Vijest o pobjedi koju su tog 11. januara 1993. godine izvojevali bužimski borci odjeknula je Bosnom i Hercegovinom poput groma. Priča o ovoj pobjedi nadahnjuje čovjeka i budi uspavani patriotizam. Zato i zaslužuje da bude zapamćena i dostojno obilježena.
– Akcija je nastala iz nužde. Još prije početka rata Srbi su zauzeli položaje nadomak Bužima i tu su se utvrdili. Izbijanjem agresije njihova artiljerija djelovala je po našim naseljenim mjestima i ubijala i ranjavala civile. Njihovi mitraljesci i snajperisti također su djelovali i ugrožavali sigurnost kako boraca, tako i civila. Odlučili smo da njihovu artiljeriju zarobimo, onesposobimo i što dalje odmaknemo od Bužima. Tako smo počeli pripremati oslobodilačku akciju. Svakodnevno smo izviđali i pomno planirali akciju.
Kao termin napada odredili smo period između pravoslavnog Božića i Nove godine. Pustili smo ih da se nakon Božića opuste i uspavaju. Priprema akcije odvijala se u velikoj tajnosti i samo manji broj oficira znao je za nju. Htjeli smo da naš napad bude jedno potpuno iznenađenje za četnike. Zauzeli smo njihovu liniju koju smo zadržali i uspješno branili sve do kraja rata”, ispričao je za Stav Agan Elkasović, dobitnik “Zlatnog ljiljana” i bivši komandant Izviđačko-diverzantskog voda “Gazije”.
Zbog specifičnosti situacije u kojoj se tada nalazio 5. korpus Armije RBiH, zbog vatrene, logističke i brojčane nadmoći neprijatelja, izvođenje ove oslobodilačke akcije moralo je da bude u strogoj tajnosti. Komandant Izet Nanić s najbližim saradnicima odlučio je da se ona izvede 11. siječnja 1993. godine. O tajnoj pripremi akcije pričao je Sead Jusić, u to vrijeme komandant 3. bataljona 105. bužimske brigade.
– Prije same akcije kružile su razne priče. Da bismo prikrili naše namjere, pribjegli smo maskiranju. U subotu smo organizirali festival “Biramo prvi glas Bužima”, pa su i naši borci rekli da od akcije nema ništa. Plasirali smo priče da ćemo napasti za Novu godinu, Božić i slično. Komandant Korpusa jeste bio upoznat, ali Komanda nije. Komandant Ramiz Dreković bio je poznat i čak je odobrio određene količine općina i pušaka koje smo dobili na pozajmicu od komandanta 511. brigade. Prema tome, nitko nije znao za operaciju. Pojedinosti su znali samo Izet Nanić i Komanda, Meho Bašić, Zijad Nanić i komandanti bataljona Hasan Musić, Hamdija Mustafić i Sead Jusić. Ostali su znali onoliko koliko im je trebalo – sjeća se Jusić.
Novinar Stava, potpisnik ovih redova, i sam je sudjelovao u akciji sa svojim komšijama i rođacima. Tog januarskog jutra, oko 350 bura 105. BUMB raspoređenih duž cijelog bužimskog ratišta, od Ćorkovače do Hercegovine, krenulo je u bitku. Na starim položajima ostao je znatan broj boraca, za slučaj da nešto krene po zlu. Oni koji su kretali u napad prije polaska uzeli su abdest i oprostili su se od onih koji su ostajali iza njih.
Neki borci su se šalili i smijali: “Šta ćeš ti abdest kad ćeš ga ionako izgubiti?! Čim zapuca iz zemunice i bunkera, usrat ćeš se od straha!”, šaljivo su komentirali. Naši borci šalili su se i onda kad je bilo najjteže. Šala im je pomagala da odagnaju teške misli i da se oraspolože. Riječima “Alahimanet, momci, čuvajte se! opraštali smo se jedni od drugih. Oni koji su ostali na položajima gledali su borce koji su odlazili. Šale je iznenada nestalo. Svakom je srce snažno udaralo i svakom se u grlu i prsima nešto nakupilo i stiskalo ga tako da bi svi radije zaplakali. Valjda bi tako svima bilo lakše.
