Dom naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine održat će danas, 19. maja, hitnu sjednicu na kojoj će se raspravljati o dvije tačke dnevnog reda koje bi mogle značajno utjecati na političku dinamiku u državnim institucijama.
Prva tačka odnosi se na Prijedlog odluke o razrješenju predsjedavajućeg/prvog zamjenika predsjedavajućeg/drugog zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda PSBiH Nikole Špirića (SNSD). Druga tačka se odnosi na Prijedlog odluke o smjeni ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staše Košarca (SNSD) te ministra finansija i trezora BiH Srđana Amidžića (SNSD).
Obje inicijative predložili su delegati Nenad Vuković (PDP), Želimir Nešković (SDS), Ilija Cvitanović (HDZ 1990), Zlatko Miletić (ZNG) i Kemal Ademović (NiP).Delegat Kluba srpskog naroda Radovan Kovačević (SNSD) kazao je da će svakako prisustvovati sjednici te da će odrediti na koji način će se izjašnjavati i ponašati na sjednici.
Ove tačke već su se ranije pokušale naći na dnevnom redu i redovnih i hitnih sjednica, ali su bile blokirane. Na hitnoj sjednici 2. aprila, delegati iz SNSD-a napustili su zasjedanje prije nego što su ove tačke došle na red, čime je srušen kvorum. Sličan scenario dogodio se i 24. aprila, kada su prijedlozi o smjenama bili posljednje tačke dnevnog reda, ali nisu dočekale raspravu.
Predlagači smjena optužuju kadrove SNSD-a za blokadu rada institucija i usporavanje evropskog puta BiH.
Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti u Federaciji BiH za danas je u Sarajevu najavio proteste zbog uvođenja 16 radnih nedjelja.
Predsjednik Sindikata Mersiha Beširović izjavila je da od federalne Vlade očekuje podršku u očuvanju neradne nedjelje, kao i da mora stati iza svojih odluka i preuzeti odgovornost za njih.
Beširović je navela da zvanične razloge za uvođenje 16 radnih nedjelja nije čula osim onoga što je rečeno u medijima, a to je potreba rada u sezoni.
Ona je napomenula da je Sindikat predlagao ovo rješenje jer su predvidjeli mogućnost određenog broja radnih nedjelja tokom sezone, zbog posjete dijaspore ili Sarajevo Film Festivala.
“Ponovo nam je rečeno da je cilj da turisti ne ostavljaju svoj novac u supermarketima nego u restoranima, da u svim europskim turističkim centrima trgovine ne rade nedjeljom i slično”, rekla je Beširović.
Prema njenim riječima, jasno je da se mora naći neko kompromisno rješenje, ali je potpuno neshvatljivo da se stavovi toliko mijenjaju u tako kratkom vremenu, a kako ističe, svi pokazatelji govore da nema drastičnih gubitaka, da su radnici zadovoljni i prvi put se osjećaju kao ljudi, a ne kao roba.
Protesti su zakazani za 12 sati ispred zgrade Doma sindikata, na Skenderiji.
Federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Kemal Hrnjić govorio je o problemima poljoprivrednika ističući da je poljoprivredno-prehrambeni sektor pred izazovima i možda najviše pogođen od svih privrednih sektora danas.
“Oni danas posluju na vrlo nestabilnim tržištima, ne samo ovdje u BiH nego i šire. Imaju veoma visoke cijene inputa i one svakim danom sve više rastu. Dakle, bilo da se radi o sjemenskom materijalu, gorivu, đubrivima ili zaštitnim sredstvima – sve to doživljava povećanje cijene na tržištu”, kazao je ministar Hrnjić.
‘Kriza radne snage’
Zatim je istakao “krizu sa radnom snagom”.
“Vrlo malo je radne snage na tržištu raspoložive za poljoprivredni sektor i oni su prinuđeni izdvajati više dnevnice, više plaće za takve pomoći na svojim poljima, na svojim farmama itd. Tu su i klimatske promjene koje su globalni problem i koje će iz godine u godinu praviti sve više problema u ovom sektoru. Kad na to sve pridodate i ovu našu političku krizu gdje ozbiljni investitori ne žele investirati u BiH, mi smo sigurno suočeni sa jako velikim problemimai sa jako velikom neizvjesnošću“, pojasnio je.
Ono što dodatno pritišće sektor, ističe ministar Hrnjić, je uvozni dio proizvoda koji su vrlo konkurentni u odnosu na naše.
Situacija neizvjesna
“Mi zbog neotvaranja pregovora s Europskom unijom faktički nemamo mehanizam da se zaštitimo i da zaštitimo svoj domaći sektor. Kad to sve uzmete u obzir, situacija je jako neizvjesna i teška”, kazao je on.
Naglašava da je “aktuelni saziv Federalne vlade opredijeljen da ovaj sektor dobije mjesto koje zaslužuje”.
