvirusа, dо sаdа sе оpоrаvilо 55.100 оsоbа, а tеstirаnо је ukupnо 288.209 оsоbа.
Ukupаn brој hоspitаlizоvаnih u RS-u је 38, u Univеrzitеtskоm kliničkоm cеntru RS-u 14, а u оstаlim bоlnicаmа 24. Nа rеspirаtоru su 3 оsоbе (3 u Univеrzitеtskоm kliničkоm cеntru RS-a).
U RS-u pоd zdrаvstvеnim nаdzоrоm trеnutnо је 55 оsоbа, а nаdzоr је zаvršеn kоd 193.652 оsоbе.
Brčko distrikt
Danas je u Brčko distriktu BiH registrovan jedan novi slučaj zaraze virusom korona, a testirana su 144 uzorka.
U Brčkom je aktivno 25 slučajeva zaraze koronavirusom.
Prodaja automobila u našoj zemlji kako polovnih tako i novih u prošloj godini bila je manja za 25 do 27 posto u odnosu na godinu prije. Međutim, ove godine stanje se popravlja.
Iz Privredne komore Federacije BiH kažu da je se ove godine bilježi konstantan rast prodaje.
“Imamo puno veće zahtjeve tržišta nego što možemo ponuditi kada je riječ o novim automobilima. Identična je situacija i s polovnim automobilima. Prema podacima koje imamo, svi oni koji su prošle godine htjeli kupiti automobil, odgodili su to zbog neizvjesnosti u uslovima pandemije, i tek sada se odlučuju za nabavku automobila. Tako od marta ove godine imamo više narudžbi i isporuka novih automobila. Drugi faktor za povećanu potražnju je turistički sektor. Kako su od maja počele najave više posjeta stranih turista, mahom iz arapskih zemalja, to je rezultiralo povećanim zahtjevima rent-a-car kuća, koje su važan klijent nama koji se bavimo prodajom automobila. Mogu reći da se iz mjeseca u mjesec prodaja novih automobila povećava za 15 – 20 posto”, kazao je za Klix.ba Haris Muratović, predsjednik Udruženja ovlaštenih zastupnika i trgovaca automobilima pri Privrednoj komori FBiH.
Da je prodaja u prošloj godini pala za 25 – 30 posto kazali su nam i iz kompanija Guma M i AC Blok, koje se bave prodajom automobila.
“Tržište pokazuje znakove oporavka. Naša kuća je u prvom polugodištu 2021. godine ostvarila rast od 40 posto u poređenju s prošlom godinom, ali i dalje je to manje u odnosu na 2019. godinu”, kazao nam je Danijel Despotović, direktor kompanije AC Blok, koja je koncesionar Peugeota.
Davorin Vidačković, direktor prodaje u firmi Guma M, ističe kako je pandemija zaista utjecala na odluke potrošača da kupe novi automobil, ali kako rezultati za 2021. godinu govore ipak da se tržište malo oporavilo te da ono raste za oko 15 posto u odnosu na prvu pandemijsku godinu.
Što se tiče cijena i polovnih i novih automobila, one su u proteklom periodu rasle te su one za nove automobile veće od 1,5 do 2 posto, dok su za polovne automobile cijene porasle za tri do četiri posto. Razlog za to, kaže Muratović, je povećana cijena transporta na svjetskom nivou.
“Svi dobavljači s kojima sarađuje autoindustrija povećali su cijene dijelova i komponenti, tako da je to sve rezultiralo jednim inflatornim povećanjem cijena automobila. I u narednom periodu očekuje se rast cijena automobila sa SUS motorima, to su dizeli i benzinci, a može se očekivati pad cijena električnih i hibridnih automobila. Razlog za to je što tehnologija za automobile sa SUS motorima postaje skuplja. Evropska unija nametnula je rigorozne mjere prekoračenja zagađenja koje dolazi od transporta, što također rezultira povećanjem cijena automobila”, istakao je Muratović.
Prošle godine, kako je kazao Despotović, cijena modela marke Peugeot bila je manje-više stabilna, međutim u 2021. godini došlo je do rasta cijena.
“Cijene novih vozila konstantno, ali ne pretjerano, rastu. Jedan od bitnih uzroka rasta su dodatni troškovi proizvođača da postignu što manju prizvodnju CO2. Valja spomenuti da rastom cijena zavisnih troškova, repromaterijala, troškova transporta, kao i nedostatak mikročipova na svjetskom nivou pogoduju i nedostatku količina novih vozila, ali i rastu njihovih cijena. Trenutno je veći problem od rasta cijena nedostatak količina u proizvodnji novih vozila, uzrokovanih nedostatkom mikročipova. Samo jedna tvornica u Tajvanu proizvede 60 posto ukupne proizvodnje mikročipova za automobile. Sve veće i rigoroznije ekološke norme koje se trenutno vrlo teško postižu s vozilima na klasična goriva, nalažu proizvođačima transfer u proizvodnju i plasman električnih vozila”, kaže Jelić.
Jelić se nada da će na krilima zapadnih razvijenih zemalja i Bosna i Hercegovina uskoro prepoznati značaj električnih vozila i početi davati poticaje za kupovinu, kako bi zaposleni u automobilskoj industriji mogli početi komercijalizaciju električnih vozila.
“Ili možemo ostati zemlja trećeg svijeta, gdje će i dalje primarni biti uvoz i prodaja polovnih automobila, koje razvijene zemlje svijeta klasificiraju kao otpad”, poručio je Jelić.
Još od petnaestog stoljeća nalazimo prve zapise o hadžu, hadžijama i kako su se proslavljali bajrami u Bosni i Hercegovini.
