Kao država koja je članica Europske unije, Republika Hrvatska ne dopušta unos mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda na svoj teritorij.
Iako se građani stalno upozoravaju da je strogo zabranjeno prenošenje svježeg mesa ili suhomesnatih proizvoda, kao i prenošenje mliječnih proizvoda, voća i povrća preko granica Europske unije, dio njih nezna ili se ne osvrće na ova upozorenja i plaćaju velike kazne.
Naime na Granični prijelaz Stara Gradiška došao je putnik koji je u vozilu imao 7.5 kilograma suhog mesa i 680 cigareta (34 kutije).
Navedeno nije prijavljeno cariniku pa je sve oduzeto, a vozač je kažnjen s 1.650 eura (oko 3.200 KM).
Na obrazloženju je navedeno ukoliko se kazna ne plati na vrijeme ista će se zamijeniti mjerom zatvora.
Da ponovimo, nije dozvoljen unos: mesa, mlijeka, mliječnih proizvoda, voća i povrća iz trećih zemalja (BiH, Srbija, Crna Gora itd.), a dozvoljen je unos do 20 kg ribe, školjki i proizvoda od ribe, do 2 kg mlijeka u prahu za bebe, hrane za bebe i hrane za posebne potrebe, do 2 kg hrane za kućne ljubimce, do 2 kg ostale hrane kao što je med, žive školjke i puževi i do 125 grama kavijara ili drugih proizvoda zaštićenih vrsta.
Dozvoljeno je dvije kutije (40 komada) cigareta i litru alkoholnih pića, piše GP Maljevac.
Udruženje logoraša Mostar danas je obilježilo 29. godišnjicu zatvaranja logora HRHB na prostoru „heliodroma“u mostarskom naselju Rodoč.
Za razliku od ranijih godina, logoraši su na mjestu svog nekadašnjeg mučilišta, imali priliku položiti cvijeće i prisjetiti se svih strahota koje su proživjeli.
Raspuštanje logora
Emir Hajdarević, predsjednik Udruženja logoraša Mostar koji je u logorima HZHB Heliodrom, Dretelj, Vojno i Sovići proveo 309 dana, kazao je u izjavi za medije kako se na današnji dan obilježava početak raspuštanja logora na ovim prostorima.
Pritom je napomenuo kako je kroz spomenuti logor, prema trenutno raspoloživim podacima, prošlo više od 10.000 ljudi iz Mostara i ostalih dijelova BiH.
Također, prema podacima logoraša, 54 osobe se vode kao stradale u ovom logoru, tačnije one su ili ubijene na prvim crtama ratišta ili u logorima.
Ponovo rađanje
– Svaki logoraš ovaj dan doživljava emotivno, jer smatramo da je to ponovo rađanje, ponovno doživljavanje slobode. Morate znati da je ova žica kroz koju smo prošli, granica slobode i kad gledate prema žici vidite tu granicu, i to je najveća moguća kazna za čovjeka koji provodi vrijeme u logoru, ali bez ikakve osude i valjanog zakonskog razloga da bude zadržan tu – kazao je Hajdarević.
Nisu se vraćali
Amer Đulić, predsjednik logoraša Stolac, inače i maloljetni zatvorenik logora “heliodrom”, koji je prije dolaska u taj logor boravio u njih tri – Koštana bolnica, Dretelj i Gabela, kazao je kako je u logorima proveo 233 dana.
– Ovaj je logor bio poseban po tome što se svakodnevno ginulo i odvodilo ljude koji se nisu vraćali. Često je bilo situacija da odavde krenu tri kamiona, a da se vrati samo jedan. Jedan dio ljudi pogine, jedan bude ranjen, jedan pobjegne i slično. Jednostavno, vrlo mali broj ljudi bi se vraćao – naglasio je Đulić.
Rekao je i to da je tada, kao i svako drugo dijete, imao samo jedan san, a to je da cijeli dan provede u igri, ali njegova je stvarnost bila drugačija i umjesto u igri sa svojim vršnjacima, on je svoju punoljetnost proveo u logoru, sanjajući o slobodi.
Cilj logoraša
Pored toga, naglasio je da je cilj logoraša da na ovom mjestu postave spomen-ploču u znak sjećanja na sve ono što se na “heliodromu” događalo u proteklom razdoblju.
– Prošlo je 29 godina od dana kada je počeo proces zatvaranja logora, a da mi logoraši nemamo pravo da obilježimo mjesta svog stradanja. Smatramo da je došao kraj tim neljudskim i necivilizacijskim metodama izvrtanja historijskih činjenica koje su presuđene na Međunarodnom sudu u Hagu i domaćim sudovima, te je krajnje vrijeme da se ovakva mjesta u cijeloj Bosni i Hercegovini obilježe kako bi bila opomena generacijama koje dolaze iza nas – naveli su ranije u svom saopćenju iz Udruženja logoraša Mostar.
Ovlašteni službenici Uprave za indirektno oporezivanje na području grada Banjaluke oduzeli su veću količinu duhana i cigareta čija se ukupna tržišna vrijednost procjenjuje na iznos od 53.235 KM.
Ovlaštena službena lica grupa za sprečavanje krijumčarenja i prekršaja UIO, postupajući u okviru prethodno pribavljenih obavještajnih saznanja izvršili su operativnu provjeru primjene Zakona o akcizama u BiH na teritoriji Grada Banja Luka.