“To govore budžeti koje mi izdvajamo, već evo treća godina. Ove godine 182 miliona maraka rekordnih Federalna vlada je predvidjela za poljoprivredu. Ako tome pridodamo još 50 do 60 miliona iz kantona, to je rekordan iznos koji će u jednoj godini biti investiran u ovaj poljoprivredni sektor. Međutim, moramo znati da je to još uvijek premalo u odnosu na ono što ostvaruju zemlje regiona, odnosno, prije svega, članice EU koje su tradicionalno poljoprivredne zemlje. Ti se budžeti mjere u milijardama eura i onda možete pretpostaviti sa čim se mi borimo. Dakle, mi u odnosu na ono što imamo pokušavamo izvući maksimum.
Ono što nas također opterećuje je sistem koji smo mi u zadnjih 20-25 godina izgradili.
“Mi kao da smo ga gradili da on bude neefikasan. Dakle, sistem je dosta birokratski i on se vrlo teško mijenja. Mi smo predvidjeli određene promjene dolaskom u ministarstvo. Međutim, mislim da nema puno ni htijenja kod poljoprivrednika da pokušamo mijenjati stvari nabolje”, istakao je u razgovoru za federalna.ba.
Poticaji
Kada je riječ o dinamici isplate poticaja, Hrnjić je kazao “da moraju i poljoprivrednici biti svjesni, ako žele mijenjati stanje, da moraju izaći iz komfora ovoga što smo imali 20-25 godina i da pokušamo sa nekim novim načinom obračuna isplate sredstava biti puno brži i puno efikasniji, a da to sve bude u okviru zakona koji su na nivou Federacije doneseni”.
“Mi smo i to predvidjeli, donijeli smo novi Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi. Međutim, evo već mjesecima smo tu zapeli, to dokazuje da nema političke volje da se taj zakon mijenja. Mi ćemo ga sigurno opet, jer ga je Vlada Federacije usvojila, vratiti u klupe Federalnog parlamenta u oba doma i pokušati razgovarati sa parlamentarcima”, zaključio je.
Priča o Juliji i Romeu iz Sarajeva, Admiri Ismić i Bošku Brkiću, jedna je od najtužnijih priča iz proteklog rata u Sarajevu.
Ubijeni 18. maja 1993, prije tačno 32 godine, dok su pokušali pobjeći iz ratnog Sarajeva, i ostavljeni, osam dana, da mrtvi, u zagrljaju, leže na ljetnoj ulici Sarajeva… njihova priča potresla je cijeli svijet.
O Admiri i Bošku 1994. snimljen je i dokumentarni film, međunarodni, s Kanađanima na čelu.
U filmu su ispričani detalji o ovoj velikoj ljubavi, od njihovog prvog poljupca do dana smrti. U filmu govore njihovi roditelji, sestre, prijatelji, komšije… a doznaje se i koju je ulogu u njihovom životu imao Ismet Bajramović Ćelo.
Portal Radiosarajevo.ba donosi vam potresnu priču iz ovog filma, o dječaku i djevojčici koja počinje na početku 1984, kada su se u Sarajevu, na zabavi povodom novogodišnje noći, Boško i Admira prvi put poljubili.
Tanja Bogdanović, Admirina najbolja prijateljica iz školskih dana, koja ih je oboje znala jako dobro, priča kako su oboje bilo vrlo različiti: “Admira je bila drugačija od svih nas. Voljela je motore i znala je popraviti auto… bila je pomalo divlja: obično se djevojke nečega boje, ali Admiru ništa nije moglo uplašiti. Boško je bio drugačiji. Bio je tiši, mirniji. I bio je nasmijan. Uvijek. Volio se šaliti na račun drugih, ali je to uvijek činio na fin način, kao prava ‘dobrica’”.
Boškovi su roditelji u Sarajevo doselili ’70-ih godina prošlog vijeka. Otac, Dragan, bio je inženjer koji je radio za UN. Majka Rada bila je hemičarka. Imali su dva sina, Boška i Baneta. Majka Rada se prisjeća: “Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku moga sina koju je on volio i koju sam ja voljela”.
Admirini roditelji razmišljali su isto. Zijo Ismić i njegova supruga Nera, odobravali su vezu svoje najstarije kćeri. “Od prvog dana sam znao. I nisam imao ništa protiv. Učinilo mi se da je dobra, jer je momak bio strašno simpatičan. S vremenom sam ga i zavolio i nisam ga razdvajao od Admire”, govorio je njen otac Zijo.
Slično dodaje i njena majka, u čijoj je porodici bilo miješanih brakova. Admirina mlađa sestra Amela ispričala je kako, za nju, Boško nije bio Srbin već brat kojeg nikad nije imala. No, nane i bake zaljubljenog para u početku nisu odobravale vezu. Obje su pamtile prethodni, Drugi svjetski rat. Admirina nana je pamtila borbu protiv četnika, a Boškova baka se sjećala kako su ustaše odvele njenog muža i ubile ga.