Svaki borac koji je ostajao ispraćao je nekog bliskog i dragog. Oca, brata, amidžu, daidžu, rođaka, prijatelja, komšiju. Svi su imali nekog svog koga su ispraćali ne znajući hoće li ga više ikad vidjeti. Bolje oružje ponijeli su borci koji su išli u napad, neka im se nađe. Bilo je i pojedinaca koji su krenuli bez oružja. Nadali su se da će ga oteti od neprijatelja. Htjeli su biti uz svoje drugove i da se nađu kao pomoć i zamjena onom tko bude ranjen ili ubijen.
Prije polaska, borci koji su kretali u napad obukli su bijele uniforme kako bi se po snijegu neprimjetno približili neprijatelju. Oni koji nisu imali takve uniforme uzimali bi bijele čaršafe koje bi razrezali na sredini i tako napravili jednu vrstu ponča. Time su se maskirali.
Tiho smo se prikradali neprijatelju. Čula se samo škripa leda i snijega. Bilo je veoma hladno. Snijeg koji se prethodno počeo topiti sad se smrznuo. Bio je čvrst poput betona. To je u vrijeme akcije vrlo pogodovalo napadu s obzirom na to da su minska polja s nagaznim minama ostala smrznuta i nisu se aktivirala. Tek kasnije, oko podne, kad je led popustio, jedan nesretni borac aktivirao je prve mine.
Polahko i sigurno, naši borci su se prikradali neprijatelju. Napredovali su oprezno, korak po korak, a često su i puzili. Dobar dio njih neprijatelju je zašao iza leđa. Oko 5 sati i 30 minuta sve borbene grupe bile su na svojim položajima i čekale znak za napad.
Na starim položajima sa zebnjom se čekalo na početak akcije. I dok su prvi tragovi jutarnjeg svjetla počeli da se pojavljuju na horizontu, začula se pučnjava. Ispaljeno je sprva svega nekoliko metaka, a onda, kao da se sve zapalilo. Pucnji su dopirali iz pravca Nikolića i Adamovića Glavice.
Puca se, grmi, sijeva, a onda je odjednom utišalo. Negdje oko 6 sati začuli su se pucnji i detonacije i na Kedića Glavici, a potom i na ostalim položajima. Ubrzo su stigle i prve informacije: “Naši borci zauzeli su sve vatrene tačke izuzetnih škola u Banjanima. Zarobljeno je puno naoružanja, a mrtvi četnici leže na sve strane”.
Adamovića Glavica, prva vatrena točka koja je eliminirana, zauzeta je zahvaljujući hrabrosti jednog čovjeka. Zlatni ljiljan, bivši komandant izviđačko-diverzantskog voda Sead Dizdarević zauzeo je ovaj položaj i tako stekao nadimak Tajfun. U daljim borbama, sve do kraja rata Tajfun je nebrojeno puta dokazao da zaslužuje nadimak koji nosi jer je naprosto rušio neprijateljska legla poput kula od karata. Na Adamovića Glavici prvi bunker uništio je tako što je dopuzao do njega, a onda je kroz dimnjak, odnosno otvor za dim u zemunici, ubacio bombu.
“Bio je snijeg. Nas je bilo devet izviđača na prednjem kraju, dok je jedna grupa imala zadatak ostati u neprijateljskoj pozadini kako bi spriječili da četnicima dođe do pojačanja nakon što se zauzmu položaji. Mi smo se pripremali za akciju. Grupa izviđača imala je zadatak da pripremi Nikolića Glavicu, Adamovića Glavicu, selo Adamoviće i da se spoji s 2. bataljonom. Zadatak je bio da jedna četa 3. bataljona ide po dubini gdje su i obje te jedinice bile raspoređene.
