Amor Mašović, državni zastupnik i dugogodišnji član kolegija Instituta za nestale u BiH rekao je da politički vrh Republike Srpske i oni koji su učestvovali u ratu moraju podijeliti informacije gdje se nalaze masovne grobnice svih onih koji se i danas vode kao nestali, a koji su ubijeni u genocidu.
Kaže kako je dobro što se iz godine u godinu ukopava manji broj žrtava što ukazuje da je veliki broj ubijenih u genocidu našao svoj smiraj u Potočarima. Ono što nije uredu, kaže Mašović, da još uvijek ima onih za kojima se traga i da majke i roditelji nisu pronašli najmilije.
“Problem je isto da su i oni koju ukopani u Potočarima ukopani kao nekompletni skeleti i djelići njihovi, jer su prekopavani u više masovnih grobnica”, kaže Amor Mašović.
Dodao je kako im je u nastojanju da indentifikuje ekshumirane dijelove žrtava i nova laboratorija u Den Hagu koja može identificirati žrtve ako se na analizu pošalje krv i daljnje rodbine što ranije nije bio slučaj.
“Na taj način neki skeletni ostaci koju su ekshumirani prije deceniju danas dobijaju svoja imena i prezimena”, kaže Mašović.
Kaže kako im posao u pronalasku masovnih grobnica pravi i to što se godinama nakon rata masovne grobnice prekopavanju i kriju se tragovi genocida.
“Činjenica je da mi na teritorijama za koje raspolažemo vjerodostojnim informacijama nismo našli grobnice što dokazuje da se one i danas premještaju. Pripadnici Škorpiona koje su vodili ratni zločinci Simatovića i Stanišić, a koji su strijeljali šest mladića kod Trnova su pronađeni na Rogoju u sekundarnoj grobnici. Njihove kosti su pronađene u reklamnim vrećama s datumom proizvodnje 2000. godine. To je organizovano, jer to nisu uradili mještani i neko je to organizirano radio. Činjenica da ne možete naći grobnice, iako imamo pouzdane informacije gdje se nalaze, govori da se izmještaju na druga mjesta”, rekao j i pozvao politički vrh RS-a, obavještajne službe, učesnike rata da podijele te informacije na aplikacije ili anonimne broje istakavši da je to teško očekivati jer predsjednik RS negira i psuje genocid.
Sve informacije o obilježavanju 28. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici pratite u našem Blogu uživo.
Ahmed Hrustanović, drugi imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, u rodni grad se vratio prije nekoliko godina. U Srebrenici je našao mir sa suprugom i djecom.
U genocidu mu je ubijen otac Rifet, kojeg je zadnji put vidio u aprilu 1993. godine.
Na društvenim mrežama prošle je godine je objavio potresnu priču šesnaestogodišnjeg dječaka o julskim noćima 1995. u šumama iznad Srebrenice. Njegovu priču i ove godine objavljujemo u cijelosti:
“Sinoć sam do neka doba pričao sa tetićem Mehdinom koji je prešao marš smrti u julu 1995. Preteško je to bilo slušati, a kamoli pričati. Ne mogu ni da zamislim kako je bilo teško sve to nositi ove godine, jer sam ga prvi put slušao da o tome priča.
U par navrata od silnih strašnih scena mislio sam da ću skrenuti s pameti. Dok mi je pričao u podsvijesti sam razmišljao kako ću spavati. Poželio sam da prestane, želio sam da vrisnem.
Prije zasjede na famoznoj “bukvi” bio je sa ocem i amidžom u društvu. Kada su se začuli rafali i granate nastao je opšti metež. Izgubio je oca i amidžu. Našao se odjednom u nekom potoku. Strašni zvuci teškog naoružanja orili su se šumom.
Pridigao se i počeo da zove, Mehdin dječak od 16 ljeta u toj svoj zbrci derao se na sav glas: “Baboooo, adžoooo…. Šaćireeee, Omereeee…” Nema ih. Prevrtao je mrtva tijela tražio ih mrtve. Nema ih ni živih ni mrtvih.
