




23






23

Sestre Samardžić – Aleksandra i Anđela, nakon osvojenih medalja na Evropskoj univerzijadi u džudou otišle su na zasluženi odmor. Ni pet kratkih dana, u kojima stane predah za čitavu godinu, ne mogu provesti jedna bez druge. Ovo je priča o fenomenu sestara u sportu i odnosu koji znači samo jedno – “više od života”.
Nije čest primjer u svijetu čuti priču o sestrama koje dijele strast prema istom sportu. Ovakva jedna veza prevazilazi granice običnog timskog i sportskog partnerstva, a vremenom, ukoliko je to na jednom sjajnom nivou kao kod Aleksandre i Anđele, postaje izvor nadljudske snage i inspiracije.
Odnos koji je “više od života”
Nakon teške i naporne godine, a koja je krunisana medaljama sa Evropskog univerzitetskog borilačkog prvenstva, Aleksandra i Anđela Samardžić odlaze na zasluženi odmor. “Uhvatili” smo ih u jedinom slobodnom danu, između osvojenih medalja u Zagrebu i odlaska na kratki petodnevni boravak na moru, posjetili njihov trening i uvjerili se, iz prve ruke, kako izgleda život dvije sestre koje dijele istu strast.
“Uhvatili” smo ih u jedinom slobodnom danu, između osvojenih medalja u Zagrebu i odlaska na kratki petodnevni boravak na moru (Foto: I. L./Klix.ba)Jedan od najpoznatijih primjera fenomena sestara u sportu je onaj Serene i Venus Williams, koje su svojim radom i uspjesima obilježile jednu eru ovog sporta. Tu su još sestre Hosszu – Katinka i Dorothy, te Brontë i Cate Campbell – svjetski poznate plivačice, košarkašice Ana i Milica Dabović, Tijana i Dajana Bošković u odbojci, u ragbiju su to sestre Woodman – Portia i Niall, u tenisu sestre Ashleigh i Sara Barty…
I još mnogi drugi, pa sve do BiH, gdje živi priča o sestrama Samardžić, džudistkinjama koje brane boje naše države. Danas žive u Sarajevu, srednju školu su završile u Lukavici, a porijeklom su iz mjesta Berkovići, koje je smješteno u Dabarskom polju, južni dio BiH.
Njihova priča svjedoči o moći podrške, razumijevanja i zajedništva. Takav odnos je, generalno u životu, jedno od osnovnih načela i principa jednog zdravog i dobrog onosa, ali u sportu dobija jednu sasvim novu dimenziju. Snaga sestrinstva, uvjerili smo se, neprocjenjiva je u svakom aspektu života.
Mnogo više od postignuća na terenu, njihova veza potiče hrabrost i nadahnjuje ih da postanu još bolja verzija sebe. Neiscrpni međusobni izvor podrške i inspiracije, odnos koji je prošao sve poteškoće i radosti koje život nosi, stvorili su priču o sestrama koja nadilazi sve riječi. Kroz sve uspone i padove, sestre Samardžić znaju da će uvijek imati jedna drugu, bez obzira na sve.
“Čak je bilo i trenutaka kada trener pita, onako u nevjerici: ‘Pa šta imate više reći jedna drugoj?” (Foto: I. L./Klix.ba)Za početak, koliko i šta značite jedna drugoj? Kakav osjećaj je imati sestru u istom sportu i kako izgleda jedan vaš zajednički dan?
Aleksandra: Ja mislim da smo mi jedna drugoj najveća podrška. Naravno, tu su sveprisutni roditelji, najstarija sestra, treneri, ali nekako smo nas dvije uvijek zajedno. Od ujutru kada otvorim oči, preko doručka, treninga, pa smo opet cijeli dan zajedno. Anđela me najbolje razumije, kako u životu tako i u ovom sportu i kada bi me neko pitao ko mi je najveća podrška na ovom sportskom putu, definitivno bih rekla da je to ona.
Anđela: Nas dvije prolazimo isti put i imamo isti cilj. Od jutarnjeg do večernjeg treninga, faktički svaki dan provodimo zajedno, najbolje se poznajemo i mislim da smo jedna drugoj najveća podrška. Idemo čak i na more zajedno, imamo isto ili slično društvo, ma ukratko, gotovo svaku minutu u jednom danu provodimo zajedno.