Tom su prilikom na više lokacija kod osam lica pronašli veću količinu akcizne robe namijenjene za nelegalnu prodaju (cigarete i sitno rezani duhan), koja nije bila na propisan način obilježena akciznim markicama UIO.
Ukupna tržišna vrijednost privremeno oduzete robe, prema preliminarnoj procjeni, iznosi oko 53.235 KM. Protiv počinilaca opisanih nezakonitosti biće pokrenuti odgovarajući postupci pred nadležnim sudom.
U toku preduzimanja mjera iz svoje nadležnosti korištena je specijalistička oprema, donirana od strane Ambasade SAD-a u BiH putem Programa EXBS, kao i od strane UNODC-a.
Uprava za indirektno oporezivanje BiH poziva sve građane da na našu otvorenu liniju 080 02 06 07 prijave svaki oblik utaje carine ili PDV-a, ili nelegalnu prodaju akciznih proizvoda. Svi pozivi su besplatni i potpuno anonimni
Bosna i Hercegovina ima prepoznatljiv segment komšiluka, a kao važan i originalan fenomen utkan je u najbitnije pore života i ništa ga ne može zamijeniti.
Kultura stanovanja i življenja u Bosni i Hercegovini opisana je kao jedinstven i istovremeno oprečan ideal življenja u kojem su godinama isprepleteni suživot, ljubav, tolerancija, poštovanje, ali i zloba, zavist, mržnja i socijalne razlike. Takav jin i jang koji žive u komšilucima širom BiH ispisali su bogatu, ali često bolnu historiju.
O bosanskohercegovačkom komšiluku i njegovom nastanku pisao je poznati novinar i kolumnista Ozren Kebo, osvrčući se na historijski diskurs življenja.
Sve je počelo u mahali
“Tradicionalna predodžba komšiluka obično se vezuje za mahalu, organizacionu strukturu stanovanja nastalu u davnim vremenima, dolaskom Turaka, iako su taj termin i ta forma postojanja do danas doživjeli višestruke transformacije. Razvojem grada, komšiluk se polako iz mahala prebacivao u socijalistička naselja”, izjavio je Ozren Kebo.
Kako ističe poznati novinar i kolumnista, temeljni problem s percepcijom mahale jeste što je ljudi ili idealiziraju ili demoniziraju, što govori koliko je komšiluk kompleksna pojava. Uz njega možemo vezati takve termine kao što su zajedništvo, nesebičnost, pomaganje, susretljivost, bliskost, požrtvovanost, solidarnost, uviđajnost… A s druge marširaju u također impozantnom nizu – zavist, mržnja, podlost, podmetanja, sebičnost, prezir, socijalne razlike, izrugivanja i klevete… Uzmite ove dvije kolone, dobro ih izmućkajte i dobit ćete pravi nepatvoreni bosanski komšiluk, satkan od dobrih i loših trenutaka, kao uostalom i sve u životu.
Foto: Dž. K. / Komšiluk u BiH
“Po definiciji, mahala je prostor bez prava na intimnost i privatni život. Tu se sve zna i tu se sva dešavanja prate u realnom vremenu. Ako ste cijeli život proveli u urbanim dijelovima grada, ovakav način života može vam izgledati i zvučati užasavajuće, ali ako ste rođeni i živite s njim, onda ste od rođenja pelcovani na sve mahalske mane i doživljavate ih kao nešto najrođenije. Selekcija je krajnje poštena, što znači da niko nije privilegiran, odnosno pošteđen. Ni socijalni ni materijalni status ne daju vam prednost. Naprotiv, što više napredujete na društvenoj ljestvici, to uporedo raste i rejting informacija o vama, i istinitih i izmišljenih” pojasnio je novinar i kolumnista Ozren Kebo
Šta kaže struka
Institucija, odnosno pojam komšiluka postala je predmet zanimanja mnogih istraživača naročito za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.
Za portal Radiosarajevo.ba o komšiluku u Bosni i Hercegovini govorila je Alenka Bartulović, doktorica etnoloških nauka i docentica na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
“Komšiluk su naime mnogi razumjeli kao instituciju koja bi mogla pružiti odgovore na pitanja vezana za dinamiku tolerancije i poštovanja odnosno suživota, te distance i nasilja među pripadnicima različitih etnonacionalnih grupa. No, zanimanje za komšiluk kao praksu i instituciju koja je bitan dio svakodnevnog života na Balkanu ima dublju historiju u etnološkim i antropološkim proučavanjima, koja su bila uvijek fokusirana na istraživanja u specifičnim lokalnim kontekstima, te su bila svjesna specifičnosti komšijskih relacija”, pojasnila je profesorica Alenka Bartulović.
Komšiluk mnogi istraživači vide kao imperijalnu ostavštinu Osmanskog carstva na Balkanu, ali je to donekle preusko razumijevanje komšiluka i imperijalnih ostavština. Jer pravila dobrih susjedskih odnosa su bila istraživana i u Europi, kao i izvan nje. Prisutnost bh. komšiluka u medijskom, znanstvenom i svakodnevnom diskursu, dobija na značaju kao zanimljiv interpretativni okvir za analizu širih društvenih (prvenstveno etno-nacionalnih) relacija. Institucija komšiluka je dinamična, a njen značaj se izrazito mijenjao kroz vrijeme.