Jeza me hvata, ne mogu da slušam, a da mi je da čujem sve. Da čujem trenutak kad je sreo mog babu i amidže.
Odjednom ih je ugledao, svog babu Šaćira i adžu Omera. Potrčao prema njima i uhvatio iz za ramena da ih izgrli, tamam kad ih je dotakao ztreštalo je opet.
Opet su u nekom potoku, leže do nekih ljudi. Poredani ko sardine, jedan do drugog. Masa ljudi leži, Mehdin se krije među njima, među tim ljudima poredani kao sardine jedan do drugog. Tek nakon nekog vremena shvatio je da su svi ti ljudi u potoku mrtvi.
Kada je malo utihnula pucnjava, ustali su krenuli dalje. Došli su blizu neke kuće sa koje je neko vikao: “Mehmedalijaaaaa, O Mehmedalija…. Hajde goram slobdno.”
Pomislili su da je četnik. Mehdin je rekao babi: “Babo ja neću gore to su četnici!”
Cijelo vrijeme kaže Mehdin da nisu znali gdje su ni kuda idu niti su bili sposobni rezonovati stvari realno. Mislili su da je sve san i halucinacija od silnih otrova koje su pili i udisali.
“Pored mene se odjednom našao nekakav nepoznat čovjek, a mi smo se manje više svi znali u Srebrenici jer smo živjeli na malom prostoru dugo vremena i iz viđenja smo znali jedni druge. Nudi mi taj čovjek cigaru da zapalim. Bile su neke cigare Super kojih nije bilo u Srebrenici. Nešto mi govorilo da ne uzimam to, da to nije naš čovjek da je četnik. Nisam uzeo cigaru, otišli smo odatle
I dalje onaj čovjek sa te neke velike kuće zove Mehmedaliju.
Neko iz mase povika da mu ne vjerujemo da je naš pitali su ga da nešto prouči. On je ono nespretno i sa nepoznavanjem proučio: ‘Bismila raaman raim.’ Niko od nas tako ne uči. Bili smo sigurni da je četnik.
Grupa ljudi je krenula prema njemu, a on se opet dere: “Mehmedalijaaaaa, hajde slobodno sad je prošla grupa ljudi nije ih niko dirao.”
Krenuli smo i mi, prošli tu kuću, naišli smo na dva puta dobro utabana. Jedan je vodio pravo u potok, drugi lijevo. Nismo znali gdje ćemo. Oba puta su isto utabana. Hiljade ljudi je tuda prošlo. A ispred nas se opet pojavio neki treći čovjek.
Nosio je kanister vode i zvao nas da se napijemo. Žedni smo bili. A taj čovjek nas mami na kanister vode kao mi prije ovce na sol. Mi tamam dođemo do njega on se izmakne i opet veli nam da priđemo da se napijemo sve dok nas nije doveo do ta dva puta.
Htio je da nas vodi donjim putem koji vodi do potoka, ali se tim putem vratio jedan ranjen i krvav čovjek i govori nam da ne idemo dole jer dole su potoci puno krvi i raskomadanih tijela.
Onda nas je taj čovjek što nas je mamio na kanister vode poveo onim lijevim putem i odjednom je nestao.
Dok smo išli tim putem čuli smo zvižduke i šapate koje nas zovu da skrenemo lijevo ili desno. Sad čujemo s lijeve sad sa desne strane pozive i zvižduke. Ali nismo se obazirali išli smo samo pravo tim utabanim putem.
Negdje prije prelaska ceste i rijeke Jadar svi Miholjevci su bili na okupu. Vidjeli smo tu tvog babu, amidže. Amidža ti Hajrudin je bio stao na minu koja mu je odbila čini mi se obije noge, govorio je tvom babi i Hazimu da ga ostave da se spase. Oni nisu htjeli.
Potvrdio mi je da su oni na snimku kad se predaju i nose amidžu ranjenog Hajrudina. Poslije su svi ubijeni u Kravici.
Nedugo zatim sreli smo čovjeka kome je bilo svo lice oguljeno i zguljeno, natekao i ličio je na svinju, Bože me oprosti, i pokazivao nešto rukama prema sebi. Niti je mogao da priča niti je mogao da gleda. Stariji su govorili da zove da ga ubiju jer ne može više trpiti bol.