Kako se pojavila ljubav prema sportu, a posebno prema džudou?
Aleksandra: Ja sam prva počela trenirati, mislim 2004. godine s nepunih sedam godina. Tata me vodio na trening, ali sve u kontekstu igre, da se malo kolutam na strunjačama, da se igram s drugom djecom i eto, da nisam kući. Meni se to svidjelo od prvog dana, iako nisam ni imala pretjeranog izbora, ali to nije razlog zašto sam i danas u ovom sportu. Mislim da bi danas i pored milion drugih sportova izabrala džudo.
Anđela: Aleksandra je uvijek bila moj najveći uzor, pa mislim da sam s tim pogledom na nju i ja osjetila ljubav prema ovom sportu. Šta god je ona radila, ja sam uvijek htjela da budem ista i kada je ona krenula trenirati i osvajati medalje, išla sam uz nju i tu se rodila ljubav koja traje još uvijek.
Foto: I. L./Klix.baŠta je bio odlučujući faktor da nastavite s treninzima i da nakon “školskog sporta”, uplovite u svijet profesionalaca?
Aleksandra: Već na prvim takmičenjima su dolazile i medalje, a zanimljivo, ja sam na svom prvom Evropskom prvenstvu, gdje sam otišla čisto da probam i da vidim mogu li išta, ušla u finale i doživjela poraz u posljednjih 10 sekundi. Tada sam shvatila da je ovo moj put i da je to nešto čime ja trebam da se bavim.
Anđela: Ja sam s treninzima počela u trenutku kada je to sve bila igra, jer teško je procijeniti u tim godinama ima li neko talenat za sport. Moj prvi rezultat je bila zlatna balkanska medalja za starije pionire i to je bio prvi trenutak kada sam shvatila da je ovaj sport za mene i da ja to mogu, da imam zbog čega da posvetim svoj život jednom ovakvom putu.
Koliko svakodnevni treninzi i obaveze utječu na vaše slobodno vrijeme i generalno na život? Kakvi su komentari, kako održavate ostale odnose, kako se nosite s predrasudama?
Aleksandra: Generalno, komentari su uvijek pozitivni. Nas dvije se trudimo trenirati, raditi i praviti dobre rezultate, ali opet održavati normalan odnos s prijateljima, kolegama i poznanicima. Samim tim, mogu reći da imamo veliku podršku čitave porodice, svih ljudi u klubu, posebno trenera Branislava Crnogorca, pa čak i od ljudi koje ne poznajem, tako da mi je jako drago zbog toga i što vidim da su svi pozitivni prema našem zanimanju i uspjehu.
Anđela: Ljudi se često iznenade kada kažemo da treniramo džudo. Otprilike, jasno im je da smo sportistkinje, ali se uvijek iznenade kada im kažemo da treniramo ovaj sport. Pitaju nas kako je moguće, neki što ne znaju i ne razumiju se, drugi što imaju predrasude. Ja sam nekoliko puta čula kako roditelji ne dozvoljavaju ženskoj djeci da treniraju džudo, kao, bit će krupna ili će ‘razvaliti tijelo’. To uopšte nije tačno i ne mora značiti”
“Nikada ne dosadimo jedna drugoj” (Foto: I. L./Klix.ba)Da li ste tokom odrastanja i stasavanja u sportu imale podršku u školskim institucijama i kako je to sve izgledalo?
Aleksandra: Mi smo, ruku na srce, uvijek bile dobre učenice. Ja sam u osnovnoj školi bila učenik generacije, u srednjoj školi je to bilo malo teže uskladiti, jer sam preselila u drugi grad, imala dva treninga dnevno, puno putovanja, no i pored toga sam bila dobar učenik, ali ne na tom nivou. Na početku, svi su bili malo skeptični s mojim sportom, jer mnoga djeca to koriste, ali kada su vidjeli da sam ja ozbiljna u tome, onda su bili velika podrška i imali su razumijevanje prema meni.
Anđela: Profesori su bili odlični, imali su mnogo razumijevanja, neki su već znali za Aleksandru pa mi je i to znatno olakšalo. Ja sam završila Farmaceutsku srednju školu, a moje rezultate su svi pratili i zaista je to bila podrška koja je bila dodatni vjetar u leđa.
Kako izgleda vaš odnos kada odete na takmičenja, a s obzirom na to da niste u istim kategorijama i da se borite u različito vrijeme?