– U prijašnja vremena, dok nije bilo dobrih puteva, parobroda ni željeznica, kretale su hadžije iz Bosne i Hercegovine pet, šest i više mjeseci prije Bajrama na put ako su htjeli da na vrijeme, naime na prvi dan Kurban-bajrama, stignu u Meku. Put u Meku biće dakako još mnogo lakši i kraći, kad se spoji Šam, Damask i Meka željeznicom, za koju su se svojski zauzeli mnogi turski prvaci i za koju je sultan Abdul Hamid – piše Antun Hangi, nastavljajući:
– Prije nego će hadžije krenuti na put, sačini skoro svaki vasijetnamu, oporuku, jer mu Bog može u onom kraju dušu uzeti, pa neka se znade što će komu iza njega ostati ako onde umre. Iza toga pozove on svu svoju akrebu, rodbinu, znance i prijatelje na ručak, da se s njima prije odlaska još jednom porazgovori i oprosti.
U onaj dan u koji krenu hadžije iz Sarajeva, kreću hadžije i iz drugih mjesta u Bosni i Hercegovini i sastaju se u Bosanskom Brodu. Odavde idu obično svi u Trst, a onda se ukrcaju u poseban parobrod i zaplove preko sinjeg mora. Kod Port Saida zaplove u Suecki kanal i domalo stignu u Bahri ahmer, Crveno more.
Vozeći se tri dana kroz Crveno more, dođu hadžije u Jambok. To je luka Medine. Ovdje se hadžije iskrcaju i ostanu tri do četiri dana, da se priprave za put na devama u Medinu. Težak je to put zbog silne vrućine koju povećava ugrijani pijesak. Zbog silne danje omare, koja tuda vlada, sjede naše hadžije za najviše vrućine pod čadorima, a putuju samo uvečer i po noći. Cijelim putem kuda hadžije prolaze izlazi pred njih siromašna Arapčad, moleći sadaku, milostinju. Ovdje moraju hadžije biti na okupu i na oprezu, jer zaostane li koji, lasno je da ga Arapi ulove, oplijene, a bogme i ubiju.
Narod u Bosni i Hercegovini vrlo poštuje svoje hadžije. Hadžija je najuglednija osoba u džematu. Ali ne samo da narod svoje hadžije poštuje i da ih sa počitanjem susreće, nego su oni i Bogu dragi, pak je Bog već više puta čudesa činio da pokaže kako mu je ovaj ili onaj hadžija omilio.
U Banjoj Luci živio je prije neko stotinu godina neki vrlo pobožni čovjek. Blizu njegove kuće rasla je velika lipa, a ispod te lipe teklo je vrelo bistre, čiste vode. On je svaki dan dolazio na to vrelo, tu je abdest uzimao i Bogu se molio. Jedne godine naumi on da će na Ćabu. U predvečerje onoga dana kada će na put ode na vrelo, uzme abdest i pomoli se Bogu. Kada je molitvu svršio, ode kući, ali zaboravi maramu na onoj lipi. Drugi dan krene on bez marame u Meku i kada je onamo došao, pođe da uzme abdest, ali nad onim vrelom drvo, a na drvetu marama, kao i njegova. On se tome začudi, skine maramu, a ono njegova pa njegova. On je sad malo napara i ostavi je gdje je i bila.
Kada se je kući vratio, ali i njegova marama naparana, kao i ona u Meki. Kada je to narod vidio, znao je da je to Bog čudo učinio, da ljudima pokaže kako mu je ovaj hadžija omilio. Kada je hadžija umro, sagradi mu narod turbe, a onu lipu pod kojom je abdest uzimao i Bogu se molio prozva hadžijinom lipom. To se turbe i ona lipa još i danas vide odmah iza grada na desnoj strani druma koji vodi iz Banje luke u Jajce”.
Prve hadžije
Ko su bile prve hadžije iz Bosne i Hercegovine istraživao je Aladin Husić, piše Stav.
– Tek s učvršćivanjem osmanske vlasti sredinom 15. stoljeća, makar i na malom prostoru i uskom koridoru od Skoplja do Hodidjeda (Sarajevo) mogu se naći izvjesniji i čvršći tragovi prisustva islama na tlu Bosne – piše Husić i nastavlja:
– Pored već spomenute džamije u Ustikolini, i sakralnog objekta u tvrđavi Hodidjed, u okviru te posade nalazimo na prvog i jedinog hodočasnika, hadži Mehmeda. To je do sada prvi trag koji ukazuje na jedno lice koje je obavilo hodočašće na prostoru Bosne. On je bio zapovjednik tvrđave između 1455. i 1463. godine. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje njegovog porijekla kao i vremena obavljanja hodočašća.
Dok drugo možemo pomjeriti prije 1455. godine, jer na hadž najvjerovatnije nije mogao ići u tom vremenskom periodu (1455.-1463.), dakle za vrijeme obavljanja zapovjedne funkcije, o porijeklu se može tek nagađati, jer nema niti jednog relevantnog pokazatelja koji može dati bilo koju vrstu naznaka. Sljedeća vijest koja upućuje na hodočasnike s toga područja potječe iz 1477. godine. Među svjedocima na vakufnami bosanskog sandžakbega Ajas-bega, sina Abdulhajjeva, nalaze se hadži Husein, sin hadži Alije, i hadži Ahmed, sin Jakubov, koji se ujedno mogu ubrojiti i među prve muslimane iz Bosne.
Osim navedenih već među stanovnicima Sarajeva iz ranog razdoblja osmanske uprave, i to među rezidentima, nalazimo nekoliko hadžija: u Mahali mevlana Hatiba (?) je hadži Nesuh; u Mahali Mehmed-bega su: hadži Mustafa, hadži Hamza i hadži Alija.