“Iako je SFR Jugoslavija sa idejom bratstva i jedinstva podsticala dobre odnose između pripadnika različitih naroda i narodnosti, već u 1960-im godinama istraživači (prvenstveno etnolozi i sociolozi) primjećuju da se snaga komšiluka smanjuje, da međusobne veze među komšijama nisu iste kao u prošlosti, što se u velikoj mjeri pripisuje modernizaciji jugoslovenskog društva (zbog razvoja industrije, novih radnih odnosa, boljih uvjeta za radnike i radnice sa otvaranjem menzi i vrtića itd.) što u velikoj mjeri doprinosi slabljenju veza komšija, odnosno dovodi do oblikovanja snažnijih prijateljstava u preduzećima i na radnim mjestima nego kod kuće odnosno u komšiluku. Te procese prate sociolozi na širem području nekadašnje Jugoslavije, kako u Bosni i Hercegovini (npr. Mujačić u Derventi) tako i u Sloveniji (Mlinar u Velenju). No, naravno s tim komšijski odnosi nisu sasvim iščezli, jer u njima ima još uvijek mnogo afektivnosti ali i pragmatičnosti koju stvara blizina stanovanja. Mnogi bi danas sa nostalgijom rekli da su komšijski odnosi stvar prošlosti, no i danas moramo biti svjesni da za mnoge “prvi komšiluci” postoje ili su čak snažniji nego što su bili uprošlosti“, izjavila je Alenka Bartulović za portal Radiosarajevo.ba.
Foto: Dž. K. / Komšiluk u BiH
Aspekti komšijskih odnosa poput posjećivanja tokom različitih religijskih svetkovina i blagdana, osim u Bosni i Hercegovini, prisutni su i drugim društvima u kojima postoje neposredni dodiri između različitih religijskih zajednica. Religija kao temeljna odrednica identiteta u kontekstu Bosne i Hercegovine, nezaobilazna je činjenica u razgovoru o komšiluku.
U intervjuu za naš portal govorio je Mario Katić, profesor na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru.
“Bh. društvo čine različite religijske zajednica te nas, u kontekstu komšiluka, zanima na koji način one funkcioniraju u svakodnevici ali i prilikom posebnih religijskih dana i datuma. Ako gledamo dijakronijski, sve do dolaska Austro-Ugarske Monarhije, a i nakon, u bh. gradovima je bila jasnija slika podjela grada u dijelove unutar kojih je dominirala jedna religijska zajednica, a u ruralnim kontekstima su miješana sela bila rijetkost”, ističe Mario Katić.
Foto: Sveučilište u Zadru / Profesor Mario Katić
To se mijenja s dolaskom ozbiljne industrijalizacije i urbanizacije, naročito tokom socijalističkog perioda u kojem se razvijaju najveća urbana središta u Bosni i Hercegovini. Ljudi se počinju sve više upoznavati i miješati, religijska odrednica prestaje biti primarna razlika kojom se definiramo u odnosu na druge, a onda se i pristup drugima mijenja.
“Za vrijeme komunizma religija i religijske institucije bile su i marginalizirane stoga se međureligijski dodiri osnažuju jer imaju i zajednički vanjski faktor koji djeluje suprotno. Taj kohezijski vanjski utjecaj čini mi se djeluje na to da se pojedinci koji dolaze iz različitih religijskih zajednica, ali imaju zajednički faktor, a to je da su praktični vjernici, povezuju i stvaraju intimnu povezanost. Uz to, činjenica da nikada više u povijesti nije bilo miješanih brakova nije kao u vrijeme socijalizma sigurno utječe i na to da se događaju posjete jedni drugima tokom vjerskih blagdana“, navodi Mario Karić, etnolog i kulturni antropolog.
Oni koji žele vidjeti Bosnu i Hercegovinu kao državu gdje vlada “stoljetna netrpeljivost” u komšilucima traže dokaze za svoje argumente, a slično možemo vidjeti i kod autora koji žele na svaki način vidjeti BiH kao ideal zajedništva i razumijevanja.
Zašto su komšije pucali jedni na druge
Na pitanje o tome kako je moguće da su u takvim ‘dobrosusjedskim’ odnosima za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, komšije pucale jedni na druge, kada se toliko piše o ljepotama komšijskih odnosa u Bosni i Hercegovini, odgovorila je Alenka Bartulović.
“Ako želimo vidjeti realnost, moramo vidjeti raznolikost različitih relacija, koju nikako ne uvjetuje samo etno-nacionalna pripadost nego i druge dimenzije identiteta, te na kraju krajeva i društvena realnost i različite afektivne atmosfere. Intimnog nasilja je bilo i između komšija koji pripadaju istim etno-religijskim zajednicama i intimno nasilje je uvijek najteže, jer onemogućava, odnosno bitno otežava da se iznova izgradi povjerenje. Danas se govori toliko o pomirenju (što je problematičan koncept), a zapravo je ključ u novom upoznavanju i izgradnji povjerenja među ljudima nezavisno od njihove (nacionalne) pripadnosti” ističe docentica Bartulović.
Foto: Dž. K. / Komšiluk u BiH
Kako profesorica Alenka navodi, neki istraživači su u velikoj mjeri tvrdili da je komšiluk krhka institucija (npr. Bougarel, Simić) koja je sasvim labilna, te zavisna od moći države koja podupire ili ruši komšijske relacije. No ta teorija je pretjerana jer ljudima oduzima moć djelovanja i samostalnog razmišljanja, te negira vrednovanje dobrokomšijskih odnosa i djelovanja tzv. komšijskog habitusa, koji podrazumijeva specifičnu solidarnost, međusobnu pomoć i intimnost koja se gradi svakodnevno kroz praksu.