No, svejedno, Boško i Admira voljeli su se neizmjerno. Godine 1986. bili su tipični jugoslavenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimala auta, filmovi i muzika. Te godine, nažalost, od srčanog udara umro je njegov otac i Boško “odrasta”. Pritom ga šalju na služenje vojnog roka, u Srbiju. Ipak, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan. Ovo su rečenice iz njihovih pisama:
„Moja najdraža Admira, Svaku noć kada legnem u krevet, ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam…“ „Moja draga ljubavi, Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negdje drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti…“ „Moja najdraža Admira, Tako mi mnogo nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet…“
Nakon 11 mjeseci ponovno su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio prodavnicu kuhinjske opreme koju je kupovao na svojim putovanjima u Italiju. Međutim, stare mržnje polako su vaskrsnule. Na Kosovskom polju, 1989, Slobodan Milošević okupio je hiljade Srba koji su zazivali osnivanje Velike Srbije. Dvije godine kasnije, Hrvatska je proglasila nezavisnost.
U Sarajevu su ljudi bili uvjereni da rata neće biti. Početkom aprila 1992, nažalost, rat počinje u Sarajevu. Srpski snajperisti uzimaju prve žrtve. Admirin otac kaže kako su svi, i Boško i Admira, bili sigurni da će sve brzo završiti.
Sveštenik Vojislav Čakić, koji je poznavao Admirinog oca, otišao je “na drugu stranu”. Objasnio je to riječima: “…da nismo sad zaratili, za deset godina nas više ne bi bilo ovdje”. Eventualno će voditi molitvu na sahrani Boška i Admire, ali se za Admiru, kako je sam poslije rekao, nije htio moliti jer je bila muslimanka.
Među brojnim Srbima koji su ostali u gradu bio je i Boško koji nije htio ići u vojsku. Nijednu. Mišo Ćuk, njegov komšija, Srbin – koji će odigrati važnu ulogu u sudbini Admire i Boška – na početku rata ostao je u gradu i priključio se Armiji BiH. Bošku je htio dati pištolj, da ga zaštiti od “problema”, ali Boško ga nije htio uzeti.
U julu 1992, granata će uništiti Boškov stan u kojem je porodica živjela 25 godina. U stan koji će otići, u ulazu pored, ponovno će pasti granata. Boškova majka stoga je odlučila otići i u očaju se obratila jedinoj osobi koja joj je mogla pomoći. Najboljem prijatelju svog starijeg sina Baneta – Ismetu Bajramoviću Ćeli.
“Rada mi je bila kao druga mati… I da se razumijemo, nije ovo rat heroja kao što je bio Drugi svjetski rat, ovo ovdje je nacionalni rat. Ako ću biti heroj samo muslimanima, neću da budem takav heroj“, govorio je tada Ćelo, kojem je Boško “bio k’o mlađi burazer”. Za Ćelu, koji se u filmu opisuje kao jedan od vodećih kriminalaca u gradu, kaže se da je štitio “Srbe na Koševu” i da je vodio razmjene. Boškova majka kaže da joj je Ćelo u tri dana sredio da napusti grad i obećao joj je da će on, ma šta se desilo, štititi Boška.
Boško i Admira se na jesen 1992. useljavaju u devastirani stan njegovih roditelja. Bošku je smetalo to što nisu vjenčani, ali Admira nije htjela zbog silne zanimacije medija za miješane brakove.
Jurka Radojević, komšinica Srpkinja, oslanjala se na njih dvoje. “Boško mi je donosio vodu, pomagali smo si. Ja imala drvenu peć, pa smo hljeb pekli zajedno i zajedno bi ga jeli, sve do zadnje mrvice”, prisjeća se ova žena.
Boško i gore spomenuti Mišo Ćuk postat će u tom periodu nerazdvojni drugovi koji su često, na pijaci, trgovali kafom, ali i naftom… “…moraš, nemaš od čega živjeti. Prljav je to bio posao, ali Ćelo nam je odobrio da to radimo”, prisjeća se Ćuk.
U tom periodu, Ćelo će organizirati veliko vjenčanje kojem će prisustvovati i Boško i Admira. Dok je svadba trajala, pak, Mišo Ćuk će pobjeći iz Sarajeva – kako je bio u vojsci, “na drugu stranu” prenijet će i neke važne vojne informacije. O bijegu nije ništa rekao Bošku, koji je sada ostao u gradu kao najbolji prijatelj “neprijatelja”. I upravo nakon toga, za Boška počinje strašan period u gradu.
“Neki su ga počeli napadati, čak i fizički, jedan je bacio kamen. Ja sam ga štitio – da to nisam uradio, možda bi ga ubili”, govorio je Ćelo i dodao je da je Boško morao otići. “Bio je ugrožen, jer ja nisam mogao stalno biti s njim – zamisli kako je kad te prijatelj ‘proda’, a to mu je Mišo uradio”.
Početkom maja 1993, Boško je dobio poziv na ispitivanje u policijsku stanicu i prepao se najgoreg. Imao je 72 sata da se javi, prije nego što ga uhapse. Odlučio je da će pobjeći, zajedno s Admirom: skrili su se u stanu njene nane, dok im Ćelo ne sredi da napuste grad.
Strašnog datuma, 18. maja 1993, Admira je stigla u kuću roditelja. Njena majka kaže da se najteže rastala s mačkom Žućom. S ocem se nije pozdravila – ovaj nije odobravao pomisao na bijeg. Potom su se spakirali u stanu njene nane, imali su malo stvari i nešto njenog nakita. Nešto novca ušili su u odjeću. Njena nana se sjeća da su joj mahnuli, ušli u auto i otišli. Čekala je poruku da su stigli, da je sve uredu, ali nikad je nije dobila.