Prošao sam pored grupe mladića koji su zasjeli za bukve i na sred šumskog suhog tla pecaju ogromne ribe.
Ne znam šta sam tada mislio i razmišljao, ali danas kada se toga sjetim jeza me uhvati.
Često u snu plačem i vrištim i bježim, čini mi se da me moja Sahida ne probudi da bih crkao. Kad dođem sebi vidim da sam sav u znoju i podbuhao od plakanja i dan danas nakon 28 godina tako živim.”
A koliko je ovakvih neispričanih priča. Naše je da pričamo i opominjemo i nikad ne zaboravimo šta je takozvana srpska vojska i policija počinila tih dana u šumama Podrinja, zaključio je Hrustanović.
Tekst je prvi put na portalu Radiosarajevo.ba objavljen 11. jula 2021. godine.
U julu 1995. godine desio se prvi genocid na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata u Srebrenici, tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Tzv. Vojska Republike Srpske, potpomognuta paravojnim jedinicama koje su bile pod jurisdikcijom tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, ubila je 8372 osobe u i oko grada Srebrenice. Pod komandom Ratka Mladića, jedinice VRS su ušle u grad kojeg su Ujedinjene nacije proglasile ‘sigurnom zonom’ (safe zone, engl.), te počinile najveći zločin na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata.
Još 1993. godine, kada su se pojavili prvi dokazi o masovnim ratnim zločinima na ratištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Vijeće sigurnosti UN-a je odlučilo da uspostavi Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u nizozemskom gradu Haagu. Ovaj sud, koji je s radom završio 2017. godine, kolokvijalno se nazivao i Haški tribunal.
Među najvažnijim poduhvatima ovog suda su presude za genocid nad građanima Srebrenice, prvi zločin ovog tipa u Europi nakon više od 40 godina. Ukupno je dodijeljeno 14 osuđujućih presuda u Haagu, dok je Sud Bosne i Hercegovine osudio 25 osoba. Ovo su najvažnije presude iz Haaga.
Radislav Krstić (originalno osuđen na 46 godina, kazna smanjena na 35 godina zatvora)
Komandant Drinskog korpusa VRS Radislav Krstić je u augustu 2001. godine osuđen na 46 godina zatvora, a njegova presuda je monumentalna zbog toga što je pred međunarodnim sudom po prvi put, u slučaju bivše Jugoslavije, jedna osoba osuđena zbog genocida u Srebrenici.
Krstić je uhapšen 1998. godine u Bosni i Hercegovini. Po početku suđenja, on nije negirao ratne zločine koje je počinila VRS, ali je negirao svoju odgovornost. Rekao je više puta kako zločini, uključujući genocid, nisu bili urađeni pod njegovom naredbom, već da je odluka došla od ljudi iznad njega, misleći na generala VRS i osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.
Tri godine nakon hapšenja, Haški tribunal je iznio svoju presudu – Krstić je bio kriv po svim tačkama optužnice, koja je uključivala i genocid u Srebrenici, te je dobio 46 godina zatvora. Kazna mu je, nakon žalbe, smanjena na 35 godina. Svoju kaznu je služio u Velikoj Britaniji, ali je nakon napada zatvorenika bio teško povrijeđen, te je prebačen u Poljsku, gdje i danas služi svoju kaznu.
Foto: Screenshot: Radislav Krstić
Zdravko Tolimir (doživotna kazna zatvora)
Zapovjednik VRS Zdravko Tolimir je uhapšen 2007. godine, dvije godine nakon što je za njim izdata međunarodna potjernica. Bio je gonjen u sklopu optužnice koja je uključivala Vujadina Popovića, Ljubišu Bearu, Dragu Nikolića, Ljubomira Borovčanina i druge. Ipak, Tolimirov slučaj je izdvojen kao zaseban.
Njegova presuda je jako važna zbog činjenice da su, tokom suđenja, otkriveni jezivi detalji metoda koje je, kao zapovjednik VRS-a, Tolimir želio da iskoristi protiv pripadnika Armije Republike BiH, ali i bošnjačkih civila u Srebrenici i Žepi.