O tome kako su u stara vremena ispraćane hadžije iz Mostara iscrpno je pisao Hasan Nametak, koji je ustvrdio kako “možda nijedno mjesto u Bosni i Hercegovini, pa ni u cijeloj Jugoslaviji, nema takva običaja kao Mostar, da se hadžije kad pođu da obave hadž, taj sveti Božji farz, tako impozantno isprate, te kad se vraćaju da se isto tako dočekaju i kući doprate. Od davnina je to, i nema pamtenika da zna ili da je čuo kad nije toga adeta bilo. Osim odrasloga svijeta tu je i množina sitne mektebske djece, koja upravo i sačinjavaju tu veliku zanimljivost, pa ću pokušati da ovdje to iskažem – piše Nametak i nastavlja opisujući:
-Otkako su muslimani naselili grad Mostar, vazda je bilo sibjan-mekteba, pa i dan-danas postoje tri mekteba, koje su nam veliki dobrotvori još pred 350 i više godina ostavili i za njihovo izdržavanje osigurali lijep dohodak. Ti dobrotvori su Karađozbeg, Čejvangeb Kethoda i Derviš-paša Bajezidagić. Ti su mektebi danas reformirani i pohađa ih 500-600 sitne mektebske djece. Eto, ova djeca sačinjavaju taj zanimljivi ispraćaj hadžija. Kod nas je običaj, da hadžija pred polazak u Meku pozove muallime da dođu s mektebskom djecom, da ga otprate od kuće do željezničke stanice s dovom, koju uči dvoje djece, a druga djeca, koja za njima u redu idu, prate dovu sa amin iza svakoga stiha. Do nazad 50 godina, dok nije Mostar bio spojen željezničkom prugom s morem, praćene su hadžije do ‘Hadžinske sofe’, a to je mjesto udno Mostara s lijevu obalu Neretve, prema duhanskoj tvornici, uz cestu, koja vodi u Metković i na more. Tu bi se hadžije rastale s pratiocima, pojahali na konje, a pratioci se vraćali svojim kućama. Danas je ispraćaj do Lakišića džamije u Ričini, blizu željezničke stanice.
Hadži Jusuf Livnjak
Putopis s hadža napisao je 1615. godine Hadži Jusuf Livnjak, sin Muhamedov iz Livna. Zaslugom alima Mehmeda Mujezinovića, prijevod najstarijeg putopisa u BiH mogli smo s turskog prvi put, uz popratne bilješke priređivača i prevodioca, čitati 1974. godine u časopisu Život. Hadži Jusuf bio je mujezin Lalapašine džamije u Livnu, a iz putopisa saznajemo da je, baveći se “dozvoljenom trgovinom”, zaradio 18 hiljada akči te je sa svojom braćom, kao “nejaki i siromašni rob Božiji potreban milosti Stvoritelja”, krenuo obaviti svetu islamsku dužnost hadža. U Bosnu se vratio nakon godinu i deset dana u torbi noseći svoje dragocjene putničke zabilješke.
Putovao je carskim putem (stambolskom džadom) do Novog Pazara, preko Prištine u Istanbul. Lađom je nastavio do Aleksandrije pišući o brojnim otocima Egejskog, Mramornog i Sredozemnog mora. Ploveći Nilom, stigao je do Kaira i karavanom nastavio do Sueza, zatim se ponovo ukrcao na lađu i preko Crvenog mora stigao u Džidu i uskoro do svog konačnog cilja – Meke i Medine.
Krenuli smo sa prvog konaka, izljubivši ruke dobrih ljudi i s njihovom dovom otputovali smo sa čaira našeg prijatelja Husejn-spahije i zatim prispjeli u Ramu kod naših efendija Džafer-bega i Ibrahim-bega i tu konačili. Oni su nas neobično lijepo primili. Iza toga smo u nedjelju prispjeli na konak kod našeg prijatelja Hadži Osmana u Prozoru gdje smo zanoćili na njegovom čairu i tu ostali i u ponedjeljak. U utorak smo došli u Dusinu, a potom u Šeher-Sarajevo i tu se zadržali tri dana”, opisuje Livnjak dio putovanja kroz Bosnu i Hercegovinu.
– Zatim smo u subotu krenuli iz Sarajeva i stigli na konak u Praču gdje smo ugledali mlađak mjeseca džumadel-ahira [28. VI. 1615]. Odatle smo stigli u kasabu Čajniče. To je lijepa i uredna manja kasaba. Između Prače i Čajniča nalazi se kasaba Goražde pokraj koje protiče velika rijeka Drina. Iz Čajniča smo prispjeli u Pljevlje (Taslidžu). To je isto tako lijepa i uredna kasaba. U njezinoj čaršiji se nalazi krasna džamija, u kojoj smo vidjeli pet primjeraka lijepo pisanih Kur’ana. Pred džamijom su veliki mramorni stubovi i lijep šadrvan. Iz Pljevlja smo došli u Prijepolje kraj kojeg protiče velika rijeka Lim, zatim smo prispjeli u Sjenicu, pa u Jeni-Pazar [Novi Pazar], također lijepu kasabu. U polju kraj Pazara teče velika rijeka Ibar.
Hadži Jusuf Livnjak, uz izuzetnu sposobnost opažanja i bilježenja, nesumnjivo je bio obrazovan čovjek, a Mujezinović kaže da je iza njega ostao i jedan kalendar (rozname) u kojem su mjeseci bilježeni na narodnom jeziku te bez sumnje ustvrđuje da se mujezin Lala-pašine džamije bavio i astronomijom. Štaviše, Hadži Jusuf, kao graditelj sunčanog sata na Lala-pašinoj džamiji, smatra se prvim astronomom u BiH.
Kršćani i bedeli
U januaru 1889. godine list Bosanska vila donosi članak o običajima bosanskohercegovačkih muslimana u vrijeme Kurban-bajrama. U članku, između ostalog, stoji:
– Za uspomenu žrtve Avramove imadu Turci tako zvani kurban bajram, koga i naši Muhamedovci slave. Tada ce svaki od njih, koji je ikoliko moguci kupiti po jednog ovna, pa ce ga na bajram u jutru zaklati, a bogati bezi i agalari kupe po dva-tri do deset, pa razdijele sirotinji. Sultan u Stambolu kupi ih do stotine, i sve to o bajramu razda sirotinji.