“Mnoge priče kako su komšije spašavali svoje komšije jasno potvrđuju da svi ljudi nisu podložni političkim manipulacijama. Ivana Maček je na primjer pratila kako su u vrijeme rata u Sarajevu komšijske veze dobile na značenju, no naravno nisu ni sva iskustva Sarajlija slična. Tzv. etika komšiluka ne može objasniti sve nijanse individualnoga djelovanja” navodi Alenka u intervjuu za Radiosarajevo.ba.
Bitno je analizirati proces kako je i poslijeratna neuspješna rekonstrukcija i sve što je prati (privatizacija, uzurpacija imovine i moći sa strane etno-nacionalnih elita, siromaštvo, ekološka katastrofa, nezaposlenost, emigracija itd. ) utjecala na odnose na mikrolokacijama odnosno u komšilucima.
“Tako npr. David Henig odlično analizira uticaj rata i poslijeratne društvene transformacije na odnose između pripadnika bošnjačkog komšiluka u jednoj bosansko-hercegovačkoj ruralnoj sredini, pokušavajući ispostaviti da treba komšiluke gledati kao odnose među individuvima, a ne među (etno-nacionalnim) zajednicama. Gledajući samo tzv. etnizirani komšiluk gubimo širu sliku o velikim promjenama u svim društvenim relacijama, uključujući i komšijske koje su uvjetovane savremenom bosansko-hercegovačkom realnošću”, zaključila je Alenka Bartulović.
Foto: Dž. K. / Komšiluk u BiH
Historijsko-religijski aspekt komšiluka
“Postoje i sveti likovi koji su nadilazili svoje identitete i bili interpretirani na različite načine od strane različitih religija, dobar primjer toga je Alinđun ili Ilindan, odnosno Alija u islamskoj inačici te Ilija u kršćanskoj. Neki autori ova dva lika vide kao preslojavanje starijeg praslavenskog boga Peruna. U svakom slučaju kompleksna religijska prošlost koja prožima i suvremene religijske prakse sigurno je doprinijela da postoje dodirne tačke između dominantnih religijskih zajednica u BiH, što je pak omogućilo stvaranje i okvira u kojem se mogu razviti i komšijski odnosi. Međutim, kao i svi drugi društveni fenomeni, i ovaj ima svoju drugu stranu. Naime, upravo su religijski simboli tokom sukoba bili prvi na udaru jer su reprezentirali prisutnost druge religijske, a time i nacionalne, zajednice. Pa su tako mjesta koja su u jednom trenutku bila mjesta susreta različitih religijskih zajednica postala ciljevi ratnih uništavanja” ističe Mario Katić.
Ovakvi događaji moraju se promatrati i na lokalnim razinama, a ne samo iz perspektive odozgo prema dolje, ukoliko se žele razumjeti okolnosti koje dovode do različitih scenarija.
“Primjerice, svetiše sv. Ive u Podmilačju, jedno od najstarijih katoličkih svetišta u BiH minirano je i potpuno uništeno tokom rata, a bilo je poznato kao mjesto religijskih susreta različitih zajednica, s druge strane svetište Majke Božje u Olovu, jedno od najstarijih marijanskih svetišta u BiH sačuvano je od strane religijske zajednice kojoj zapravo ne pripada. Ako na ova dva slučaja gledamo iz institucijske pozicije, odozgo prema dolje, ona su kontradiktorna, ali ako gledamo iz perspektive lokalne zajednice, u kontekstu komšiluka, onda možemo razumjeti zašto su komšije sačuvale jedno svetište, a ljudi koji dolaze izvan lokalnog konteksta uništili drugo. Koji god primjer uzeli i kakvo god pitanje o komšiluku postavili najveća je greška generalizirati i iznositi pretpostavke i zaključke koji bi trebali vrijediti za cijelu BiH” napominje profesor Mario Katić.
….
Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.
Na današnji dan, 19. marta 1996. godine izvršena je reintegracija jednog od najvećih sarajevskih naselja, Grbavice koja je pod okupacijom agresora bile pune četiri godine.*
Tokom agresije na BiH u naselju Grbavica počinjeni su jedni od najstrašnijih zločina tokom opsade Sarajeva
Iz tog perioda ostao je zapamćen zločinac Veselin Vlahović Batko, kojeg je Sud Bosne i Hercegovine krajem marta 2013. godine osudio na 45 godina zatvora zbog zločina koje je počinio na Grbavici nad svim ljudima koji su mu se pokušali suprotstaviti na bilo koji način.
Monstrum sa Grbavice, kako zovu Vlahovića, ubio je i heroja Gorana Čengića, poznatog rukometaša sarajevske Bosne koji je pokušao spasiti komšiju dr. Husniju Ćerimagića, sarajevskog univerzitetskog profesora, kojeg je monstrum Vlahović također ubio.
Za one koji to ne znaju, područje Grbavice I obuhvata dio grada od Vrbanja mosta pa do bivšeg mosta Bratstva i Jedinstva (danas most u ulici Hamdije Čemerlića), gdje počinje Grbavica II koja završava u ulici Topal Osman Paše (ulica koja ide od Željinog stadiona do mosta na ‘Socijalnom’). Granica je s jedne strane Miljacka, a s druge tranzitna cesta, danas Put mladih muslimana.