Naime, potvrđeno je da je Tolimir nagovarao svoje nadređene da se protiv vojnika i civila iskoristi hemijsko oružje, kako bi se ARBiH natjerala na predaju u Žepi. Srećom po mnogobrojne nedužne osobe, do korištenja hemijskog oružja nije došlo.
Ipak, njegova uloga u ratnim zločinima, uključujući genocid u Srebrenici, nije ostala nekažnjena. Tolimir je 2012. godine osuđen po šest od osam tačaka optužnice, i dobio je doživotnu kaznu zatvora. Ova kazna je potvrđena 2015. godine, nakon žalbenog procesa. Tolimir je preminuo 2016. godine u Haagu, iščekivajući gdje će provesti svoju kaznu.
Foto: ICTY: Zdravko Tolimir
Radovan Karadžić (originalno osuđen na 40 godina zatvora, kazna povećana na doživotnu)
Prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić smatra se, uz Ratka Mladića, za arhitektu genocida u Srebrenici i udruženog zločinačkog poduhvata u drugim dijelovima BiH pod kontrolom VRS. Njegova presuda, na koju se čekalo više od 20 godina, jako je važna zbog toga što je Međunarodni krivični sud u Haagu uspio dokazati da je naredba za izvršenje genocida došla od političkih struktura u RS-u.
Karadžić je 1995. godine osumnjičen za ratne zločine tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, te je postao lice s međunarodne potjernice. Nažalost, na njegovo hapšenje se čekalo čak 13 godina. On je 2008. godine uhapšen u Beogradu, gdje se krio pod lažnim imenom Dragan Dabić. Već devet dana nakon hapšenja, prebačen je u Haag, gdje je dan poslije počelo njegovo suđenje.
Nakon osam godina suđenja, u martu 2016. godine, Karadžić je proglašen krivim po deset od ukupno 11 tačaka optužnice, koja je uključila i genocid u Srebrenici. On je osuđen na 40 godina zatvora, kazna koja je razočarala mnoge u Bosni i Hercegovini, koji su očekivali doživotni zatvor za bivšeg predsjednika RS-a.
Ipak, 2018. godine, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, pravni nasljednik Haškog tribunala, preinačio je njegovu presudu na doživotnu kaznu zatvora. Karadžić svoju kaznu služi u Velikoj Britaniji.
Foto: ICTY: Radovan Karadžić
Ratko Mladić (doživotna kazna zatvora)
Glavni komandant VRS-a u Bosni i Hercegovini Ratko Mladić bio je posljednji ‘veći’ vojni čelnik koji je osuđen za ratni zločin genocida u Srebrenici. Njegova odgovornost bila je, uz Karadžićevu, najveća, imajući u vidu da je Mladić bio i svjestan da ono što je u Srebrenici planirano konstituira genocid.
Tome svjedoče njegove riječi iz 1992. godine, koje je objavio Memorijalni centar Potočari. One su izrečene tokom sjednice skupštine RS-a iz maja 1992. godine, kada je Mladić otvoreno, za planove osuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika, rekao: “Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će to (Momčilo) Krajišnik i (Radovan) Karadžić objasniti svijetu. To je, lјudi, genocid.”
On je optužen za ratne zločine još 1996. godine, a na njegovo hapšenje se čekalo do 2011. godine. Mladić je uhapšen u selu Lazarevu, u Srbiji, te je brzo nakon hapšenja prebačen u Haag. Suđenje je formalno počelo 2012. godine. Pet godina kasnije, 2017. godine, Mladić je osuđen po deset od 11 tačaka optužnice, između ostalog i za genocid u Srebrenici, te mu je izdata kazna doživotnog zatvora.
Printscreen: Ratko Mladić
Za finalnu presudu Mladiću čekalo se još četiri godine. U junu 2021. godine, i formalno je odbijena žalba za presudu i Ratko Mladić je pravomoćno osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Trenutno je služi u Nizozemskoj.
