Zabrinutost zbog problema nasilja nad ženama široko je raspostranjena u Bosni i Hercegovini gdje je skoro svaka druga žena iskusila neki oblik nasilja koje, smatraju stručnjaci, postaje sve kompleksnije, a žene bivaju životno ugroženije, piše Anadolu Agency (AA).
U bh. entitetu Republika Srpska (RS) u prvih jedanaest mjeseci ove godine četiri žene su ubijene kao posljedica nasilja u porodici.
“Dvije su supruge, jedna intimna partnerka i jedna snaha. Kao izvršioci su identifikovana četiri muškarca, od kojih su dvojica bračni drugovi, jedan je intimni partner i jedan je svekar”, potvrdili su za AA iz MUP-a RS-a, navodeći da je u 2018. godini takvih slučajeva bilo dva.
Na području Federacije BiH, zaključno 1. oktobrom, evidentirano je pet slučajeva ubistava žena i svi slučajevi su rasvijetljeni, podaci su Federalne uprave policije (FUP). Međutim, još uvijek je ostala nerazjašnjena smrt stravično ubijene Lane Bijedić iz Mostara, koja se dogodila 6. oktobra.
“U dva slučaja žrtva i osumnjičeni su bili u rodbinskoj vezi, a u tri slučaja žrtva i osumnjičeni nisu bili u rodbinskoj vezi”, naveli su iz FUP-a, ne precizirajući u kojem srodstvu su bili žrtva i počinilac.
Od ukupnog broja ubistava u BiH, pet su se dogodila na području Kantona Sarajevo, potvrdio je krajem novembra kantonalni MUP.
– Nasilje se češće tretira kao prekršaj –
Iako su policijski i statistički podaci o stopama kriminala uobičajeno sredstvo za utvrđivanje obima nasilja, ti su podaci ograničeni činjenicom da se većina nasilja, posebno porodničnog, ne prijavljuje policiji, zdravstvenim ustanovama ili službama za podršku.
Neinformisanost o postojanju službi za pomoć je u nizu prepreka za žene koje žele prijaviti nasilje. Druge prepreke odnose se na osjećaj srama zbog viktimizacije, strah od počinioca, nepovjerenje u institucije, želju da se porodica održi na okupu i finansijsku ovisnost.
Iako u BiH postoji zakonski okvir, organizacije koje se bave pružanjem pomoći žrtvama smatraju da se zakoni o nasilju nad ženama ne provode adekvatno, posebno u oblasti sankcionisanja počinilaca.
“Stručnjaci kažu da se nasilje u porodici, u praksi ,u oba entiteta češće tretira kao prekršaj, a ne kao zločin, što ukazuje na percepciju policijskih službenika, tužilaca i sudova da nasilje nije ozbiljan problem”, navodi se u istraživanju koje je 2018. godine provela Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE).
– U 80 posto slučajeva nasilnicima uslovna kazna –
Organizacija Atlantska inicijativa je u svom izvještaju o nasilju u porodici podsjetila da je OSCE i 2011. godine proveo sistematsku analizu odgovora pravosudnog sistema BiH na nasilje u porodici, a izvještaj nakon analize je pokazao da se počiniocima u 80 posto slučajeva izriče uslovna kazna.
“Ako dovedemo u vezu činjenicu da kaznene sankcije predstavljaju odgovor društvene zajednice na počinjeno kazneno djelo nasilja u porodici, onda presuda sa svojom uslovnom kaznom analizirana šalje pogrešnu poruku da se nasilje u porodici ne smatra dovoljno ozbiljnim kaznenim djelom”, navode iz Atlantske inicijative.
Ističu kako, na osnovu istraživanja koje su prije nekoliko godina proveli, većina žena smatra da uslovne osude nisu adekvatna kazna za počinioce, niti su ih odvratile od upotrebe nasilja u budućnosti.
Dželila Mulić-Čorbo, psihoterapeutkinja Fondacije lokalna demokratija koja vodi sigurnu kuću u Sarajevu, smatra da ovakve sudske odluke odvraćaju žrtve od prijava i tjeraju ih da odustanu od optužbi.