Pismo koje je Admira ostavila majci: „Draga majko, Mi odlazimo večeras i sve što se desi je Božija volja. Zvat ću te čim pređemo tamo. Brinem se za tebe, i za Žuću. Pričali smo kad se rat završi, vratit ćemo se i sve će biti kao prije. Kao da rata nije bilo. Ne brini za mene, brini o sebi, tako će meni biti lakše. Volim te mnogo, Tvoja Admira”
Ćelo će “razmjenu” dogovoriti s dva Srbina na Grbavici. Jedan, Milkan Gaborović, čekao je da mu Ćelo “pošalje” i tetku i rođake, a drugi, Saša Bogdanović, prisjeća se kako je sve bilo dogovoreno, da niko neće pucati.
Ćelo tvrdi kako je Bošku rekao da mora sačekati da padne mrak: “Morali su proć’ međuzonu (Vrbanja most, op.a.) gdje je bilo četiri, pet vojski. Caco, MUP, specijalne jedinice MUP-a, HVO, četnici… ko će to sve uvezati…”
Dino Ćapin, komandant hrvatske jedinice koja se borila uz Armiju BiH kaže kako ih je gledao s obližnjeg krova. Saša Bogdanović dodaje kako je zviždao Bošku, a ovaj je zviždao meni: “Trčkarali su i skakutali… kao da su se igrali. Kad su došli do raskrsnice, samo smo čuli pucanj, snajper, metak je udario ispred njihovih nogu”.
Ćapin dodaje da je Boško umro na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. “Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina”.
Screenshot: Tijela Boška i Admire
“Teško mi je pričati o tome. Volio sam ih oboje. Krivo mi je što me nije poslušao…”, govori Ćelo.
“I dalje ne vjerujem da su mrtvi. Kako tako mladi ljudi nestanu tako nasilno, zbog jednog neljudskog poteza. Monstruoznog čina. Ljubav ipak ne može pokoriti sve. Ne može pobijediti one koji ne vjeruju u ljubav. A ovi, koji pucaju na nas, ne vjeruju u ljubav”, kazivao je poslije njen otac.
Dvije strane osam su dana raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno su se optuživali za smrt Boška i Admire. Nije bilo motiva. Nije bilo logike. Nije bilo razloga.
“Bolesni ljudi nose oružje, na svim stranama i nikad ne znaš koja će budala ispaliti metak prva”, komentirao je Saša.
Roditeljima nije htio pomoći ni UNPROFOR. Nakon osam dana, srpska policija je – kako su komandanti izjavili za TV – spasila tijela iz “humanih razloga”. No, Saša u filmu priznaje kako su tijela izvlačili muslimanski zatvorenici.
U srpskoj vojnoj mrtvačnici bili su zavedeni kao brojevi – 250 i 251.
Srpski vojnici odbili su želju roditelja da se djeca sahrane u Sarajevu. Sahranili su ih na vojnom groblju u Lukavici. Boškova majka je Admirin kovčeg pokrila džemperom koji je isplela za nju.
Odmah nakon rata, 1996, sahranjeni su ponovno. Zajedno. U Sarajevu.
Naši Romeo i Julija. Odajmo im dužnu počast.
Tekst je preuzet iz arhive portala Radiosarajevo.ba.
Potraga za poslom u Bosni i Hercegovini putem online platformi postaje ustaljena praksa. I dok mnoge kompanije i dalje objavljuju oglase za slobodna radna mjesta na vlastitim web-stranicama, značajan broj njih okreće se trećim online platformama kako bi dosegle širu bazu kandidata, ili koriste i vlastite kanale kao i platforme za traženje posla.
Kako bismo napravili uvid i vidjeli kako ove godine “diše” tržište rada u BiH, pretražili smo stranicu MojPosao.ba, jednu od najkorištenijih platformi za zapošljavanje u zemlji. iako je broj onih koji traže posao ili nude posao, u stvarnosti veći, jer ne treba zaboraviti ni privatne preporuke za određene pozicije, po broju oglasa na njenoj stranici može se naslutiti ko zapošljava, koje firme, odnosno sektori su trenutno u deficitu kada je riječ o radnoj snazi, a koji od njih rastu i imaju potrebu za kvalifikovanom radnom snagom, ali i koje vještine su trenutno na tržištu tražene.
Poslovi bez ijednog oglasa
Od preko 2000 objavljenih oglasa za posao, u top 20 su: Komercijala, prodaja (443 oglasa), ostalo (automehaničar, radnica u restoranu, bravar itd.) 281, transport, skladištenje i logistika (258), proizvodnja (228), elektrotehnika, mašinstvo (162), građevinarstvo (143), administrativne i slične usluge – 107, ekonomija, finansije, računovodstvo (81), menadžment i upravljanje (82 oglasa), zdravstvo (82), ugostiteljstvo i turizam (79), zanatske usluge (78), biotehnologija i farmacija (57), IT sektor (59), bankarstvo (34), mali oglasi (fizerka, kuharica itd.) 38 oglasa, ljepota i zdravlje (23), pravo (23), telekomunikacije (23) i saobraćaj i komunikacije (21).