Aleksandra: Svaki trening smo zajedno, bilo da je to u teretani ili u sali. Zajedno putujemo i na pripreme, treninzi su nam zajednički, a većinom idemo i na ista takmičenja jer smo u istom programu i pokušavamo ostvariti normu za olimpijadu. Ne takmičimo se isti dan jer je Anđela manja kategorija, a ja sam nekada i imala ‘problem’ s tim, jer kada Anđela nastupa, primjera u petak, to je za mene već dovoljno stresno i onda se moram oporavljati kao da sam se borila dva dana.
Anđela: Ja joj kažem, nemoj ni dolaziti. Uvijek joj kažem da može ostati u sobi i da ne mora doći na moju borbu, ali se to nikada nije desilo. Ja nju kada vidim na tribinama, to je meni sve. Izgubila sam finalni meč u Zagrebu, a Aleksandra nije bila tu jer je morala ići na vaganje u hotel. S Aleksandrom, uvijek dobijem dodatnu sigurnost i samopouzdanje, jer znam da je ona tu i da me ona najbolje razumije.
Odnos koji znači samo jedno – “više od života” (Foto: I. L./Klix.ba)Kako to sve izgleda na treningu, da li i u tom trenutku tražite trenutke za priču i komunikaciju?
Aleksandra: To je jako čudno, mi ne dosadimo jedna drugoj. Mi smo cijeli dan zajedno, dođemo na trening i svako od nas radi sa svojim partnerom, a kada trener kaže ‘pauza’, mi prvo što uradimo je pogledamo jedna u drugu i krenemo u neku priču.
Anđela: Čak je bilo i trenutaka kada trener pita, onako u nevjerici: ‘Pa šta imate više reći jedna drugoj?’. Imam osjećaj, kada bi 30 godina bile zajedno i bez prestanka, na vratima bih zaustavila Aleksandru jer bih joj sigurno imala ‘još nešto reći’. Naš odnos je zaista poseban, ne postoji ništa na svijetu s čim mogu to da uporedim.
Koji su to najveći uspjesi, koje posebno pamtite i koliko je realno očekivati odlazak na Olimpijske igre u Pariz?
Aleksandra: Ja sam u mlađim uzrastima imala mnogo uspjeha, bila sam juniorska viceprvakinja svijeta, imam 10-ak evropskih medalja u mlađim kategorijama, a sa seniorskog nivoa imam sve medalje osim one sa zvaničnih evropskih i svjetskih prvenstava. Manji uzrasti su super i naravno da mi je bilo drago osvojiti sve to, ali sam isto tako svjesna da su pravi rezultati oni seniorski. Cilj mi je doći do jednog takvog uspjeha i dat ću sve od sebe da to postignem, a trenutno sam fokusirana na olimpijsku normu i nadam se da ću u tome uspjeti. Ako se to desi, onda je sve moguće. Zajedno se nadamo medaljama.
Anđela: Uvijek volim izdvojiti dvije medalje, prva je medalja sa Mediteranskih igara, koju sam osvojila prošle godine i mislim da je to najveći rezultat u mojoj karijeri. Definitivno, to je moja najdraža medalja, a izdvajam i medalju s EYOF-a, koju sam ostvarila kao kadet i koja mi je s psihološke strane mnogo značila jer sam dobila dodatni vjetar u leđa. Tada mi je bilo jasno da idem pravim putem i da mogu još više i još bolje. Što se tiče olimpijade, mislim da Aleksandra i ja imamo dobre šanse, ali godina je duga i svašta se može desiti.
Najiskreniji kritičari i najveći motivator
U njihovim osmjesima, međusobnim pogledima te sinergiji koja vlada, kao i pričama o pobjedama i porazima, sretnim i tužnim trenucima koje su prošle, vidjeli smo pravo bogatstvo koje sestrinstvo donosi u svijet sporta. I ne samo to, nego inspiraciju i putokaz kako sve to treba izgledati.
Kroz sve uspone i padove, sestre Samardžić znaju da će uvijek imati jedna drugu, bez obzira na sve (Foto: I. L./Klix.ba)Između raznoraznih pritisaka, usporedbi i očekivanja okoline, njihova veza je ono što im pomaže da prebrode sve izazove. I rame za plakanje, i zagrljaj ohrabrenja, i ruka podrške… I partner na treningu, i najvatreniji navijač na tribinama. I najiskreniji kritičari i najveći motivator. Veza koja ne završava s posljednjim zviždukom ili završnim rezultatom, već postaje još snažnija.