Presuda za genocid donijeta i protiv SR Jugoslavije
Osim individua, presuda za genocid u Srebrenici donijeta je i u slučaju tužbe Republike Bosne i Hercegovine, odnosno današnje BiH kao njene pravne nasljednice, protiv SR Jugoslavije, odnosno njene pravne nasljednice Srbije.
Famozna tužba BiH protiv Srbije završila je presudom izdatom u februaru 2007. godine. Međunarodni sud pravde odlučio je kako tadašnja SR Jugoslavija nije kriva za genocid, ali da postoji krivica u tome da ovaj ratni zločin nije spriječen.
Ono što je svakako pozitivno iz ove presude jeste da je i ovaj sud potvrdio kako je u Srebrenici počinjen genocid. Iako Srbija nije bila direktno kriva, prema mišljenju suda, presuđeno je kako tadašnja vlast SR Jugoslavije nije uradila dovoljno da genocid spriječi.
Poznato je i da je 2017. godine istekao rok za reviziju ove tužbe, čime je i odluka iz 2007. godine postala pravomoćna. Još vrijedi spomenuti da su u maju 2023. godine na po 15 godina zatvora osuđeni Franko Simatović i Jovica Stanišić za ratne zločine u BiH i Hrvatskoj. Ovo je prvi put da su direktni zvaničnici tadašnje SR Jugoslavije osuđeni za ratne zločine na teritoriji BiH i Hrvatske.
U Srebrenici se danas obilježava 28. godišnjica genocida počinjenog 11. jula 1995. godine. U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, na kolektivnoj dženazi bit će ukopani posmrtni ostaci 30 žrtava genocida.
Bit će ukopano 30 žrtava
Danas će biti ukopano 30 žrtava: Alić (Omer) Džemail, rođen 1962., Aljić (Zildžija) Mevlid, rođen 1957., Avdić (Mujo) Halil, rođen 1975., Džanić (Tajib) Esad, rođen 1968., Đozić (Edhem) Semir, rođen 1977., Esmić (Meho) Mujo, rođen 1940., Garaljević (Mehmed) Sakib; rođen 1971., Gerović (Mahmut) Mehmed, rođen 1945., Halilović (Ahmet) Ahmedin, rođen 1976., Hodžić (Ismet) Senid, rođen 1975., Ibrahimović (Abid) Sabid, rođen 1974., Ibrahimović (Haso) Hasib, rođen 1946., Ibrić (Šemso) Šaban, rođen 1935., Jahić (Huso) Ređo, rođen 1935., Klempić (Alija) Esed, rođen 1979., Lemeš (Avdija) Zuhdija, rođen 1949., Mehinović (Ibro) Idriz, rođen 1950., Mekanić (Junuz) Mustafa, rođen 1979., Mujanović (Šećan) Vejsil, rođen 1943., Mujanović (Vejsil) Hasib, rođen 1965., Mujić (Idriz) Himzo, rođen 1959., Muminović (Mumin) Nezir, rođen 1930., Musić (Demir) Bekir, rođen 1972., Riđić (Šaćir) Ekber, rođen 1972., Salčinović (Turabija) Elvir, rođen 1980., Selimović (Bajro) Sabahudin, rođen 1964., Selimović (Ševko) Nisad, rođen 1976., Smajlović (Omer) Hasan, rođen 1959., Tabaković (Hajro) Rifet, rođen 1966., Zukić (Ibrahim) Husein, rođen 1932.
Najmlađa žrtva imala 15 godina
Među 30 osoba koje će ove godine biti ukopane na kolektivnoj dženazi nalaze se četiri maloljetnika. Najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine jeste Elvir Salčinović, dječak koji je imao 15 godina kada je ubijen. Ubijen je na području Baljkovice, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice Liplje kod Zvornika 2001. godine. Identifikovan je 2011. godine. Konačan smiraj naći će uz svoga oca Turabiju i brata Almira, koji su u Potočarima ukopani 2003. odnosno 2011. godine.
Najstarija žrtva koja će biti ukopana jeste Nezir Muminović, koji je u momentu kada je ubijen imao 65 godina. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su još 2007. godine na području Kamenice.