Pet sektora u kojima nije objavljen nijedan oglas su:Ekologija, grafička industrija, mediji, prevoditeljske usluge i rudarstvo.
Krajem februara ove godine, zvanični podaci o tržištu rada pokazali su da je u Bosni i Hercegovini na evidencijama zavoda i službi zapošljavanja bilo 324.314 osoba.
Foto: REUTERS/Amir Cohen
Kadrovi se proizvode, ali trebaju li tržištu?
Zaposlenje su najviše tražili nekvalifikovani radnici (94.734), 4.445 nezaposlenih osoba bile su polukvalifikovane ili bez stečenog zanimanja, ali sa nekom vrstom stručne specijalizacije, niža stručna sprema naprimjer. 101.800 kvalifikobani radnika je krajem drugog mjeseca tražilo poao, visokokvalifikovanih a nezaposlenih je bilo 682 osobe, a to mogu biti CNC operateri, zidari, automehaničari, električari, radnici drvne i metalne industrije i slično. Posao sa srednjom stručnom spremom tražile su 92.123 osobe, sa višom stručnom spremom 5.046, a sa visokom stručnom spremom 25.484 osobe.
Postavlja se pitanje zašto se u BiH proizvode kadrovi koji ne odgovaraju realnim potrebama privrede? Jer, iz navedenog da se zaključiti da više od 25 hiljada osoba sa visokom stručnom spremom je nezaposleno, i njihova diploma nije garancija da će pronaći posao, naročito ako ne odgovara traženim sektorima (npr. tehničke nauke nasuprot društvenih).No, on što ulijeva optimizam iz ovih podataka, je da je broj nezaposlenih sa višom stručnom spremom visokokvalifikovani radni kadar relativno nizak, te da ovi kadrovi, koji su specijalizirani za određenu oblast lakše pronalaze posao.
Na području Federacije Bosne i Hercegovine trenutno ima oko 8.000 klizišta od kojih je oko 2.000 aktivnih, a ostalo su pasivna kliziišta. Od toga, samo na području Kantona Sarajevo registrovano je 1.141 klizište. Po mišljenju stručnjaka iz te oblasti, glavni uzročnik pojave klizišta, na žalost, je ljudski faktor.
Klizišta koja su prioritetna za sanaciju, po informaciji Federalne uprave civilne zaštite, nalaze se na području općina Stari Grad Sarajevo, Maglaj i Jablanica te lokalitetima na području Konjica, Kreševa i Fojnice.
Profesor Građevinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Adis Skejić, kaže da ljudi često pri gradnji na kosinama zanemaruju rizik od klizišta i izvode radove koji nisu u skladu s pravilima struke.
„Kada se sve to spoji s obilnim padavinama ili naglim topljenjem snijega, pokretanje klizišta gotovo je neminovno. Poseban problem predstavlja i zapuštena komunalna infrastruktura, prvenstveno vodovodna i kanalizaciona mreža, naročito u urbanim padinskim područjima“, navodi profesor Skejić.
Na pitanje da li je u Federaciji BiH izvršeno mapiranje svih klizišta, aktivnih i pasivnih, Skejić kaže da nije, iako postoje određene baze podataka, ali ne obuhvataju ni blizu sve što bi trebalo biti obuhvaćeno.
Uglavnom se radi o mapama stabilnosti terena formiranim na osnovu kvalitativne procjene stručnih osoba, koja je prilično subjektivna, ili o konturama kliznog tijela za koje ne postoje nikakve dodatne informacije.
Kanton Sarajevo je, ističe on, najdalje otišao u pogledu kategorizacije terena sa aspekta stabilnosti kosina, ali i ta baza zahtijeva ozbiljnu reviziju.
Generalno, naglašava Skejić, Bosna i Hercegovina dosta zaostaje u odnosu na evropske standarde, kada je riječ o sistemskom upravljanju rizicima od klizišta i digitalizaciji podataka o klizištima.
„Pomalo je tužno da čak ni za ozbiljna potencijalna klizišta većih razmjera koja mogu ugroziti ljudske živote i ključne infrastrukturne objekte, nemamo kontinuiran monitoring pomjeranja tla. Implementacija takvih sistema ključna je za pravovremeno prepoznavanje i prevenciju opasnosti“, ističe Skejić.
Kontinuiran monitoring pomaka tla i pritiska vode u tlu, smatra Skejić, od ključne je važnosti i nakon provedenih mjera sanacije klizišta, jer bez potvrde da nema prirasta pomaka ne može se sa sigurnošću tvrditi da su sanacione mjere bile uspješne.
Dvojaki su problemi tokom sanacije klizišta, a javljaju se i u fazi projektovanja i tokom izvođenja radova na sanaciji.