Imale su zadatak da zaustave četnike u bježaniji. Prva tačka uzeta je na Adamovića Glavici i zarobljena je prva osamdeset četvorka (mitraljez Zastava M84). Uz izviđače, pridodato je jedno 20 ljudi koji su bili jače odjeljenje iz 3. bataljona. Oni su išli paralelno i popunjavali tačku po tačku kako su ih izviđači zauzimali. Kod preuzimanja Adamovića Glavice došlo je do otvaranja vatre. Četnici su imali jednocijevac “Flak” (PAT M55 20/1mm). Nismo znali za njega jer ga nismo vidjeli dok smo izviđali. Nije bio težak pa su ga izvlačili na položaj i vraćali nazad. Kad smo uzimali prvu tačku na Adamovića Glavici, na nas je taj Flak otvorio vatru. Njega smo eliminirali odmah i zauzeli, pričao je Dizdarević za Stav.
– Ja sam faktički Adamovića Glavicu uzeo sam. Bilo je zamrznuti ujutro. Došao sam na jedno 30 metara. Četnik koji je bio na straži nešto je osjetio. Posumnjao je da smo tu i ispalio par metaka prema Remzi s Konjodora. Drugi četnik koji je bio blizu, rugajući se, viknuo je: ‘Aj’ duše ti, nemoj pucati, ubit ćeš Turke!’ Prišunjao sam se točno do zemunice i ubacio sam kroz otvor za dim kumulativnu granatu. Ona je odradila svoje. Zatim smo zauzeli i ostale zemunice. Bilo ih je šest i bile su poredane na svakih tridesetak metara. Samo na Nikolića Glavici bilo je pet zemunica, a imali su i PAT koji smo zarobili. Eliminirali smo više od 30 četnika. Preživio je samo jedan. Kasnije sam na televiziji gledao jednog poručnika koji je pobjegao i pričao o okršaju s nama.”
Slična iskustva iz akcije imao je i Agan Elkasović. “Otišli smo u dubinu neprijateljskog teritorija kod Glodne. Tamo smo imali i okršaj s četničkim jedinicama. Kod nekih ljudi bilo je nesigurnosti i straha. Taj strah i nesigurnost iščezli su kada smo se sukobili s neprijateljem. Mnogi borci pokazali su hrabrost u akciji. Tako je jedna grupa naših izviđača u okršaju s neprijateljem uništila njihovo uporište tako što je jedan borac dopuzao do bunkera i kroz dimnjak ubacio bombu. Drugi slučaj desio se na Kedića Glavici, gdje se jedna grupa naših boraca sukobila s četnicima.
Pozivali su ih na predaju, ali oni nisu pristali. Smatrali su se sigurnim u njihovim utvrđenim položajima. Bacali su bombe jedni na druge. Tako je jedan četnik našem borcu Safetu Mustafiću zvanom Kanta, koji je kasnije poginuo i koji je bio poznat po hrabrosti, bacio ručnu bombu. Prije nego što je bomba eksplodirala, Safet se bombu vratio nazad neprijatelju i tako ga eliminirao. Svi borci su pokazali hrabrost. Niko se nije odustajao i tako su zauzeli sve četničke položaje. Jedino uporište koje nije palo odmah bila je banjanska škola, u kojoj se nalazila dobro utvrđena grupa četnika. Drugog dana krenuo je tenk iz Bihaća kako bi onesposobio njihovo uporište u školi, međutim, prije nego što je tenk počeo da djeluje, naši borci su izveli juriš na školu i zauzeli je savladavši neprijatelja.”