Autor koji je postavio ovaj snimak, kaže za okupaciju Grbavice I: “Isto tako su krenuli na Trg (Trg Heroja, nekadašnji Trg Pere Kosorića, op.a.), ali tada mnogi od njih nisu doživjeli sutrašnji dan. Preživjeli su se predali moleći JNA za pomoć i nađeni su skriveni u frižiderima slastičarne Palma (u naselju Hrasno). Milutin Kukanjac (komandant JNA) je poslao šest transportera da izvuku tijela mrtvih i ranjenih Šešeljevih četnika i Bijelih Orlova.”
Plan je bio, “presijeći” Sarajevo na dvije polovine i potom zauzeti grad. Ova ideja, srećom, nije uspjela.
Ipak, Grbavica je okupirana 2. maja 1992. godine.
Datum reintegracija Grbavice, ali i Vraca i Kovačića, značajan je za sve građane Sarajeva, jer su im ova naselja “vraćena” nakon četiri ratne godine.
Povratkom na Grbavicu građani su zatekli katastrofalno stanje, jedan od simbola Sarajeva – stadion Grbavica bio je uništen, a ulice su bile neprepoznatljive.
Prema svjedočenju građana koji su se 19. marta 1996. godine među prvima vratili u ova naselja, Grbavica, Kovačići i Vraca bili su neprepoznatljivi, podsjećali su na Hirošimu. Ulice su bile zatrpane smećem, na svakom koraku osjetio se garež, a u mnogim stanovima gorjela je vatra i kroz prozore šikljao gust crni dim.
Jedan od stanara Grbavice (podaci poznati redakciji portala Radiosarajevo.ba), koji će skoro cijeli rat provesti sklonjen u jednoj sobi svoga stana – nije se smjelo znati da je tu i porodica ga je krila “zbog sigurnosti”, za naš portal govori kako su agresori u narednih mjesec dana pretrčavali iz Grbavice I u Grbavicu II odakle su “ispaljivali zolje” i povlačili se prema Grbavici I i prema Vracama.
Četvrtog maja zapaljen je i stadion Željezničara koji će tokom rata ostati “prva borbena linija” i njegov dobar dio će biti miniran. U plamenu je nestalo 316 pehara cjelokupnog Sportskog društva Željezničar. Petog maja postavljena je i prva kontrolna barikada na mostu u Pofalićima (bivši Most Bratstva i Jedinstva).
U narednim danima, većina stanovnika Grbavice bit će u podrumima.
Kako kažu svjedoci ovih događaja, “tad još nije bilo deklarisanih agresora, svi smo i dalje bili ‘zajedno’”. Neki od njih imali su i prijatelje u štabovima Teritorijalne odbrane ili u MUP-ovima. Otkrivaju nam da su im svi izvori govorili da se ne brinu, da im agresori ne mogu ništa, da se Grbavica nikad neće predati. Jedan od zvaničnika čak je kazao i da, ako ih ugledaju, neprijatelje poliju vrelim uljem.
Nakon Belih orlova, koji su se mogli prepoznati po bijelim trakama na rukama, na Grbavicu su stigle i tzv. “crvene beretke”. Svjedoci govore kako se osjećaj užasa sada već mogao pretpostaviti, i više niko nije ni izlazio iz domova – situacija se posmatrala kroz prozore.
“Joca”, pripadnik jedinice Željka Ražnatovića Arkana otkrio je kako su i oni stigli početkom maja u Sarajevo i skrivali su se u Policijskoj školi na Vracama. Zadatke o napadima i agresije su dobili od, kako ga on zove, “domaćina Karišika”: riječ je o Milenku Karišiku, komandantu Specijalne jedinice MUP-a RS-a.
Maj će proteći u strahu i nevjerici. Najoprezniji već su počeli napuštati domove.
Ratna sudbina Grbavice bit će zapečaćena 5. juna 1992, kada je vojska JNA krenula s napuštanjem sarajevske kasarne Maršal Tito koja se nalazila u Pofalićima. Umjesto preko Dobrinje u Lukavicu, kako je bilo dogovoreno, dio vojnika iz ove kasarne na mostu ‘Socijalno’ (pored zgrade Elektroprivrede) ulazi na Grbavicu II i ulicama Milutina Đuraškovića (danas ulica Topal Osman Paše) i Rave Janković (danas ulica Behdžeta Mutevelića) okupira ovo naselje.
“Munjevito su poiskakali iz kamiona i zaposjeli naselje koje je do tada bilo ‘ničija zemlja’”, otkrivaju svjedoci.
Pričaju nam i kako su “štab” postavili u tzv. Šopingu (neboderi na Grbavica II), gdje će komanda i ostati.
“Bilo je tu i nekih vojnika JNA koji su pobjegli iz Hrvatske, a nakon Pofalićke bitke na Grbavicu su došli i lokalni agresori koji su nakon ove akcije pobjegli s pofalićkog brda”, govori nam jedan od svjedoka.
Od ovog dana, Grbavica je i formalno sa svih strana pod obručem neprijatelja.