„Glavni problem pri projektovanju predstavlja nedostatak pouzdanih informacija o ponašanju padine prije i u trenutku klizanja – da li je padina već bila aktivna, kakvo je bilo stanje podzemnih voda i slično. Bez toga je teško potpuno razumjeti šta se desilo i kako najbolje pristupiti rješenju. Ipak, postoje inženjerske pretpostavke koje se mogu usvojiti, i to na konzervativan način, tako da rješenje bude sigurno čak i kada svi podaci nisu potpuni“, pojašnjava Skejić.
Kad dođe do izvođenja radova, tu su problemi s nepristupačnim terenima, otežanim radom u lošim vremenskim uslovima.
Nerijetko, kaže Skejić, tokom izvođenja radova dolazi do novih saznanja o inženjersko-geološkim uslovima, što dodatno komplicira situaciju i zahtijeva prilagođavanje projektovanog rješenja tokom izvođenja.
Klizišta su nepredvidiva, potvrđuje i Muris Mujkić, inženjer geologije Zavoda za izgradnju KS, i teško je odrediti jasne prioritete saniranja.
„Procedure istraživanja, izlazak na teren i sanacija klizišta su mukotrpne i dugotrajne, a komplikovana zakonska regulativa, rješavanje imovinsko pravnih odnosa, osiguranje potrebnih finansijskih sredstava, znatno utiču na postupke hitnih sanacija klizišta“, navodi Mujkić.
Također, problem je i nedostatak monitoringa klizišta na području KS, osim u pojedinačnim slučajevima, jer bi dao jasnu odrednicu, koja klizišta bi bila prioritetna za sanaciju.
„Problem predstavlja i nelegalna i nekontrolisana gradnja na padinskim područjima grada Sarajeva. Zbog svega navedenog postupak hitne sanacije klizišta traje jako dugo“, istakao Mujkić.
Prema pozivu za sufinansiranje općine delegiraju prioritetna klizišta prema čemu se raspoređuju predviđena sredstva.
U finasiranje ili sufinasiranje klizišta u Kantonu Sarajevo uključene su općine, Kantonalna uprava civilne zaštite KS, Zavod za izgradnju KS, Federalna uprava civilne zaštite, najčešće prema pozivu za sufinasiranje sanacije klizišta općinama koje delegiraju prioritetna klizišta.
Činjenica da je Armija Republike Bosne i Hercegovine jedina iz naše zemlje pozvana na vojnu paradu u Pariz, 9. maja 1995. godine, potvrda je da smo vodili časnu i čistu borbu. S “ljiljanima” (bosanskom zastavom) sam prošao ispred Trijumfalne kapije u ime svih pripadnika Armije BiH i svih građana Bosne i Hercegovine, kazao je, tri decenije kasnije, heroj odbrane Mostara Semir Drljević Lovac.
Na današnji dan prije tačno 30 godina godina, Evropa je vojnom paradom u Parizu obilježila pola stoljeća pobjede nad fašizmom. Bio je to značajan dan za evropski kontinent, ali isto tako i jedan od najznačajnih datuma u modernoj historiji Bosne i Hercegovine.
Tog 9. maja u Parizu se zavijorila i bosanska zastava s ljiljanima, čime je Armija Republike Bosne i Hercegovine zvanično primljena u porodicu antifašističkih vojnih snaga u Evropi. Čast da nosi bosanskohercegovačku zastavu s ljiljanima pripala je upravo Semiru Drljeviću, komandantu Prve mostarske brigade, kasnije 41. motorizovane viteške brigade Armije RBiH.
“Veliki ponos i ogromna čast”, riječi su kojima Drljević opisuje svoje učešće na ovom historijski značajnom događaju u Parizu.
Sama činjenica da je Armija RBiH prepoznata, i da je jedina iz Bosne i Hercegovine dobila poziv da učestvuje na jubilarnoj vojnoj paradi, prema riječima Drljevića, ima ogroman značaj.
“To je dokaz i potvrda da smo vodili časnu i čistu borbu, u skladu sa svim međunarodnim konvencijama”, kaže Drljević, napominjući i to da su ovim činom otvorena vrata Bosni i Hercegovini prema Evropskoj uniji.
Na pitanje može li se prisjetiti trenutka kada je saznao da putuje u Pariz, Drljević kaže kako je to bilo na svečanosti u Narodnom pozorištu Mostar, upriličenoj povodom godišnjice formiranja Mostarskog bataljona. Tu vijest je pred brojnim borcima Armije BiH sa govornice saopštio tadašnji gradonačelnik Mostara Safet Oručević.
“Interesantno je da ja ništa nisam znao. Bila je godišnjica Mostarskog bataljona i obraćao se gradonačelnik. Govori da je Armija BiH pozvana na vojnu paradu u Pariz, onda kaže odlučeno je da će zastavu nositi neko iz Mostara, i onda reče moje ime. Iznenađenje, aplauz, raja, saborci, grmilo je u sali”, prisjeća se Drljević.
Ovih emotivnih trenutaka se prisjetio i sam Safet Oručević, otkrivši da ga je neposredno pred ovu svečanost nazvao predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović i obavijestio da je Bosna i Hercegovina pozvana da učestvuje na vojnoj paradi 9. maja.