“To je poruka da se negdje ne isplati proći cijeli pakao, jer žena zaista živi u strahu, sramu, s niskim samopouzdanjem i zaista jako mnogo prepreka. I onda kada se odluči da skupi hrabrost i prijavi nasilje i krene u cijeli proces počinilac dobije uslovnu kaznu”, istakla je Mulić-Čorbo.
U razgovoru za AA ističe da se u BiH radi sa ženama koje su pretrpjele nasilje, ali da nedostaju programi koji se bave počiniocima, kao i programi psihoterapijskog rada s porodicama koje su često prepuštene sebi.
– Potreban rad s počiniocima –
Tvrdi da, iako sarađuju s centrima za socijalni rad i policijom, nemaju procjene počinilaca i njihovih stanja, što im je neophodno kako bi se procijenio stvarni rizik po žene.
“Oni su postali počinioci. Nisu svi s odsustvom empatije, osjećaja krivice i preuzimanja odgovornosti, jer tada govorimo o nekoj psihopatologiji koja je opasna i rizična, ne samo za žene i djecu nego za bilo koga drugog u njihovom okruženju. Ovdje govorimo za veliki broj drugih počinilaca s kojima se itekako može raditi i dovesti do nekakvog funkcionalnijeg nivoa života”, smatra Mulić-Čorbo.
Kapacitet sigurne kuće u Sarajevu je 35 i unazad nekoliko mjeseci je popunjen. Mulić-Čorbo ističe da je u 2018. godini u odnosu na godinu ranije zabilježen porast prijava i poziva na SOS liniju koju je otvorila Fondacija.
“Primijetili smo u 2019. godini da su slučajevi nasilja dosta kompleksniji, u smislu da je prisutno raznih oblika nasilja, da su žene koje dolaze u mnogo većem riziku da budu ubijene. Prethodnih godina takve prijetnje nisu bile na tom nivou, bar ne u ovoj mjeri”, istakla je sarajevska psihoterapeutkinja.
– Nasilje se ne smije tretirati kao tradicija –
U prošlogodišnjem istraživanju OSCE-a, u kojem je učestvovalo više od 2.300 žena iz BiH u dobi između 18 i 74 godine, navodi se da je njih 48 posto iskusilo neki oblik nasilja od svoje petnaeste godine.
“Veliki postotak žena iz tog istraživanja smatra da je nasilje u porodici dio tradicije, što nam otvara prostor o kojem trebamo vrlo jasno da pričamo, da nasilje nije tradicija, da žene nisu potčinjene, da imaju pravo glasa i da je to njeno osnovno ljudsko pravo i negdje nam otvara prostor da mi sistemski zaista trebamo da počnemo da djelujemo na razne načine”, kazala je Mulić-Čorbo.
U izvještaju se navodi da je zbog sve težih slučajeva koje prijavljuju žrtve u FBiH (pri čemu se javlja veća učestalost fizičkih povreda), više slučajeva zadobilo pažnju policije u ovom entitetu u odnosu na RS.
“Ono što nam nedostaje u sistemskom pristupu jeste da radimo procjene rizika kao takve. Nama sve žene koje dođu u sigurnu kuću su u opasnosti. Mi na taj način pristupamo radu, psihosocijalnoj podršci, pravnoj podršci. Onog trenutka kada žena zaista prijavi nasilje i kada se odluči da će pokrenuti postupak razvoda rizik se povećava”, objasnila je psihoterapeutkinja Mulić-Čorbo.
– Prijava nasilja je zakonski obavezna –
Istakla je da se rizik od fizičkog povređivanja posebno povećava po izlasku iz sigurne kuće, na šta oni, ali ni sistem nemaju kontrolu. Zbog toga je, kako je kazala, važno raditi na prevenciji.
“Nedostaje nam preventivni dio. Za FBiH nam predstoji da se usklade zakoni s Istanbulskom konvencijom, koju smo potpisali i ratificirali, a koja garantuje da je žena žrtva nasilja u centru svih institucija. Ona to još uvijek nije, na terenu nije, žena nije u centru svih institucija, da joj se omogući zaštita i samostalan život”, poručila je.