“U početku je bilo haotično, krali su sve što su stigli…a nisu to bili samo “plaćenici”, bilo je i lokalnih stanovnika koji su učestvovali u krađama”, prisjeća se jedan stanovnik Grbavice pod čiji je prozor stigao jedan transporter, a vojnici su mu u stan ušli kroz balkon.
Još jedno prisjećanje kaže: “…on, koji je uzeo pušku prvog dana sad radi nešto u ‘zajedničkim institucijama’ (zgrada Parlamenta na Marijin-Dvoru, op.a.) i sam kaže: koja ironija, nema ni koja godina da sam pucao po ovoj istoj zgradi…”.
Na samom početku okupacije, na nišanu neprijatelja bili su “čisti” bošnjački i hrvatski brakovi, miješane brakove u početku nisu dirali.
No, do kraja septembra 1992, već će svi koji nisu dijelili mišljenje s politikom agresora biti neprijatelji.A zločini počinju odmah po dolasku JNA na Grbavicu. Jedan od najpoznatijih zločinaca, Veselin Vlahović Batko 14. juna 1992. strijeljao je zvijezdu sarajevskog rukometa, velikog čovjeka, Gorana Čengića te profesora Husniju Ćerimagića, komšiju kojeg je Goran pokušao spasiti. Istog dana odveo je i 13 članova porodice Pecar na prvu liniju – kraj Jevrejskog groblja, odakle će ih natjerati da trče preko miniranog polja. Upucat će potom 6-godišnju Azru Pecar i njenu nanu, a tri člana porodice bit će ranjena. Batko je osuđen na 45 godina zatvora…
Najbliži saradnik Batku bio je Zoran Dragičević zvani Krompir, koji je dobio 11 godina zatvora, zatim je tu Saša Baričanin, osuđen na 18 godina zatvora, te Zoran Jeftimić Ćenta, kojeg je ubio osumnjičeni zločinac Dragiša Maletić, kako bi osvetio prijatelja, konobara kojeg je Ćenta ubio jer ga pijanog nije htio poslužiti pićem. Batko je dobio 45 godina zatvora.
Horori na okupiranoj Grbavici trajat će do 19. marta 1996, kada je naselje “deblokirano”:
“Jako se loše čovjek osjeća kada vidite da ste bili negdje ne svojom krivicom, od nekih ljudi ste proglašeni okupatorom. Nastojim da što manje pričam jer sam pala u depresiju jedno vrijeme. Čula sam glasove. Onaj ko nije bio ovdje to ne može da razumije. Kažem uvijek, Sarajevu je bilo teže što se tiče granata i ranjavanja, ali ovdje je bilo psihički užasno, zaista užasno”, rekla je jedared i Emira Frašto, koja je također preživjela okupaciju Grbavice.
Osjećaji su tog dana bili pomiješani – radost među građanima zbog povratka u svoje stanove nakon 1.425 dana provedenih u drugom dijelu grada i tuga zbog onoga što ih je dočekalo pri povratku.
Dan reintegracije sarajevskih naselja Grbavica, Kovačići i Vraca, 19. mart, ujedno je i Dan mjesnih zajednica Grbavica I, Grbavica II, Kovačići, Vraca i Gornji Kovačići.
*U pitanju je arhivski tekst objavljen 2020. godine
Mostarski školarci danas su se masovno šišali uz gradsko šetalište pored Španskog trga i svoju kosu donirali za izradu perika osobama oboljelim od karcinoma, a plemenitoj akciji su se pridružili i pojedini prolaznici sa željom da budu dio humane priče u tom gradu.
Humanitarnu akciju “Bald for a Cause” su organizovali učenici Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru (UWC Mostar) u saradnji s učenicima Srednje politehničke škole Mostar u sklopu projekta “Moja kosa, tvoja kosa” u svrhu prikupljanja donacija za podršku radu Udruge za podršku oboljelim od raka dojke i njihovim porodicama “Novi Pogled” iz Mostara.
Koordinatorica za odnose s javnošću UWC-a Mostar Adla Velagić Ćurić ističe kako je ovaj događaj u organizaciji UWC Mostar održan i prošle godine, kad je prikupljeno preko 3.000 eura za podršku radu Udruženja “Novi Pogled” u Mostaru.
“Pored cilja prikupljanja pomoći za podršku oboljelim od raka dojke i njihovim porodicama u toku i poslije liječenja, cilj ove inicijative je i podizanje svijesti u zdravoj populaciji svih uzrasta o značaju brige o zdravlju”, kazala je Velagić Ćurić za Klix.ba.
Ističe da će kosa koju će donirati učenici koledža biti usmjerena Udruženju “Srce za djecu” u Sarajevu i namijenjena za izradu perika u sklopu projekta “Moja kosa, tvoja kosa”.
“Mi smo stvarno ponosni što danas imamo oko 40 učenika koji su se prijavili da doniraju svoju kosu. Veliki je interes, svake godine sve veći i na ovaj način učenici koledža izražavaju svoju zahvalnost i podršku radu ovih udruženja“, kaže Velagić Ćurić.
Koliko je značajan ovaj događaj po njezinim riječima pokazuje i pridruživanje građana ovoj plemenitoj priči.
“Prošle godine smo imali građane Mostara koji su se pridružili ovoj akciji i donirali financijska sredstava Udruženju Novi pogled ili kosu za izradu perika i nadamo se da će tako biti i ove godine”, kazala je Velagić Ćurić vidno zadovoljna odazivom na samom početku događaja.