Na nekoliko dana pred ovaj bajram puna je caršija ovnova, ne moreš maknuti nikud od njih, a naši Muhamedovci okupili se pa izbiraju i pazaruju, pa dok se koji pazari evo ti amala ili kakvog seljaka pa ga uprti na leđa, kao što naša slika prikazuje i nosi ga aginoj kući. Ovaj bajram zove se još i anilarski, jer kad adžije stignu na Meku, valja im svakome biva, tamo u initi po jedan kurban, a gledaju da prispiju taman o ovom bajramu, kao i naši što žele da budu velike nedelje u Jerusalimu i o Vaskrsu.
Hadži hafiz Muhamed Krpo objavio je 1938. godine u Sarajevu putopis nazvan Put na hadž. U njemu je jedan dio odvojio i za bedele, ljude koji u ime druge osobe obave hadž.
– Ogromna većina našeg svijeta smatra bedele kao neku vrstu – sluga… i zakida ih u njihovim pravima. Znadem slučajeva, gdje je neki čovjek vasijjetom odredio da se za njega pošalje bedel na hadž i u tu svrhu oporučno ostavio svotu od din. 20-25-30.000 – piše Krpo i nastavlja:
– Njegovi nasljednici taj bedelluk dadu nekomu Arapu, koji, jedva čekajući da može ići svojoj kući, primi i mora primiti koliko mu se god dade. Vidjevši čovjeka u nevolji, utrpaju mu od 5-10-12 hiljada dinara i misle da su time izvršili vasijjet umrloga i skinuli dug hadža sa njega, a ne znaju, da su time okrnjili pravo siromaha Arapa – bedela, te da su sebi protu-šerijatno prisvojili višu polu svote, koju je njihov bližnji u tu svrhu vasijjetom ostavio. Na taj način, takvi besavjesni ljudi, opogane svoj imetak i – za vrlo kratko vrijeme totalno materijalno propanu i spanu na prosjački štap; jer – Božija je kazna neminovna, a Bog dž.š. ne trpi da se ikome učini nepravda, niti da se ma čije pravo ošteti i okrnji. Imade ih opet, koji, našavši pukog siromaha, kojemu odluče dati bedeluk, s njime se cjenkaju i – narede se, recimo, za 15.000 dinara a njemu za podvoz tamo i natrag, te za takse, put u Medinu i troškove oko izvršenja hadža i za sve ostalo, treba najmanje 20.000.
Taj siromah iz ljubavi prema svetim mjestima, a u želji da ode i da ih vidi, u želji da svojoj familiji, a i sebi, obezbijedi pristojno izdržavanje bar za ono vrijeme dok ode i vrati se, primoran je primiti i rado prima makar i manju svotu, nego što je potrebna za to. Takav čovjek, kad dođe u Hidžaz, ni uz najbolju volju ne može delilima ni njihovim pomoćnicima dati ništa ni za stan ni za hranu niti za sve mnogobrojne usluge, koje mu čine. On u prvom redu pada na teret delila. Od njega traži da ga besplatno otpremi iz Mekje u Džidu, pa eventualno i u Medinu i natrag; traži – besplatnu vizu, besplatnu kartu, ili bar u pola cijene, od Džide do Pireja itd. Takav još uz to pane na teret Bos. Hadžija i – time se njegovo dostojanstvo hadžije sroza na najniži stepen, – stepen običnog prosjaka.
O prvim hadžijama iz Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata pisao je Hasan Ljubunčić u svom radu Istorija hadža u Bosni i Hercegovini, u kojem stoji:
– Kako god je Prvi svjetski rat prekinuo tradiciju hadža kod nas, pa se nije išlo na hadž ni za vrijeme rata ni poslije njega na nekoliko godina, tako isto je i Drugi svjetski rat tu tradiciju prekinuo. Punih 10 godina od 1939. do 1949. nijesu iz naših krajeva išle hadžije u sveta mjesta Meku i Medinu. Tu tradiciju odlaska na hadž iza Drugog svjetskog rata ponovo oživljava 1949. preuzvišeni reis ulema hadži Ibrahim ef. Fejić, koji te godine ispred Islamske vjerske zajednice odlazi na hadž sa svojim zamjenikom hadži Murat ef. Šećeragićem i još trojicom predstavnika naših narodnih republika u kojima žive i muslimani. Ta lijepa tradicija hadža ponovno se nastavila 1954., kada je iz naših krajeva otišlo na hadž 11 hadžija i to 8 iz Sarajeva (H. Muhamed ef. Mujagić, H. Mujaga Kovačević, H. Salimaga Džino, H. Hafiz Smail Fazlić, H. Salih Namić, H. Mehmed Zečević i H. Hasan Ljubunčić), 2 iz Visokog (H. Mustafa Hadžiibrahimović i žena mu H. Adila) i 1 iz Srebrenice (H. Alija Selmanagić). Ovom prilikom bio je na hadžu i H. Asimaga Džino iz Sarajeva, koji nije išao zajedno sa spomenutom grupom. On je išao iz Šama gdje je bio u posjeti kod svoga sina.
Sjećanje s putovanja na hadž napisao je 1969. godine i Fejzulah Hadžibajrić.
– Sabah sam klanjao u Begovoj džamiji, otišao kući da se oprostim sa porodicom i praćen Tekbirima došao do Careve džamije. Bila je velika gužva i jedva sam se probio do mjesta u autobusu. Vodič autobusa broj 1, Hadži Hafiz Mustafa ef. Sahačić, daje znak za polazak i autobus se je počeo probijati kroz narod – sjeća se Hadžibajrić.
– U vožnji do Koševa pratioci hadžija formirali su kolonu automobila što je uljepšavalo izgled i povećavalo raspoloženje. Mi smo u autobusu učili tekbire. Na izlazu iz grada kolonu su čekali Reis-ul-ulema Hadži Sulejman ef. Kemura sa Hadži Naim ef. Hadžiabdićem, Husejin ef. Đozom i drugim funkcionerima IVZ. Od Vogošće do Orašja na Savi, u gradovima i selima koji su ležali na putu, narod je ispraćao hadžije, uz pozdravne manifestacije koloni sa hadžijama. U Orašju se je od hadžija oprostio reis-ul-ulema zaželivši sretan put i povratak, dok su Đozo i Hadžiabdić produžili put na čelu kolone, od 10 autobusa. U Beogradu nam se priključio Hamdi ef. Jusufspahić, glavni beogradski imam, kao glavni vođa hodočasnika.