“Razgovarali smo koga poslati da predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Rekao sam tada predsjedniku da tu čast zaslužuje jedan mostarski komandant. Kada me upitao koga predlažem, rekao sam: Lovac ili (op.a. mostarski komandant Esad) Humo. Izetbegović je na to rekao: ‘Onda neka ide Lovac’”, ispričao je Oručević.
Prisjećajući se Drljevićeve reakcije, Oručević kaže da je bio potpuno zatečen i da nije mogao vjerovati u ono što čuje. Potom su ga gromoglasnim aplauzom pozdravili prisutni heroji Mostara, dodaje Oručević.
Foto: Arhiva: Armija RBiH
No, to uzbuđenje nije trajalo dugo. Drljević dalje navodi da je sve to brzo shvatio kao zadatak koji treba da bude izvršen.
“Još uvijek su bili bunkeri na Bulevaru, punktovi, nije bilo slobode kretanja, tražila se dozvola MUP-a tzv. Herceg-Bosne. Nije bilo jednostavno napustiti grad, a najteži dio puta bio je od Mostara do Splita. Uglavnom, ono prvo uzbuđenje je prošlo i ja sam odmah na to počeo gledati kao na zadatak i kako ga realizovati”, kaže Drljević.
Osim što je za njega lično sam čin prisustva na vojnoj paradi u Parizu predstavljao ogroman ponos i čast, Drljević objašnjava kako je, s druge strane, njemu istovremeno bilo teško u to vrijeme napustiti Mostar.
“Mi smo tada već bili u sastavu MUP-a povodom Vašingtonskog sporazuma. Kao komandant jedinice Bosna 4 radio sam na demilitarizaciji grada i nije mi se napuštao grad. Imali smo upade s tenkovima, bilo je napeto, na ivici sukoba. Tako da je bila ta jedna vrsta fobije, šta ako pukne, a ja u Parizu”, prisjeća se mostarski komandant.
Za sve građane Bosne i Hercegovine
“Uglavnom, taj zadatak je izvršen, s našom zastavom (ljiljanima) prošao sam ispred Trijumfalne kapije u Parizu, u ime svih pripadnika Armije BiH i svih građana Bosne i Hercegovine”, ponosno ističe Drljević.
Podsjećajući da je vojna parada u Parizu bila proslava 50 godina pobjede nad fašizom, Drljević naglaša kako, iz današnje perspektive, za njega antifašizam, kao i patriotizam, znače borba za pravnu državu i ljudska prava, na kraju krajeva i borba za demokratiju.
“U Bosni i Hercegovini je trenutno na ispitu pravna država, vidimo šta rade kriminalci koji se lažno predstavljaju kao političari. Zakon i pravda moraju biti jednaki za sve”, podvlači Drljević.
Za one koji i danas tvrde da je “Bosna i Hercegovina nemoguća” i pozivaju na “mirno razdruživanje”, Drljević ima otvorenu i jasnu poruku, kojom zaključuje naš razgovor: “Mogu samo reći da mirno razdruživanje spada u kategoriju naučne fantastike. Niko im ne brani da se fino razdruže sa svojim foteljama i idu u svoje matične domovine.”
Foto: Arhiva: Armija RBiH
U arhivi mostarskog Centra za mir i multietničku saradnju čuva se i video snimak s parade u Parizu, koji prikazuje Semira Drljevića kako ponosno nosi “ljiljane”, a u kojem se kaže:
U Parizu je cijeli antifašistički svijet aplaudirao maloj državi koja se suprotstavila probuđenim avetima fašizma. Armija Republike Bosne i Hercegovine na ovaj način dobila je priznanje za borbu koju je vodila i postala dio evropske antifašističke porodice. Bilo je to priznanje herojskoj borbi Mostaraca koji su u nemogućim uslovima odbranili državnost Bosne i Hercegovine te principe zajedničkog života na ovim prostorima. Zastava koju je nosio Semir Drljević Lovac je zastava pod kojom su ginuli najbolji sinovi Bosne i Hercegovine sa istim motivima kao i antifašisti 50 godina ranije.
Nakon odluke Ustavnog suda FBiH, koja je danas objavljena u Službenim novinama FBiH, sve lokalne zajednice u FBiH u obavezi su da obustave naplaćivanje komunalne takse za istaknutu firmu, kao jednog od nameta koji godinama izazivaju brojna negodovanja poslovnog sektora u FBiH. Ovu vijest za “Avaz” je potvrdio zamjenik premijera i ministar finansija FBiH Toni Kraljević.
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine je ovakvu odluku donio na zahtjev Kraljevića. Kantonalnim organima i općinskim ili gradskim vijećima naloženo je da u razumnom roku iz svojih propisa uklone odredbe kojima se propisuje komunalna naknada za istaknutu firmu i utvrđuje obaveza njenog plaćanja.
Mišljenjem Ustavnog suda Federacije BIH naloženo je svim organima uprave i sudovima u Federaciji da, prilikom odlučivanja o obavezi plaćanja komunalne naknade na istaknutu firmu, postupaju u skladu s ovim mišljenjem i da ne primjenjuju propis kojim se utvrđuje obaveza plaćanja ove naknade.