Sestre Samardžić pokazatelj su koliko, kako i šta na putu prema snovima znači podrška osobe koja je uvijek uz vas. U svijetu gdje je konkurencija često nemilosrdna, jedna ovakva sestrinska veza u sportu predstavlja istinski pokazatelj ljubavi, podrške i razumijevanja.
Od doručka, sale za treniranje, teretene, takmičenja pa sve do zajedničkih odmora na moru. “Više od života” i jednostavno – neprocjenjivo.
klix

Anes Kujović iz Sarajeva je prva osoba s Down sidromom u svijetu koja je postala stažista Ujedinjenih nacija u sklopu Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu 2 (ReLOaD2) i time stekao priliku za sticanjem radnog iskustva.
U prostorijama Općine Centar u Sarajevu, gdje stotine uposlenih užurbano završavaju svakodnevne obaveze, krije se i njegova inspirativna životna priča.
Životni put 21-godišnjeg Anesa nije bio isti kao kod njegovih vršnjaka. Od ranog djetinjstva je koračao kroz svijet koji često nije razumio njegove jedinstvene sposobnosti. Rođen je sa Down sindromom koji je mnogo utjecao na njegovo odrastanje i životne prilike, od školovanja, adolescencije, pa do prihvatanja u društvu. No, svaka prepreka za njega je bila nova stepenica ka uspjehu, piše UNDP
Odlučnog duha i uz veliku podršku porodice i prijatelja uspio se izboriti za svoje mjesto u zajednici. Anes danas sjedi u Službi za obrazovanje, kulturu i sport u Općini Centar Sarajevo, gdje obavlja administrativne poslove kao UN volonter – prvi u svijetu sa Down sidromom.
Svaki novi radni dan za Anesa je nova pobjeda i podsjetnik da je uspio razbiti barijere, sumnje i pogrešna shvatanja ljudi.
Anesov zarazni osmijeh i vedri duh svakodnevno unose radost u prostorijama Općine Centar, gdje je okružen timom koji vjeruje u njegove sposobnosti.
“Imam super radne kolege. Radimo, ali se znamo i nekada šaliti i smijati. Moji zadaci su da unosim podatke u tabele, raznosim dokumentaciju po službama na potpis, prisustvujem na sastancima sa načelnikom, dočekujemo zajedno goste, a nekada prisustvujem i sjednicama Općinskog Vijeća”, pojašnjava Kujović.
Zadovoljno dodaje da je puno toga naučio radeći u Općini Centar, ali se kao i drugi uposlenici suočava sa zadacima koje sporije završava: “Malo mi teže ide pisanje izvještaja, ali se nadam da ću i to uskoro dobro naučiti.”
Iako se suočavao s brojnim teškoćama tokom odrastanja i školovanja, Anes nije dozvoljavao da ga bilo šta pokoleba. Uz veliku podršku porodice i prijatelja u svemu je težio ostati pozitivan, čemu svjedoči njegova majka Sevdija.
“Nije bilo lako, ali Anes je bio pokretač naše zajedničke borbe. Pratili smo njegove potrebe i pokušavali kao porodica da ih zadovoljimo. Društvo je bilo puno predrasuda i nepovjerenja prema mogućnostima djece s invaliditetom”, rekla je Kujović.
Vrtići i redovne škole nisu bili otvoreni za djecu s Down sindromom za vrijeme Anesovog odrastanja, ali njegova želja za uspjehom je bila jača. On je uspio završiti redovnu osnovnu školu, a potom i postati prvi gimnazijalac u Sarajevu sa Down sindromom.
Priliku za prvim zaposlenjem Anes je dobio kroz Regionalni program lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu 2 (ReLOaD2) koji finansira Evropska unija, a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). U cilju promicanja različitosti i inkluzivnosti u svim sferama društva ReLOaD2 je pružio mogućnost stažiranja svim mladim osobama s područja općine Centar, neovisno o njihovim sposobnostima ili invaliditetu.
Na oduševljenje porodice Kujović, Anes je postao prvi UN volonter sa Down sindromom u svijetu. Pored stažiranja, učešćem u ReLOaD2 projektu Anes je dobio priliku da dodatno razvija svoje vještine kroz razne edukacije, ali i mentorsku podršku Farisa Bečića, koji je također angažovan u okviru ReLOaD2 i koji prati njegov napredak i odnos prema poslu.