Hadžije na parobrodu Romanija
U Hadžibajrićevom je zanimljivom zapisu mnoštvo detalja, poput onoga o Bošnjacima koji su živjeli u svetim gradovima muslimana.
– U ranije vrijeme oko Harema je bilo nekoliko medresa u kojima su stanovali učenici i studenti iz raznih krajeva muslimanskog svijeta. U nekoliko mahova bilo je tamo i studenata iz naših krajeva. Posljednji naš živi čovjek koji je učio u Medini bio je Hadži hafiz Fehim ef. Gušić, poznati sejjar vaiz iz Banja Luke (umro 1968. god.). U Medini su učili u doba Austrougarske okupacije ovih naši alimi: Hadži Husni ef. Numanagić, fojnički pa visočki muderis, kasniji travnički muftija, Hadži Abdulah ef. Sofić, posljednji cazinski muderis, Hadži Hafiz Junus ef. Sokolović, otac Hadži Hafiz Sinan ef. Sokolovića te Hadži Ibrahim ef. Bukvić, imam i mualim iz Sarajeva. Hadži hafiz Husni ef. Numanagić i Hadži Hasanaga Nezirhodžić (trgovac iz Sarajeva) imali su svoj vakuf u Medini.
Klanjanjem bajram-namaza u Ferhat- pašinoj džamiji, muslimani u Banjoj Luci dočekali su prvi dan Kurban-bajrama ili Hadži-bajrama, islamskog praznika prinošenja žrtve i najznačajnijeg praznika muslimana.
Bajram-namaz i hutbu u džamiji Ferhadija predvodio je muftija banjalučki Nusret ef. Abdibegović, koji se vjernicima obratio i prigodnom bajramskom porukom. Nakon klanjanja bajram-namaza, uslijedilo je i bajramovanje u haremu banjalučke džamije.
Muftija banjalučki je izjavio da mu je drago da su jutros u Ferhat-pašinoj džamiji obavili bajram-namaz koji je za muslimane, a posebno Bošnjake značajan jer je to veliki Bajram, koji objedinjuje hadž i kurban i ima svoju himnu tekbir i tešrik koji se uče nakon obavljenog farz-namaza.
“Hadž možemo razumjeti kao odlazak u duhovni zavičaj. Spriječeni smo ove godine zbog pandemije da odemo, da idemo stazama naših poslanika Adema, Ibrahima, Ismaila i Muhammeda a.s. ali naše misli su u dovi da u narednim godinama smirena bude situacija po pitanju pandemije”, rekao je Abdibegović.
Istakao je da su obradovani ovogodišnjim dolaskom Bošnjaka koji su u dijaspori i koji su u jednoj mjeri oživjeli i džamije i ovaj grad i da na taj način pokazuju da čovjek mora voditi brigu o svom fizičkom zavičaju. a Bog brine o duhovnom zavičaju. Prema riječima Abdibegovića prinošenje kurbana kao žrtve ili čina približavanja Bogu, ima za cilj postizanje Božijeg zadovoljstva, ali isto tako pružanje nade, utjehe čovjeku koji hodi prostorom zemlje da bude sretan.
“Čini mi se da ovaj dan možemo kazati da nam je sretan, ali biće i drugi dani sretniji ako budemo slušali lijepe riječi, govore, nadu za život za suživot i za ljubav među ljudima. Mi želimo da iz ovog grada pošaljemo našu dovu da se ukupna situacija ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u okruženju i u svijetu poboljša u smislu i egzistencije, ali i brige. Ljudi su zabrinuti za svoju djecu, zabrinuti za imovinu, za egzistenciju. Mislim da je opterećenje živjeti pod brigom. Ovaj dan treba da provedemo sa svima u radosti, veselju, miru i treba da podijelimo taj osjećaj sa svim ljudima da ne budu usamljeni i da ne budu uplakani”, kazao je Abdibegović.
Među vjernicima koji su klanjali bajram-namaz u Ferhadiji bio je i Miralem Kikić iz Doboja. On radi u Banjaluci, ostatak praznika provešće sa porodicom u Doboju, a raduje ga što je epidemiološka situacija bolja pa će radost moći podijeliti sa više članova porodice.
“Kurban-bajram ili hadžijski Hadži-bajram je drugi Bajram u islamskoj vjeroispovjesti. Provodi se naravno sa porodicom, obilježava se obilaskom familije i za razliku od Ramazanskog bajrama karakteriše ga sama žrtva prinošenja kurbana”, rekao je on.
Sandin Bajrić iz Velike Kladuše prvi put je klanjao bajram-namaz u Banjoj Luci.
“Moji prijatelji i ja smo odlučili da danas klanjamo bajram-namaz u Banja Luci, da osjetimo kako se današnji praznik obilježava u Banjaluci i veoma smo počašćeni sa svim ovim. Ima razlike, u Kladuši džamije nisu pune nego su prepune i klanja se i u haremu džamije, ali mi razumijemo kakva je situacija ovdje tako da i ovo je zadovoljavajuće”, istakao je on.
Sakib Đuzel rekao je da je izuzetno zadovoljan u ovom za muslimane širom svijeta svečanom danu.
“Želio bih da čestitam Bajram. Bajram šerif našem narodu u cijelom svijetu. Takođe želim da bude mir. Molim dragog Allaha da ova korona što prije ode od nas, da živimo svojim životom”, rekao je Đuzel.
Istakao je da isto tako hadž govori o zavičaju, a to je da čovjek kreće iz jednog mjesta u kog se vraća, to je njegova rodna gruda i nju nosi u svojim grudima.