Pobjeda nad četnicima u oslobodilačkoj akciji “Munja 93” odjeknula je poput eksplozije. Hrabri bužimski borci oslobodili su u svega nekoliko sati 10 kvadratnih kilometara teritorije BiH. Tristo Bužimljana do nogu potuklo je jednu cijelu brigadu: Prvu novogradsku iz Bosanskog Novog, koji su bili brojniji, bolje naoružani i opremljeni, a imali su i povoljnije položaje. U borbama su ubijena 63 agresorska vojnika, dok mnogi tvrde da je ovaj broj daleko veći i iznosi 163 ubijena pripadnika VRS.
Tih dana u Bosanskom Novom srpske vlasti proglasile su petodnevnu žalost. Bužimljani su tijekom trajanja akcije zarobili četiri neprijateljska vojnika, a na desetine su ih ranili. Zarobljena je i velika količina MTS i naoružanja, od čega oko 170 automatskih pušaka, protuoklopni vrh ZIS, četiri protuavionska topa, 12 minobacača, četiri bestrzajna topa, više mitraljeza i puškomitraljeza, hiljade komada metaka, bombe i drugih eksplozivnih sredstava.
Uspjeh “Munje” ne ogleda se samo u zarobljenom naoružanju i eliminiranim neprijateljskim vojnicima. Uspjeh ove pobjede ogleda se u svijesti ljudi. “Akcijom smo pokazali da srpska vojska nije nepobjediva, pokazali smo da je 105. brigada respektabilna vojna jedinica koja je dorasla svim izazovima i koja je kadra da sama zaštiti bošnjački narod.
Akcija je bila bitna jer je našim borcima donijela samopouzdanje, a civilna sigurnost. Sama akcija izvedena je potpuno neuobičajeno od načina na koji se ranije ratovalo. Prije napada izvidjeli smo i pripremili teren, otišli u dubinu neprijateljskog teritorija i rano jutro napali neprijatelja iza leđa. Takav način ratovanja zadržali smo do kraja rata. To je postao naš imidž i prepoznatljiv način ratovanja, naglašava Agan Elkasović.
Nakon pobjede u oslobodilačkoj akciji “Munja 93”, sve je postalo drugačije. Ova je bitka označila prekretnicu u ratovanju. Nakon ove bitke, bužimska brigada i 5. korpus iz dana u dan postajali su sve jači, a neprijatelj sve slabije. Za kratko vrijeme, četnici su od krajiških branilaca bili bolji samo u jednom – u bježanju.
Tijekom trajanja oslobodilačke operacije “Munja 93” poginulo je ukupno 18 boraca i starješina 105. bužimske udarne muslimanske brigade. Osam ih je poginulo prvog dana operacije 11. siječnja 1993. godine prilikom zauzimanja neprijateljskih položaja i zaustavljanja četničkog kontraudara.
Tom prilikom, kao šehidi, pali su braća Hasan i Husein Šahinović, Fikret Tahić, Mirsad Salkić, Husein Sijamhodžić, Ibrahim Bajrektarević, Hilmija Cinac i Enver Abazović.
U kontranapadima četničkih jedinica na osvojena područja pali su Hašim Ekić, Ibrahim Topalović, Nijaz Porić, Hazim Suljić, Hasan Sijamhodžić, Esad Mamić, Sanel Dizdarić, Redžo Dedić, Hasan Musić i Dževad Varcar.
Brigadu je posebno teško pogodilo ranjavanje i smrt majora Hasana Musića, komandanta Prvog bataljona, koji je poginuo u borbi protiv prsa u prsa. S njim su na čelu borci oslobodili najteže neprijateljsko uporište na Kedića Glavici i uspješno odolijevali srpskim kontranapadima. Svi borci su pokazali zadivljujuću hrabrost i svojom žrtvom zadužili su nas da čuvamo sjećanje na njih.
Dvojica od njih, Hasan Musić i Mirsad Salkić, dobitnici su najvećeg ratnog priznanja, oznake “Zlatni ljiljan”. Danas u Bužimu Srednjoškolski centar nosi naziv po legendarnom komandantu Hasanu Musiću Musi, dok je osnovna škola u Čavima nazvana po komandantu voda Mirsadu Salkiću.