Konkretni zadaci u kojima je Anes uključen zajedno sa Farisom su administrativni poslovi kao što su otvaranje predmeta, skeniranje i printanje dokumentacije, arhiviranje dokumentacije, održavanje sastanaka sa strankama i organizacijama civilnog društva, zapisivanje pristiglih projekata kroz javne pozive i slično.
Bečić pojašnjava da je mentorska podrška u sklopu ReLOaD2 programa ključna prilikom tranzicije u radni odnos osobama s invaliditetom. Proces mentorstva, kako kaže, omogućava praćenje osobe u procesu rada, razvoju i rastu vještina, te odnosu prema poslu i načinu rješavanja jednostavnih i kompleksnih zadataka. U toku rada sa Anesom kaže da gradi jednu nevjerovatnu vezu punu senzibiliteta.
Anes redovno prima naknadu za volontiranje. On je naziva “platom” od koje planira, kako kaže, položiti vozački ispit i kupiti auto.
Ovaj angažman je Anesu donio ogromne promjene. Povećalo mu se samopouzdanje, razvio je kritičko razmišljanje i dosta je odgovorniji prema poslu nego što je bio prema školskim zadacima. Sretan je jer zaista gradi prijateljski odnos s radnim kolegama koji su centar njegovih svakodnevnih priča”, kazala je Anesova majka Sevdija.
Anes je jedna od izuzetno rijetkih osoba sa Down sindromom u Bosni i Hercegovini koja je ostvarila pravo na rad, jedno od temeljnih ljudskih prava. Iako mnogi poput njega mogu dati veliki doprinos u razvoju zajednice, te biti korisni kako za sebe, tako i za društvo, još nije razvijena sistemska podrška zaposlenju osoba s Down sindromom u BiH.
“Ta odgovornost pripada prvenstveno institucijama koje svojim primjerom trebaju ohrabriti i druge da prihvate različitosti. S tim u vezi potrebno je razvijati politike i usluge inkluzivnog zapošljavanja jer nije cilj samo ih zaposliti, već je cilj održati dugotrano zapošljavanje”, istakla je Anesova majka Sevdija Kujović.
Iz Općine Centar se nadaju da će i druge institucije slijediti njihov primjer i raditi na programima osnaživanja mladih s invaliditetom. ReLOaD2 je do sada osigurao stažiranje u gradovima i općinama/opštinama za 20 mladih širom BiH, među kojima su i tri osobe s invaliditetom.

Inicijativa o neradnoj nedjelji u trgovinama na području Federacije Bosne i Hercegovine Sindikat trgovine FBiH pokrenuo je još prije nekoliko godina, ali ona nikad nije zaživjela. Argument Sindikata bio je da da su većina radnika u trgovini žene i majke te bi značilo da taj dan provedu sa svojim porodicama.
Inicijativa je upućena u parlamentarnu proceduru u okviru Prijedloga zakona o unutrašnjoj trgovini, koji međutim nije dobio podršku.
Prijedlog zakona je u prvoj fazi imao mnogo amandmana, a pojedini članovi zakona bili su u suprotnosti jedan s drugim, te ga je ministar trgovine FBiH Amir Hasičević odlučio povući iz parlamentarne procedure te sačiniti novi prijedlog.
– Poslodavci su podržali uvođenje zabrane rada nedjeljom trgovačkih objekata, ali da se ovo pravilo primjenjuje na području cijele Federacije. Propis o neradnoj nedjelji do sada su mogli donositi kantoni i općine, a kada se usvoji zakon o unutrašnjoj trgovini FBiH, ovo pitanje bit će uređeno na nivou BiH – kazali su za Faktor iz Ministarstva trgovine FBiH.
U međuvremenu, nekoliko gradova poput Mostara, Čapljine, Livna, Sanskog Mosta, Kiseljaka, uveli su neradnu nedjelju.
Iz resornog ministarstva napominju da je u njihovoj nadležnosti da propiše da li će objekti biti otvoreni ili ne, a Ministarstvo rada i socijalne politike Zakonom o radu uređuje koliko će radnici imati slobodnih dana, odnosno koliko sati podrazumijeva radna sedmica i ostale pojedinosti.