Kolektivna dženaza za 12 žrtava ubijenih 1992. godine u Prijedoru bit će klanjana danas u Memorijalnom centru “Kamičani” u Kozarcu kod Prijedora. Dženazu-namaz će predvoditi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović.
Prema najavi iz Predsjedništva BiH, kolektivnoj šehidskoj dženazi u Kozarcu će prisustvovati i član državnog predsjedništva Šefik Džaferović, kao i predsjedavajući Doma naroda BiH Bakir Izetbegović.
Žrtve koje će biti ukopane ove godine u Kozarcu ubijene su 1992. godine, a njihovi posmrtni ostaci u proteklom periodu su ekshumirani iz masovnih grobnica Korićanske stijene, Tomašica, Hrastova Glavica kao i na lokalitetima Kozarac – Garevci i Jablanica – Prosara.
Foto: E. M./Klix.ba
Najmlađa žrtva koja će naći smiraj ove godine je Fikret Marošlić koji je imao 21 godinu kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice na Korićanskim stijenama.
Zajedno s Fikretom bit će ukopan i njegov otac Himzo Marošlić koji je imao 47 godina u momentu smrti, a i njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice na Korićanskim stijenama. On je ujedno i najstarija žrtva koja će biti ukopana ove godine.
Nakon kolektivne dženaze u Šehidskom mezarju Kamičani i Šehidskom mezarju Čarakovo bit će ukopani:
Emin (Hasan) Ćoralić, rođen 1950.
Vasif (Mahmut) Mujkanović, rođen 1960.
Rifet (Abid) Kahrimanović, rođen 1959.
Sakib (Mustafa) Denić, rođen 1958.
Hasib (Hasan) Behlić, rođen 1950.
Mirso (Šefik) Brdar, rođen 1963.
Ismet (Husein) Hirkić, rođen 1950.
Idriz (Ešef) Duračak, rođen 1954.
Nedžad (Adem) Fazlić, rođen 1959.
Samir (Rizvo) Merdžić, rođen 1970.
Himzo (Redžo) Marošlić, rođen 1945.
Fikret (Himzo) Marošlić, rođen 1971.
Mujo Begić iz Instituta za nestale osobe naveo je kako je u ljetnim mjesecima 1992. godine u Prijedoru ubijeno više od 3.000 Bošnjaka i Hrvata, te da se još uvijek traga za oko 500 žrtava.
Vlada Unsko-sanskog kantona donijela je Odluku o proglašenju Dana žalosti u Unsko-sanskom kantonu 20. jula 2021. godine povodom kolektivne šehidske dženaze u Prijedoru.
Oni među nama kojima smo dali mandat da u naše ime govore, neka znaju: ova zemlja ne pripada ni nama ni njima, ovo je zemlja naše djece i naših unuka, od kojih smo je posudili – izjavio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu.
Kazujući hutbu povodom ovogodišnjeg Kurban-bajrama, reisu-l-ulema je poručio da se ne treba pristati na geta geta i podjele, već na slobodu, jednakost i zajedništvo.
„To je taj isti nauk kojem su pozivali Allahovi vjerovjesnici, Musa, Isa i Muhammed, a.s., neka je na njih Božiji mir i blagoslov. Našim precima draži je bio i šehadet na Božijem putu, nego izdaja ideala. Danas se naša bajramska radost stapa s prijedorskom tugom i bolom. Danas se prisjećamo monstruoznosti zločina koje su krvnici počinili u dolini Sane 1992. godine. Ne smijemo zaboraviti ta zlodjela, ne smijemo posustati u stalnoj borbi za glas, za slobodu, za sjećanje na njih koji su pravi, čisti i nevini pobijeni. Moramo se prenuti iz sna. Na našim granicama nije tako mirno. Zli ljudi su sve glasniji, sve uporniji i sve bliži. Ne potcjenjujte lekcije naučene iz bliske nam prošlosti. Lošim učenicima lekcija se ponavlja“, kazao je reisu-l-ulema.
Iskazao je zabrinutost za kršenje zakona, zloupotrebu državnih institucija i na hajku protiv vrijednih muškaraca i žena među nama.
„Volio bih da Bajram bude vrijeme u kojem ćemo jačati naše veze i u kojem ćemo obnoviti stara prijateljstva i steći nova. Sudbina je ljudi da različito vjeruju i razmišljaju, ali im je i sudbina da zajedno žive, rade i razmjenjuju dobra koja stječu u miru. Svakog Bajrama se podsjećamo na dužnosti prema rodbini, prijateljima i komšijama. Držimo se naše vjere, čuvajmo naše narodne običaje i tradiciju. Držimo se onoga što je među nama i našim precima uvijek bilo posebno cijenjeno i vrijedno. Čuvajmo se da ne povrijedimo tuđe pravo, čast i dostojanstvo. Radimo vrijedno, predano i pošteno. Svakom od nas Bog je propisao nafaku; ustanimo za njom; ona čeka na nas da bude ubrana. Nafaka je bolja od sadake“, poručio je reisu-l-ulema.
Agencija MINA bajramsku hutbu reisu-l-uleme prenosi u cijelosti:
„Hvala Allahu, Gospodaru svjetova i svega znanog i neznanog, vidljivog i nevidljivog. Njegovu milost ištemo; Njegovoj milosti se nadamo.
Bez Njegove milosti naše je življenje neispunjeno nadom i jasnim htijenjem i trudom da dobro nadvlada zlo. Neka njome On obuhvati Muhammeda, a.s., njegovu porodicu i sve sljedbenike u svim vremenima.
Neka njome obaspe naše dobre bosanske šehide i neka njihova plemenita žrtva bude zalog za naše trajanje na ovim prelijepim prostorima.
Braćo i sestre!