Ovaj događaj je podržala i Srednja politehničke škole Mostar, čiji su se učenici i profesori frizerskog smjera pobrinuli za realizaciju aktivnosti šišanja i doniranja kose.
Koledž ujedinjenog svijeta u Mostaru (UWC Mostar) osnovan je 2006. i jedan je od 18 koledža unutar globalnog UWC pokreta. S učenicima iz preko 100 država svijeta, Koledž je jedna od najboljih UWC IB škola u svijetu, te inicijator brojnih humanitarnih i kulturnih manifestacija i događaja u gradu Mostaru i šire.
Koledž svoje učenike edukuje da cijene različitosti, istovremeno promovišući jednakost, toleranciju i kritičko razmišljanje, a u novoj školskoj godini dočekuje svoju šesnaestu generaciju učenika iz cijelog svijeta.
Novi Pogled je udruga koja djeluje na području cijele Hercegovine od 2003. godine, sa sjedištem u Mostaru. Misija udruge je psihološka podrška i pomoć oboljelim ženama i njihovim porodicama u toku i poslije liječenja, te podizanje svijesti u zdravoj populaciji svih uzrasta o značaju brige o zdravlju.
Udruga je inicijator mnogih projekata edukacije zdrave populacije, te raznovrsnih oblika pomoći oboljelima i članovima njihovih porodica.
Policijska uprava Banjaluka donijela je Rješenje o zabrani javnog okupljanja u organizaciji nezavisnih stvaralaca i aktivista „Geto“ iz Banjaluke i „BH povorka ponosa“ iz Sarajeva, koje se trebalo održati večeras u Banjaluci od 17:30 do 1:00 iza ponoći.
“Policijska uprava Banjaluka je Riješenje donijela nakon analize svih bezbjednosnih aspekata i okolnosti ovog javnog okupljanja, te je procijenjeno da postoji realna mogućnost da na istom može doći do većeg ugrožavanja ljudi i imovine“, saopšteno je iz uprave.
Policija je apelovala na građane da poštuju pozitivne zakonske propise i da svojim ponašanjem ne dovedu do ugrožavanja drugih, “imajući u vidu da je proteklih dana u vezi sa ovim javnim okupljanjem bilo mnogo negativnih rekacija i da je upućen niz prijetnji organizatoru i učesnicima ovog okupljanja”.
Inače događaj koji je “Povorka ponosa” namjeravala organizovati trebao je biti podrška aktivistima, ali i novinarima u kontekstu najava kriminalizacije klevete, ali i nedavnog oduzimanja zastave sa duginim bojama na Osmomartovskog maršu.
Na događaju je trebala biti održana projekcija filma “Pride”, potom okrugli sto i diskusija o slobodama nakon čega je bila predviđena žurka za učesnike u prostoru DKC Incel.
Na najavu ovog događaja negativno je reagovalo 13 udruženja koja su od gradonačelnika Banjaluke i predsjednika Republike Srpske tražili zabranu okupljanja što su političari podržali.
“Ja sam protiv toga odmah da znate. Bilo kakve manifestacije. Očekujem da će organi Republike Srpske onemogućiti bilo kakvo održavanje u otvorenim ili zatvorenim prostorima. Po kom osnovu? Po osnovu naših sloboda. Zašto bi to nekoga uznemirilo? – Eto zato što oni uznemiravaju druge”, rekao je Milorad Dodik.
“Nijedna javna površina grada kao ni javni prostori nisu dostupni za tako nešto. Da li to neko može uraditi u nečijem privatnom ptrostoru, naravno privatna svojina je nešto drugo. Grad Banjaluka se ograđuje od tako nečega. Na zvaničan način niti nas je neko pitao niti tako nešto podržavamo”, stav je gradonačelnika Banjaluke, Draška Stanivukovića.
Veliki interes građana u Bosni i Hercegovini vlada za Ozempicom, lijekom za dijabetičare, nakon što se posljednjih sedmica objavljuje kako je on u SAD-u odobren i kao lijek za mršanje.
U Gradskoj apoteci Mostar potvrdili su da je potražnja za ovim lijekom jako porasla.
– Mi ga nemamo na stanju niti bismo ga izdavali bez ljekarskog nalaza. Taj lijek se ne bi trebao koristiti bez indikacije ljekara. Iako ne bi trebao nositi velike posljedice, ne bi se trebao koristiti samo u svrhu mršanja – naglasili su.
Dodaju kako se lijek daje izuzetno pretilim osobama, kada osoba ima velik indeks tjelesne mase i kada ne postoji način da se regulira tjelesna težina jer tada dolazi i do hroničnih bolesti.
Ovaj lijek u jačini od 0,25 mg košta oko 195 KM, rekli su iz apoteke Mopharm i dodali kako ga odavno nemaju na stanju, dok su iz apoteke Lupriv Pharm potvrdili da spomenuti lijek imaju na stanju u svojim poslovnicama i da se koristi za liječenje dijabetesa tipa 2.
Tijana Spasojević-Došen, šefica odsjeka za informiranje o lijekovima u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine kazala je Feni da se ovaj lijek izdaje uz ljekarski recept.
– Lijek Ozempic, čija je aktivna komponenta semaglutid, za liječenje odraslih osoba s nedovoljno kontroliranom šećernom bolešću tipa 2 kao dodatak dijeti i povećanoj fizičkoj aktivnosti na našem tržištu je registriran u tri jačine: 0,25, 0,5 i 1 mg – pojasnila je.