Neki gradovi i općine u FBiH su uveli neradnu nedjelju u većini djelatnosti. Na pitanje da li su to gradovi mogli uraditi bez odluke na nivou kantona ili entiteta, iz Ministarstva su pojasnili da su to pravo imale i općine određenim propisima.
– Ministarstvo nastoji ovu oblast urediti Zakonom o unutrašnjoj trgovini, jednoobrazno na nivou Federacije.
U obavljenim razgovorima na terenu sa poslodavcima koji posluju na području cijele BiH zaključeno je da prilikom uvođenja neradne nedjelje u pojedinim gradovima u FBiH, ali i u Republici Srpskoj nije došlo do značajnijeg pada prometa.
Naprimjer, u kompaniji Bingo koja posluje u oba entiteta i svim kantonima u FBiH kazali su da se i sami kupci u kratkom vremenu prilagode, te da umjesto nedjeljom kupovinu obave subotom ili drugim radnim danom – kazali su iz Ministarstva trgovine.

Ploveći kroz tri krajiška grada Bihać, Cazin i Bosansku Krupu, Una regata je postala prepoznatljivi simbol ljeta u Bosanskoj krajini, a Nacionalni park je brend cijele BiH
Spektakularna karavana na vodi, 49. internacionalna turistička Una regata privodi se kraju nakon trodnevnog riječnog putovanja dužeg od 80 kilometara, sa dva noćenja u kampovima i tri etape na koje su se učesnici mogli neovisno uključiti.
U petak, u predvečerje, regata je uplovila u Bihać. Oko devetsto učesnika na oko stotinu plovila, najviše domaćih državljana, susjeda iz regiona i turista iz zemalja EU, uživalo je u nezaboravnim čarima rijeke Une.
Uplovljavanje regate u sami grad pratili su tradicionalni skokovi sa gradskog mosta i takmičenje u odskočnim letovima sa zračnog jastuka. Tradicionalni 24. skokovi sa gradskog mosta održani su u organizaciji Gradskog sportskog saveza Bihać, a uručene su novčane nagrade za tri najbolje bihaćke laste.
Na Gradskoj otoci u Bihaću potom je održan rock koncert izvođača Đorđa Davida i Death saw, a u svirci su učestvovali i specijalni gosti Ivana Peters, Slavica Angelova, Aleksandar Josifovski i Dženan Džengiz Rakić.
– Una regata i Nacionalni park Una kroz 12 godina operativnog rada definitivno su postali brend ne samo Krajine već i BiH, te imamo sve više ljubitelja prirode koji nam dolaze da se lijepo provedu. Ove godine imamo povećanje broja dolazaka turista u odnosu na prošlu godinu za devedeset posto. Za sedam nepunih mjeseci ostvarili smo sedamdeset hiljada dolazaka, tako da do kraja sezone očekujemo rekordne godišnje rezultate za Nacionalni park Una, kazao je direktor NP-a Una Amarildo Mulić, organizator regate.
Naravno, Una regata je mnogo starija od Nacionalnog parka, ali se slobodno može reći da je sama manifestacija bila njegova preteča, ideja koja se razvijala, koja se razvija i donosi dobre rezultate.
– Nacionalni park Una budi i mnoge poduzetničke interese. Moram sa zadovoljstvom istaći da imamo kvalitetnu našu dijasporu, u kojoj ima i mnogo onih koji su odlučili da se vrate u našu BiH, u Krajinu, pa i u samu zonu NP-a Una. Imamo poduzetnike iz Švicarske i Njemačke koji ulažu u turističko-ugostiteljski sektor i nadam se da će njih slijediti i novi slični primjeri. Prosperitet ovog dijela Bosne i Hercegovine svima nam je u prvom planu, poručio je Mulić na 49. internacionalnoj Unskoj regati.
Organizatori su odlučili da posljednja etapa bude besplatna za sve učesnike.
Tradicionalni završetak regate je nakon treće etape koja je plovila u subotu od Bihaća do Bosanske Krupe, gdje je održana svečanost zatvaranja ovogodišnje regate na malim adama ili zelenim otocima.

Ovaj sarajevski par, različite nacionalnosti, ubijen je snajperskim hicem na Vrbanja mostu, a slika njihovih mrtvih tijela, dok zagrljeni leže, obišla je svijet
Na inicijativu načelnika Srđana Mandića uz prethodni dogovor sa porodicom Ismić, na mjestu pogibije Admire Ismić i Boška Brkića bit će podignuta spomen ploča.