I ovo bajramsko jutro je prilika u kojoj se prisjećamo Ibrahima, a.s., i njegova sina Ismaila. Oni su bačeni u kušnju koju samo čvrsta srca mogu podnijeti i iz nje izaći kao pobjednici. Svojom spremnošću i odlučnošću da se ispuni Božija naredba oni su u svim vremenima ostali primjer čvrste, nepokolebljive i stamene vjere. Ibrahim, a.s., stekao je najčasniji naziv Halilullah i o tome Kur’an kaže: A Bog je Ibrahima učinio (Svojim) prijateljem.
Čovječanstvo nije zabilježilo do tada, a ni poslije toga, ono čemu je svjedočio Ibrahim, a.s.: kušnje zarad vjere koju je nosio u sebi, od izgona iz drevnog Ura, pa sve do zahtjeva da žrtvuje svoga sina. Ta kušnja svima nama izgleda nestvarno. No, i ona, i sve druge koje je prošao; i svi ispiti koje je polagao; i sve žrtve koje je podnosio, nisu ga pokolebale u čvrstoj vjeri, ma koliko mu bilo teško i ma kolika bila cijena koju je morao platiti. Od svih vjerovjesnika, samo je Ibrahimu, a.s., pripala ta čast prijateljstva s Uzvišenim. To govori o snazi njegovog duha i njegovom mjestu među ljudima.
Allah u Kur’anu govori da je najviši stepen do kojeg čovjek može dosegnuti stepen evlije. To su oni ljudi koji su savladali strah i tugu za ovim svijetom.
I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi prijatelji, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali; za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, veliki uspjeh biti (Junus, 62-64).
Halil je prijatelj, čije je prijateljstvo dovoljno, potpuno i čisto, bez interesa. To je prijateljstvo zarad Boga: li vedžhillah. Zarad prijateljstva s Bogom, Ibrahim je potpuno ispraznio svoje srce i žrtvovao imetak, sina i vlastiti život. Ono je tada moglo biti ispunjeno potpunom ljubavlju. Tako Ibrahim, a.s., stoji na najvišem stepenu evlijaluka, Allahov odani prijatelj, imam, vođa svih evlija na Sudnjem danu. Neka ovo jutrošnje prisjećanje bude inspirativno i podsticajno da naša srca ustupimo iskrenoj i potpunoj ljubavi, da našu vjeru, naše htijenje i naše djelovanje oplemenimo tim iskrenim nijetom i posvemašnjom težnjom da se što više približimo stepenu na kojem je Ibrahim, a.s.
Braćo i sestre,
nakon klanjanja bajram-namaza, pristupit ćemo svojim kurbanima. To je veliki čin žrtve. Kada budemo to činili, neka naša srca i naši jezici veličaju Allaha, dž.š., jer prinošenje kurbana je simbolički čin prijateljstva s Bogom.
U suri El-Kevser, Allah dž.š., naredio je vjerovjesniku Muhammedu, a.s.: Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji. Muhammed, a.s., rekao je: Onaj koji od vas bude u mogućnosti da zakolje kurbana, pa to ne učini, neka se ne približava našoj musalli (mjestu klanjanja bajram-namaza).
Kurban je svjedočanstvo blizine čovjeka i Boga, kojim Ga dozivamo, veličamo i molimo da ojača naše prijateljstvo i naš savez (misaq) s Bogom. Kurban je izraz naše spremnosti da iz mnogog dobra koje nam je Uzvišeni učinio dostupnim, izdvojimo dio kojim ćemo, prije svega, sebe i svoju porodicu zaštititi i učiniti bližima Uzvišenom, a onda ćemo, darujući njegove dijelove drugima, pomoći onima koji su u stanju potrebe i nemoći. Taj naš osjećaj za druge, ta naša potreba da se ne bude egoistično i samodovoljno, kurbanom se osnažuje i čini plemenitom.
Braćo i sestre, neki od ashaba su govorili: “Kada bi neko od naše braće ashaba ustao iz mezara i pogledao prema najpobožnijim od nas, ne bi ih ni pozdravio, a za ostale bi rekao: ‘Ovi ne vjeruju u Sudnji dan’”.
Nije li ova izjava ashaba izraz iskrene, otvorene i snažne samokritičnostikoju muslimani moraju njegovati u svim vremenima!? Može li se ona shvatiti kao svevremenski poziv da se u odanosti Bogu i njenoj manifestaciji nikada ne može dovoljno učiniti i da je ta vrsta truda ustvari ono što naše živote treba da stalno zaokuplja? Zar ne treba stalno da se trudimo da činimo dobro, da ljudi oko nas u nama vide taj trud i da se i oni inspiriraju nama? Postavimo ideal našeg življenja sadržanog u kur’anskim riječima: I oni koji govore: Gospodaru naš, podari nam u suprugama našim i djeci našoj
radost i učini da se čestiti na nas ugledaju! (El-Furkan, 74.)
Pozivam sve vas da se okupimo oko Božje riječi, koja nam je svima zajednička.
Založimo se za domovinu jednakih ljudi, bez obzira na razlike među nama. Ako se i trudimo da budemo različiti, znajmo da smo Bogu svi jednako vrijedni. Pozivam vas da ne držimo stranu onima koji pozivaju na podjele, koji na nas jednako ne gledaju, koji nas ne vide kao sinove i kćeri jedine nam domovine. Vrijeme koje dolazi, kao i ovo koje živimo, tražit će trud i žrtvu. Morat ćemo je podnijeti, onako kako su nas učili naši preci. Neka naša žrtva bude u ime Boga za dobro svih ljudi. Ne smijemo pristati na nasilje i nepravdu prema ljudima ma koji oni bili, prema narodu i zemlji. Čuvajmo stare i provjerene prijatelje, saslušajmo ono što nam govore i poslušajmo ih, ako je to u interesu svih nas,
naroda i domovine.
Oni među nama kojima smo dali mandat da u naše ime govore, neka znaju: ova
zemlja ne pripada ni nama ni njima; ovo je zemlja naše djece i naših unuka, od kojih smo je posudili. Ne pristajte na geta i podjele, već na slobodu, jednakost i zajedništvo. To je taj isti nauk kojem su pozivali Allahovi vjerovjesnici, Musa, Isa i Muhammed, a.s., neka je na njih Božiji mir i blagoslov. Našim precima draži je bio i šehadet na Božijem putu, nego izdaja ideala.