U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je ukopana 6.721 žrtva genocida koji je tadašnja Vojska Republike Srpske pod komandom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića počinila nad Bošnjacima 1995. godine u Srebrenici. Još uvijek se traga za oko 1.000 žrtava genocida.
Najveći zločin na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata
Zločin u Srebrenici, najveći na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, okarakterisan je kao genocid pred domaćim i međunarodnim sudovima.
Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen pred Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS), nasljednikom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu na kaznu doživotnog zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja tokom rata u BiH.
Ratko Mladić također je proglašen krivim za genocid i osuđen na doživotnu kaznu zatvora pred istim sudom u Hagu.
Za zločine na području Srebrenice osuđeno je najmanje 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Ambasador SAD u BiH Majkl Marfi (Michael Murphy) pridružio se “Maršu mira”. Prije toga boravio je u Memorijalnom centru u Potočarima, gdje je odao počast žrtvama genocida.
On je poručio da mu je čast i privilegija biti na Maršu mira.
– Tu smo da bismo se sjetili genocida u Srebrenici 1995. godine. Potrebno je zaista mnogo snage i hrabrosti da biste se nosili s osjećanjima bola i gubitka. SAD smatra da je važno sjećati se onoga što se dogodilo ovdje, da se oda poštovanje svima, ali i ono što je važno jeste da Sjedinjene Američke Države stoje uz narod – rekao je Marfi.
Dodao je da treba podsjetiti sve nivoe vlasti, a pogotovo one u RS, na sve što se dogodilo ovdje.
– Moramo da učimo djecu iz čitavog svijeta o istini i onome što se dogodilo te da odamo počast svim žrtvama. Treba dalje da istražujemo, procesuiramo one koji su učinili genocid i da ih pozivamo na odgovornost – poručio je Marfi za portal “Avaz”.
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je prošli tjedan na sjednici u Sarajevu donijela Odluku kojom se 11. juli 2023. godine, dan sjećanja na genocid u Srebrenici, proglašava Danom žalosti u ovom bh. entitetu.
Dan žalosti se obilježava obaveznim isticanjem zastave Bosne i Hercegovine na pola koplja, odnosno jarbola, na zgradama Vlade Federacije BiH i institucija Federacije BiH.
Na Dan žalosti ne mogu se održavati programi kulturno-zabavnog karaktera na javnim mjestima u Federaciji BiH. Medijske kuće na teritoriji Federacije BiH su dužne uskladiti i prilagoditi svoje programske sadržaje Danu žalosti.
U obrazloženju je istaknuto da je Odluka donesena radi izražavanja sućuti i suosjećanja s obiteljima žrtava te sjećanja na genocid u Srebrenici.
Odluka stupa na snagu danom donošenja i bit će objavljena u Službenim novinama Federacije BiH, saopćila je Vlada Federacije BiH.
Pripadnici FUCZ jutros su rasformirali kamp u Mravincima i uspostavljaju kampove za učesnike Marša, Moto maratona i kamp za potrebe ambulante u Potočarima.
Rano jutros, osim cisterni sa vodom, transportovana je i pripremljena flaširana voda i hrana koja se dijeli na nekoliko lokacija na dionici kojom danas pješače učesnici “Marša mira” ka Potočarima.
Nepovoljne vremenske prilike ostavile su košnice u mnogim krajevima RS-a bez prinosa, zbog čega pčelari i usred ljeta moraju prihranjivati pčele, što će sasvim izvjesno dovesti do poskupljenja meda, pa bi staklenka mogla dosegnuti 30 KM.
Pčelari diljem RS-a tvrde da neće imati prinosa iz košnica te da moraju prihranjivati pčele jer se, uslijed nepovoljnih vremenskih prilika, pčelinja društva nisu mogla dovoljno razviti kako bi sebi osigurala hranu. Predsjednik Saveza udruga pčelara RS-a Damir Barašin rekao je da je situacija u pčelarstvu iznimno loša.