Napominje kako s jačinom od 0,25 mg, s kojom se i počinje terapija, nema problema u snabdijevanju, dok jačina od 0,5 mg nije prisutna na tržištu zbog trenutnog prekida u snabdijevanju.
– Uvidom u službenu evidenciju je konstatirano da je jačina od 1 mg bila na kontroli svake uvezene serije u Kontrolnom laboratoriju ove Agencije, te da je nalaz kompletiran i preuzet u drugoj polovini prošle sedmice. Ova jačina lijeka je već dostupna pacijentima – kaže Spasojević-Došen.
Na kraju je rekla kako Agencija ne raspolaže podacima o upotrebi ovog lijeka u Bosni i Hercegovini mimo odobrenog dozvolom za stavljanje lijeka u promet (liječenje odraslih osoba s nedovoljno kontroliranom šećernom bolešću tipa 2 kao dodatak dijeti i povećanoj fizičkoj aktivnosti).
Projekat za rekonstrukciju zgrade “Vječne vatre” je završen, a objavljene su i skice kako bi sve trebalo da izgleda.
Prema objavi izrada projekta rekonstrukcije zgrade “Vječne vatre” je koštala 450.000 KM.
“Završen je glavni projekat rekonstrukcije zgrade ‘Vječne vatre’. Izrada projekta je koštala 450.000 KM. Uskoro će jedna od najljepših građevina u našem gradu zablistati punim sjajem”, napisala je Karić.
Inače, zgrada “Vječne vatre” je djelo arhitekte Karla Paržika, a prvobitno je bila hotel.
Spomen obilježje koje se nalazi ispred zgrade je službeno otvoreno i predstavljeno javnosti 27. novembra 1947, a djelo je arhitekte Juraja Najtharta.
Fondacija za razvoj obrazovanja Sarajevo (SEDEF) dodijelila je stipendiju za besplatno studiranje na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) Benjaminu Mehanoviću, dječaku koji je prodajom čaja prikupljao sredstva za pomoć žrtvama razornih zemljotresa u Turskoj i Siriji.
Mehanoviću je certifikat uručio predsjednik SEDEF-a Hasan Topaloglu u prisustvu članova Generalnog odbora te fondacije pa je tako ovom mladom Sarajliji velikog srca rezervirano besplatno studiranje na IUS-u kada završi srednju školu.
Prikupio blizu 3.000 KM
– Prelijep je osjećaj da se toliko ljudi obradovalo tome što sam pomogao ljudima u Turskoj i Siriji – kazao je Benjamin i dodao da je prikupio i poslao žrtvama zemljotresa blizu 3.000 maraka.
Istakao je da se raduje što će biti student IUS-a i da mu je želja da studira medicinu kako bi i profesionalno pomagao ljudima.
Edin Mehanović, Benjaminov otac, kazao je da je ponosan na svog sina zbog njegovog humanog gesta, kao i zbog činjenice da je u osnovnoj školi dobio stipendiju za fakultet.
– Prijatno sam iznenađen i zbog njegovog djela i zbog ove stipendije. Cijela porodica ponosna je na njega. Iako ima 12 godina, brzo će doći vrijeme za fakultet i koji će pohađati na ovoj ustanovi – kazao je Edin.
Predsjednik SEDEF-a Topaloglu je kazao da ta je ta fondacija odlučila nagraditi Benjamina zbog njegovog humanog gesta i pokazati ga kao primjer u društvu.
– Tako je rukovodstvo Fondacije odlučilo Benjaminu dati certifikat koji mu garantira da, kada za to dođe vrijeme, može besplatno studirati na bilo kojem fakultetu i odsjeku koji odabere. Čestitali smo Benjaminu, koji je mali po godinama, ali ima veliko srce. Želja nam je da studira na našem univerzitetu i dalje bude primjer u društvu – kazao je Topaloglu.
Investicija u prave mlade ljude
On je također istakao da je ova stipendija svojevrsna investicija u prave mlade ljude.
Priča o dječaku Benjaminu, učeniku sedmog razreda Osnovne škole “Skender Kulenović” na Dobrinji u Sarajevu obišla je regiju, a njegov humani gest odjeknuo je i u turskim medijima.
Ambasador Republike Turske u Bosni i Hercegovini Sadik Babur Girgin posjetio je Benjamina prošle sedmice upravo na mjestu gdje prodaje čaj prolaznicima na Dobrinji. Girgin je zahvalio Benjaminu za sav trud koji ulaže kako bi pomogao stradalima u zemljotresu.
Koliko je priča o Benjaminu odjeknula i u Turskoj, potvrđuje i to da je ministar vanjskih poslova Republike Turkiye Mevlut Čavušolu (Cavusoglu), nakon nedavnog susreta s ministrom vanjskih poslova BiH Elmedinom Konakovićem u Ankari, također zahvalio 12-godišnjem dječaku na trudu koji ulaže da pomogne nastradalima u zemljotresu.
– Sve na stranu, vidimo ljubav, vidjeli ste u vijestima, naš 12-godišnji brat Benjamin Mehanović na ulici prodaje čaj i skuplja pomoć i želim da mu se zahvalim – rekao je Čavušolu podsjećajući na priču Anadolije iz Sarajeva o Benjaminu, koju su preuzeli turski mediji.