Budući da je nasilje u porodici zakonski definisano kao krivično djelo u FBiH, a u RS-u i Distriktu Brčko kao krivično djelo ili prekršaj Mulić-Čorbo je istakla da su društvo i pojedanac obavezni prijaviti ga.
“Moramo podići nivo svijesti da smo svi odgovorni i da ćemo na taj način pomoći. Mi ne ulazimo u sferu privatnosti kada je u pitanju nasilje u porodici. Moramo ustvari da izađemo iz te sfere, to je javni i društveni problem i moramo da pomognemo”, poručila je MuliććČorbo.
– Sigurne kuće u BiH popunjene –
Prema podacima koje je od sigurnih kuća prikupila Anadolu Agency (AA) ove godine je u njih osam koje djeluju na području BiH smješteno više od 200 žena i djece, žrtava porodičnog nasilja.
Smještajni kapaciteti ovih sigurnih kuća su popunjeni, a zbog višestrukih problema koje imaju, žene u odnosu na ranije bivaju mnogo duže zbrinjavane.
U Sigurnoj kući u Banjaluci je mjeru podrške u ovoj godini koristilo 38 osoba, odnosno 19 žena i 19 djece koji su preživjeli nasilje od strane članova porodice, istakli su za AA iz Fondacije Udružene žene Banja Luka.
Na SOS telefon je prijavljeno ukupno 1.032 slučajeva što je, ocijenili su, velika brojka, koja ukazuje da se nasilje percipira kao društveni problem koji zahtjeva prijavljivanje, evidentiranje i postupanje u cilju obezbjeđivanja zaštite za žrtve i sankcionisanja počinoca.
Iz Udruženja “Žena BiH” iz Mostara navode da je u posljednje vrijeme povećan broj žena koje ih kontaktiraju što je, smatraju, jasan pokazatelj da sve veći broj žena želi izaći iz tog začaranog kruga nasilja. U njihovoj sigurnoj kući je ove godine boravilo 13 žena žrtava porodičng nasilja, dok je u prošloj godini bilo osam.
Sigurna kuća u Modriči u prosjeku zbrinjava oko 100 žena sa djecom, od toga oko 15 djece zbog preživljenog nasilja od roditelja ili staratelja.
“Obzirom da u Republici Srpskoj, Centar za socijalni rad donosi rješenje o smještaju oni su veoma rigorozni i u Sigurnu kuću upućuju baš, baš teške slučajeve koje moramo mnogo duže zbrinjavati zbog višestrukih problema koje imaju”, kazala je za AA Gordana Vidović, direktorka Sigurne kuće u Modriči.
– Prisutno i institucionalno nasilje nad žrtvama –
Istakla je da se mnoge žene ne usuđuju prijaviti nasilje zbog lošeg iskustva sa subjektima zaštite.
“Primjera radi, ukoliko su ranije prijavljivali nasilje i institucije nisu uradile nešto konkretno kako bi se zaustavilo nasilje, odnosno počinilac kažnjen novčanom kaznom i slično, one se kasnije teže odlučuju, a mnoge od njih su doživjele i institucionalno nasilje što je pogubno sa aspekta njihovog povjerenja odnosno nepovjerenja u sistem zaštite”, istakla je Vidović.
Udruženje građanki “Vive Žene” iz Tuzle u okviru svog programa ima sigurnu kuću u kojoj je ove godine boravilo 57 osoba, od čega 17 djece. Navode da u odnosu na period prije 15 godina žene znatno više prijavljuju nasilje ali i dalje nedovoljno jer više od polovine slučajeva nasilja nije prijavljeno.
“Potrebno je stalno provoditi kampanje s ciljem povećanja svijesti, ohrabrivati i poticati žene da ne trpe nasilje, u čemu važnu ulogu imaju mediji i način kako oni prenose informacije. U tom smislu treba biti što više edukativno-informativnih emisija”, istakla je za AA Danijela Kaloci, socijalna pedagoginja Udruženja.
Prijavljivanje nasilja u porodici besplatno i anonimno i može se obaviti na SOS telefone u Federaciji BiH 1265 i RS-u 1264.