– Pčelari su sada u situaciji kada moraju prihranjivati pčelinje zajednice. Više nije stvar hoće li imati prinosa od tog posla koji rade, sada je pitanje kako sačuvati te pčelinje zajednice i kako da prežive te ostanu vitalne i zdrave kako bi se mogle navrijeme uzimiti i čekati sljedeću sezonu – kazao je Barašin. Dodao je da su prognoze jako loše jer kiša pada svako malo, što nepovoljno utječe na medenje biljaka. Sve je, ističe, podbacilo ove godine.
– Uzmemo li u obzir loše prinose koje će pčelari imati i poskupljenje repromaterijala koji se koristi u ovom poslu, realna cijena meda bila bi između 25 i 30 KM – kazao je. Lošiju sezonu ne pamti ni vlasnik pčelarske zadruge “Krajinamed” iz Banje Luke Brane Popović, koji kaže da će cijena meda u mjesec-dva ići gore za 5 KM, s 20 na 25 KM.
– Mnogi pčelari koje poznajem već su podignuli cijenu meda na 25 KM, čak razmišljaju da u idućim mjesecima idu i na 30 KM po kilogramu – rekao je Popović.
Hercegovački pčelari, gdje je kilogram meda trenutačno oko 25 KM, kažu da su ih sunčani lipanjski dani izvukli iz situacije koja ih je zadesila u svibnju, kada zbog kiša pčele nisu mogle uzeti nektar s cvjetnica koje su tada medile. Predsjednik trebinjske Udruge pčelara “Leotar” Obrad Ninković kaže da je posljednjih dana situacija malo povoljnija, piše Glas Srpske.
– Pčele su u višim predjelima iskoristile žalfiju. Drača je odradila svoje, tako da je situacija malo bolja nego u prethodnom razdoblju, zbog čega trenutačno ne razmišljamo o korekciji cijena – kazao je.
Christian Schmidt, visoki predstavnik, kazao je danas u Memorijalnom centru Potočari da ne samo da je iznenađujuće, nego je i šokantno da još uvijek ne možemo doći do zajedničkog stanovišta o dešavanjima iz prošlosti.
“Ono što se dogodilo ovdje zaista je užasno i ja moram reći da ću raditi na tome da svi oni koji negiraju genocid i koji nastavljaju tim putem da se protiv njih poduzmu pravne radnje i da se krivično gone. Zbog toga će sutra sa mnom u delegaciji biti i glavni tužilac iz Bavarije sa nekoliko svojih kolega koji inače rade na predmetima negiranja holokausta, kako bismo iznašli koje su to najbolje radnje koje se mogu poduzeti protiv osoba koje negiraju ovo. Protiv svih osoba koje nastoje da propagiraju laži, na način na koji se može govoriti o ovome jeste da se govori istina”, kazao je
Schmidt je podijelio i dva važna razmišljanja.
“Prvo je da mi moramo ojačati rad i mogućnosti Memorijalnog centra u Potočarima. Da se radi kako na komemoraciji, tako i na edukaciji. Želim se zahvaliti direktoru Suljagiću i svim njegovim saradnicima što su bili spremni izaći u susret da zajednički radimo na dlajim planovima za budućnost, kako bi se nove generacije upoznale sa kršenjima ljudskih prava, kako se takvi postupci u budućnosti ne bi ponovili”, kazao je i dodao:
“I drugo, moramo osigurati da se svi oni koji ovdje borave osjećaju dobro. To se posebno odnosi na porodice žrtava, protiv koji se često na ružan način postupa, odnosno koje se često vrijeđaju na veoma neprihvatljiv način”.
U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari 11. jula ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci 30 osoba, među njima četiri maloljetnika.
Brojni su motoristi došli iz evropskih zemalja da bi učestvovali i na taj način odali počast srebreničkim žrtvama. Među njima našli su se naši sugrađani Sanel i Ena Duvnjak.
Kako nam je Sanel rekao ovo mu je šesti put da učestvuje u moto maratonu Bihać-Srebrenica, a ove godine društvo mu pravi i njegova kćerka Ena.
U moto maratonu “Bihać-Srebrenica – Da se ne zaboravi” učestvuju oko 700 motorista iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Švicarske i Švedske.