Sud je jasno naznačio da se ovo Mišljenje jednako odnosi na sve propise, uključujući i one propise koji nisu bili predmetom ocjene ustavnosti, te da se primjenjuje isključivo od dana objave Mišljenja u Službenim novinama Federacije BiH. Inicirano Mišljenje Ustavnog suda FBiH potvrđuje vrijednost proaktivnog pristupa i uspjeha politika usmjerenih ka fiskalnom rasterećenju privrede, te kontinuiranog rada na unapređenju poslovnog ambijenta – kazao nam je Kraljević.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini danas, 7. maja, obilježava Dan džamija, u znak sjećanja na dan kada je u Banjoj Luci 1993. godine minirana džamija Ferhadija, jedna od najznačajnijih džamija u našoj zemlji.
Banjalučka Ferhadija, monumentalna zadužbina Ferhat-paše Sokolovića, bila je jedna od 16 džamija srušenih u Banjoj Luci tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine.
Odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 7. maj je proglašen Danom džamija, kada se simbolično obilježeva rušenja Ferhadije u Banjoj Luci, ali i ostalih 613 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih objekata u vlasništvu Islamske zajednice.
Ovaj datum je i sjećanje na tragično stradanje rahmetli Murata Badića koji je na ubijen 7. maja 2001. godine u Banjoj Luci, na dan polaganja kamena temeljca za ponovnu izgradnju Ferhadije.
Tada je oko 4.000 srpskih nacionalista kamenovalo i tuklo oko 300 Bošnjaka koji su prisustvovali svečnosti povodom postavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadije. Mnogo Bošnjaka je primljeno u banjalučku bolnicu, a Cazinjanin Murat Badić je podlegao od zadobijenih povreda.
Program svečanog otvorenja obnovljene Ferhadije održan je također 7. maja 2016. godine, čime se ističe i simbolizira bolji i novi početak.
Centralni događaj manifestacije “Dani džemata i džamija” bit će održan danas u kompleksu Arnaudija džamije u Banjoj Luci. Program će se odvijati unutar džamijskog prostora i u haremu, uz učešće četiri hafiza, s početkom u 12.00 sati.
– Programom je predviđeno učenje određenih odlomaka iz Kur’ana četvorice hafiza. Uz učenje Kur’ana, nastupit će i naratori koji će čitati prijevode proučenih ajeta i kratke eseje koje je za ovu priliku pripremio akademik Enes Karić. Planirano je i prisustvo reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića, koji će uputiti svoju poruku prisutnim vjernicima i vjernicama, kao i obraćanje muftije Ismail-ef. Smajlovića na početku programa. Programom je predviđeno da dovu prouči hafiz dr. Mensur-ef. Malkić, direktor Rijasetove Uprave za vjerske poslove – najavio je rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva banjalučkog mr. Admir Blitović.
U Banjoj Luci su tokom ovog perioda postavljene i dvije izložbe. U haremu Ferhadije je izložba posvećena svim banjalučkim džamijama, dok je u haremu Arnaudije postavljena izložba posvećena upravo ovoj džamiji.
Međunarodni aerodrom Sarajevo, u prvom kvartalu 2025. godine je pozicioniran kao drugi u Evropi u kategoriji „medium airports“ (aerodromi sa 1 do 10 miliona putnika godišnje) po rastu putničkog saobraćaja, prema najnovijem izvještaju organizacije Airports Council International Europe (ACI EUROPE).
Zabilježeno je povećanje broja putnika za 41,7 posto u odnosu na pokazatelje iz istog perioda prošle godine.
Ovaj značajan rezultat potvrđuje kontinuirani rast avionskog saobraćaja u Bosni i Hercegovini koja u prvom kvartalu 2025. bilježi ukupni rast putničkog saobraćaja od 41,7 posto i time se svrstava među najbrže rastuća tržišta avijacije u Evropi. Kao centralna tačka avio-saobraćaja u zemlji, Međunarodni aerodrom Sarajevo ima ključni udio.
Vršilac dužnosti direktora Sanin Ramezić je povodom ovog uspjeha izjavio da rast putničkog saobraćaja od čak 41,7 posto u prvom kvartalu 2025. jasno pokazuje da Aerodrom Sarajevo ide u pravom smjeru.
– Ponosni smo što smo među najbrže rastućim aerodromima u Evropi u svojoj kategoriji, a ovaj rezultat dodatno nas motiviše da nastavimo unapređenje usluga i razvoj infrastrukture. Smatram da je ovaj uspjeh rezultat strateške saradnje i kontinuirane podrške Vlade Federacije BiH, Vlade Kantona Sarajevo, Turističke zajednice Kantona i ostalih naših partnera koji zajedno s nama učestvuju u projektima razvoja avionskog saobraćaja i turizma – kazao je Ramezić.
Izrazio je zahvalnost za ukazano povjerenje, uvjeren da će zajedničkim radom i zalaganjem biti nastavljen razvoj aerodroma koji povezuje Bosnu i Hercegovinu sa sve većim brojem destinacija širom svijeta.