Nedreta i Amela Ismić, Admirina majka i sestra, odobrile su idejno rješenje za spomen ploču, čiji je autor priznati bosanskohercegovački skulptor Adis Lukač. Davor Sučić frontmen grupe Zabranjeno pušenje, dao je saglasnost da se na spomen ploči ispišu stihovi njegove pjesme posvećene Bošku i Admiri.
“Ovim činom bit će ispravljena dugogodišnja nepravda. Ljubavna priča o sarajevskom Romeu i Juliji obišla je cijeli svijet, a na ovaj način dobit će trajno obilježje na mjestu na kojem je tragično okončana”, kazao je načelnik Mandić.
Zvanično postavljanje spomen ploče planirano je za mjesec septembar na lijevoj obali Miljacke u neposrednoj blizini mosta Suade Dilberović i Olge Sučić.
U maju mjesecu bilo je tačno 30 godina od smrti Boška i Admire. Ovaj sarajevski par, različite nacionalnosti, ubijen je snajperskim hicem na Vrbanja mostu, a slika njihovih mrtvih tijela, dok zagrljeni leže, obišla je svijet.
Njihove porodice, porodice Srbina i Bošnjakinje (muslimanke), radovale su se njihovoj ljubavi ali zbog tadašnjeg sistema i međunacionalnog razdora, o njima se piše i govori i kao o sarajevskom Romeu i Juliji. Do danas niko nije odgovarao za njihovo ubistvo.
OSLOBOĐENJE

Dva dječaka koja su se jučer otrovala ugljenmonoksidom su u stabilnom stanju, potvrdio je za portal “Avaza” roditelj jednog od dječaka (ime poznato redakciji op.a.)
Do trovanja je došlo u improvizovanom objektu za proizvodnju kolača u ulici Jahijela Fincija na Ilidži. Dječaci su došli sebi i u stabilnom su stanju.
Porodica je posjetila dječake, te su istakli da su oni svjesni svega što se dogodilo.
Prilikom nepotpunog sagorijevanja u jednoj od peći došlo je do stvaranja ugljenmonoksida koji je uzrokovao trovanje kod maloljetnika.
Izvor: avaz.ba

Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine je donijelo drugostepenu presudu u predmetu, kojom je pravno lice Trgotank d.o.o. Fojnica oglašeno odgovornim za krivično djelo porezne utaje ili prevare te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.500.000 KM.
U skladu s propisima, spomenutu novčanu kaznu je optuženo pravno lice dužno platiti u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudne naplate.
Optužena pravna osoba Trgotank d.o.o. Fojnica oglašena je odgovornom što je kao pravna osoba raspolagala protupravno ostvarenom imovinskom koristi u iznosu od 673.827,87 KM, koji su u njeno ime, za račun i u korist ostvarili pravomoćno osuđeni Miroslav Vrljičak, u svojstvu direktora – odgovorne osobe u pravnoj osobi i pravomoćno osuđeni Vjekoslav Bošnjak, u svojstvu opunomoćene osobe pravnog lica u svim pravnim poslovima.
Radi se imovinskoj koristi, umanjenoj za zbirni iznos od 205.470,15 KM, što predstavlja iznos neosnovano prikazanog, obračunatog i ostvarenog odbitnog ulaznog PDV-a, po osnovu fiktivnih nabavki, a koje radnje i pripadajući zbirni iznos su predstavljale predmet odlučivanja u prekršajnom postupku pred drugim sudom u kojem je doneseno rješenje i koje radnje, stoga, predstavljaju presuđenu stvar, pa je optužena pravna osoba u konačnici raspolagala iznosom od 468.357,72 KM protupravne imovinske koristi.
Protiv ove presude dozvoljena je žalba trećestepenom vijeću Apelacionog odjeljenja u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka presude, saopćeno je iz Suda BiH.

Otkupna cijena pšenice ove godine je duplo manja nego lani, taj trend donekle prati i pojeftinjenje brašna, ali ne i hljeba i drugih pekarskih proizvoda.
Proizvođači pšenice ovu godinu neće pamtiti po dobrom. Preskupa sjetva, vremenske neprilike, bolesti biljaka, slabi prinosi, loš kvalitet i na kraju niska otkupna cijena koja je eliminisala sve nade da bi sezonu mogli završiti na nuli. Ništa bolje ne prolaze ni građani, koji kao krajnji kupci plaćaju cijenu svih poremećaja na tržištu.
Predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača sela Semberije Boško Radić kaže da bijeljinski mlinari pšenicu otkupljuju za 0,30 KM po kilogramu, uz dogovor da će im doplatiti razliku ukoliko hljebno žito poskupi na svjetskim berzama. Pšenicu su prošle godine prodavali po cijeni od 0,58 do 0,64 KM po kilogramu.
“Mimo svake logike je da hljeb od 500 grama košta 1,80 KM, a kilogram pšenice 30 feninga. Jasno je ko ubire profit”, rekao je Radić.
Da ima razloga za pojeftinjenje hljeba vidljivo je i iz tvrdnji predsjednika Udruženja mlinara Republike Srpske Zorana Kosa koji kaže da je cijena brašna unazad godinu dana skliznula nekoliko puta.
“Vreća brašna od 25 kilograma, bar kada je u pitanju moja firma “Žitoprerada” Prijedor, lani u ovo doba koštala je 31 KM, a sada 25 KM. I cijena je tolika jer još trošimo zalihe pšenice koju smo plaćali skuplje nego što je sada. Ako posmatramo trenutne cijene hljebnog žita ima prostora za dodatna pojeftinjenja brašna, međutim imamo sad najnoviju situaciju da Rusi brane izvoz žita preko Crnog mora i to se već odražava na skok cijena pšenice”, priča Kos i dodaje da će BiH većinu pšenice morati uvesti jer svega 20 do 30 odsto domaćeg žita kvalitetom zadovoljava potrebe mlinsko-pekarske industrije.
Kos navodi da još nije otkupio ni kilogram ovogodišnjeg roda pšenice, jer čeka razrješenje situacije između Rusije i Ukrajine, a ima i zalihe.
“Ne žurim sa kupovinom pšenice, svi iščekuju da vide kako će se berze postaviti. Očekujem da se situacija iskristališe do jeseni”, priča Kos.
Vlasnik mlina “Majić” iz Odžaka Ivica Majić ističe da je otkupio oko 4.000 tona žita od proizvođača iz Modriče, Šamca, Odžaka i Orašja.
Više na :Akta.ba

Zbog financijskih obveza telekom operatera u BiH po pitanju plaćanja dozvola za korištenje radio-frekvencijskog spektra, od 1. jula prošle godine pre-paid korisnici plaćaju dodatnih 1 KM s uključenim PDV-om svakog mjeseca.
Saglasnost na ovo dodatno plaćanje svim mobilnim operaterima (BH Telecom, Hrvatske telekomunikacije (Eronet) i Telekom Srpske (M:Tel) dala je Regulatorna agencija za komunikacije BiH.
Budući da je prošlo godinu dana od kada odluku primjenjuju svi telekom operateri, pokušali smo saznati koliko je sredstava prikupljeno od naplaćivanja ove naknade i za šta je novac konkretno usmjeren i investiran.
Odluku o uvođenju naknade u RAK-u pravdaju investicionim ulaganjima u razvoj mreže, napominjući da odluku o investicijama operateri donose u skladu sa svojim poslovnim planovima.
“Agencija ne raspolaže sa informacijom koliko su operatori zaradili novca od naplate naknade za korištenje mobilne mreže, kao ni informacijom o strukturi potrošnje. Trenutno, Agencija nije dobila zahtjeve operatora za povećanje ili ukidanje naknade za korištenje mobilne mreže”, navode iz RAK-a za Akta.ba.
Za sva ostala pitanja, uputili su nas da se obratimo telekom operaterima, što smo svakako i uradili.
RAZVOJ 5G MREŽE
“Uvođenje naknade za korištenje mobilne mreže je, prije svega, bazirano na visokim troškovima nastalim uvođenjem 4G mreže, odnosno visokim troškovima licenci i spektra za korištenje dodijeljenih frekvencija u skladu sa LTE dozvolom, te dodatnim investicijama u cilju unaprijeđenja dostupnosti i pokrivenosti mobilnom mrežom na cijelom području BiH”, rečeno nam je iz BH Telecoma.
Važnim ističu da će pored navedenog, prihod od naknade za korištenje resursa mobilne mreže biti investiran i u razvoj sljedeće generacije mobilne mreže – 5G.
Više na: Akta.ba