Danas se naša bajramska radost stapa s prijedorskom tugom i bolom. Danas se prisjećamo monstruoznosti zločina koje su krvnici počinili u dolini Sane 1992. godine. Ne smijemo zaboraviti ta zlodjela, ne smijemo posustati u stalnoj borbi za glas, za slobodu, za sjećanje na njih koji su pravi, čisti i nevini pobijeni. Moramo se prenuti iz sna. Na našim granicama nije tako mirno. Zli ljudi su sve glasniji, sve uporniji i sve bliži. Ne potcjenjujte lekcije naučene iz bliske nam prošlosti. Lošim učenicima lekcija se ponavlja.
Zabrinut sam za kršenje zakona, zloupotrebu državnih institucija i na hajku protiv vrijednih muškaraca i žena među nama. Volio bih da Bajram bude vrijeme u kojem ćemo jačati naše veze i u kojem ćemo obnoviti stara prijateljstva i steći nova. Sudbina je ljudi da različito vjeruju i razmišljaju, ali im je i sudbina da zajedno žive, rade i razmjenjuju dobra koja stječu u miru. Svakog Bajrama se podsjećamo na dužnosti prema rodbini, prijateljima i komšijama. Držimo se naše vjere, čuvajmo naše narodne običaje i tradiciju. Držimo se onoga što je među nama i našim precima uvijek bilo posebno cijenjeno i vrijedno. Čuvajmo se da ne povrijedimo tuđe pravo, čast i dostojanstvo. Radimo vrijedno, predano i pošteno. Svakom od nas Bog je propisao nafaku; ustanimo za njom; ona čeka na nas da bude ubrana. Nafaka je bolja od sadake.
Svima vama želim sretne i berićetne bajramske dane. Molim Uzvišenog da vam ih učini radosnim i blagim. Neka nas naš nijet i naš kurban približe Bogu. Podijelite radost Bajrama sa svojom rodbinom, prijateljima i komšijama, kršćanima i jevrejima. Obradujte siromaha i obiđite bolesnog i utješite ih.
Sretne i berićetne bajramske dane želim svim muslimanima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, na Kosovu, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, te našim muslimanima u dijaspori.
Neka Milostivi usliša naše dove i primi naše kurbane koje ćemo žrtvovati u Njegovo ime. Bajram šerif mubarek olsun!”
Bajram, najveći vjerski muslimanski blagdan, širom Bosne i Hercegovine, ali i svijeta, dočekuje se u porodičnom okruženju.
Kurban-bajram ili Hadži-bajram je muslimanski praznik koji nastupa 10. Zu-I-hidždžeta islamske lunarne godine i traje četiri dana. To je praznik koji je u uskoj vezi sa obavljanjem hadža i klanja kurbana. Sva četiri dana, koliko traje Kurban-bajram, zabranjeno je muslimanima postiti.
Po povratku iz džamije s bajram-namaza kolju se kurbani i poslije toga se kurbansko meso dijeli rodbini, komšijama i prijateljima, siromašnim i dr. Kurbane dijele najviše djeca i običaj je da oni kojima se udijeli kurban daruju djecu i daju im bajramluk u novcu. Valja posebno naglasiti da se pod pojmom “komšija”, kojima se, pored ostalih, dijeli i daje kurban, podrazumijevaju i komšije drugih vjeroispovjesti. Od kurbanskog mesa sprema se ručak kojem prisustvuju članovi uže porodice.
U tradiciji bosanskih muslimana ovaj praznik zauzima posebno mjesto. Od jutarnjih sati muški članovi porodica odlaze na sabah-namaz, a nakon toga klanjaju bajram-namaz, dolaze kući, čestitaju i obavljaju bajramske dužnosti.
Kad se ide na bajram-namaz običaj je da se u džamiju ode jednim a vrati drugim putem. U toku klanjanja bajram-namaza u džamiji se uče tekbiri.
Nekada je za Bajram bila rasprostranjena i praksa da se sašije novo odijelo na koje se mjesecima nestrpljivo čekalo.
Najčešći bajramski ručak u Bosni i Hercegovini počinje supom ili čorbom, nakon čega slijedi varivo, poput čimbura, sarme, dolmi, bosanskog lonca… Slijedi pečeno meso s povrćem, pa pita… Slatkiši su vrlo bitan element bajramske trpeze, a najčešće su to baklava, ružice, tufahije i halva.
Baklava je, naravno, najpoznatija, a zašto bismo je trebali umjereno jesti saznajte ovdje.
Ovaj praznik predstavlja i posebnu radost za djecu. Bajram banka ili bajramluk je nešto što se čeka i čemu se raduje. Običaj je da djeca obilaze stariju rodbinu i komšije i da budu darivani novcem, čokoladom ili bombonama. Nekada su bile popularne “šećerke” (vrsta kruške). Djeca su nekada roditeljima Bajram čestitali ljubljenjem u desnu ruku, a roditelji uzvraćaju djeci ljubljenjem u čelo i darivanjem uz hajr-dovu. Taj običaj se u BiH ponegdje očuvao do danas.
Prvi dan Bajrama se provodi u krugu porodice koja se okuplja kod najstarijih članova, drugi dan se obilaze mezarja. Drugi dan Bajrama je ujedno i Dan šehida, dok je treći danpredviđen za druženje s prijateljima i poznanicima.
Također u nekim krajevima nekad je postojao i tzv. ženski bajram. On bi nastupio nakon što su završena bajramska slavlja tj. prva tri dana Bajrama kao nezvanični četvrti dan. Tad su žene koje su tri dana Bajrama dočekivale goste pronalazile vrijeme za sebe.
Bajram je također i dan kad se miri i prašta. Dan u kojem se zaborave svađe.
Hadžije na parobrodu Romanija
