Muslimani širom svijeta danas obilježavaju Ramazanski bajram, a centralna bajramska svečanost Islamske zajednice u Bosni i Hercegovine održana je u Begovoj džamiji u Sarajevu.
Bajram-namaz je predvodio i bajramsku hutbu kazivao reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.
Hutbu prenosimo u cjelosti:
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova i svega što znamo i što ne znamo, što vidimo i što ne vidimo. Neka se Njegova velika milost prospe na plemenitog Poslanika, a.s., na njegovu porodicu, njegove ashabe i sljedbenike u svim vremenima.
U našem ovozemaljskom životu još jednom nas je pohodio ramazan. Mogli smo, u danima iza nas, osjetiti njegov bereket i zaslužiti Allahovu milost i oprost. Naše vjerničke duše su bile počašćene njegovim obiljima i mogućnošću da namazom i postom postanu plemenitije i strpljivije. Ramazan je bio naše živo iskustvo podnošenja i trpljenja, pokoravanja i poštivanja naredbi i zabrana, radi postizanja Allahovog zadovoljstva.
Ovaj ramazan ćemo pamtiti po velikoj kušnji koja nas je zadesila. Suočili smo se sa sićušnim, golim okom nevidljivim virusom, koji je svojom agresivnošću pokazao koliko smo slabi i nemoćni. Cijelo čovječanstvo je osjetilo strah. Svi narodi i sve države, bez obzira na to kolika je njihova moć i sila, bili su bespomoćni. Na vrhuncu te nevolje, trebalo je da čujemo ajet koji se baš na nas odnosi:
„Uistinu, čovjek se uzoholi čim se neovisnim osjeti, a Gospodaru tvome će se, doista, svi vratiti“. (El-Alek, 6-8)
Braćo i sestre.
U ovom danu naše vjerničke radosti podsjetimo se na nekoliko jednostavnih istina i vrijednosti koje uvijek treba da imamo na umu: i u radosti i u žalosti, i u strahu i u sigurnosti. Niko osim Allaha život nam ne može dati, niti nam smrt odgoditi. Između ove dvije tačke je naš život. Živjeti život dostojan čovjeka znači svim svojim bićem, srcem i dušom, upijati etičku sliku svijeta, u kojoj se spajaju iskreno vjerovanje u Gospodara sa časnim i uzoritim ponašanjem i življenjem u ljudskoj zajednici. Vjera je staza na koju čovjek stupa u potpunoj predanosti Allahu. To je program po kojem se živi; mjesto gdje se razlučuje istina od neistine, pravda od nepravde, a pravi put od krivog puta. Vjera je uže koje povezuje naš nijet, srce i dušu, našu savjest s našim djelom i postupkom. Vjera je najdublji osjećaj odgovornosti naspram života, savjest koja stalno iskrsava pred nama i govori nam da ne činimo drugima ono što ne bismo poželjeli da drugi čine nama.
Čovjek je stvoren od zemnog praha u kojeg je Allah udahnuo život. Ova spoznaja za vjernika je izvor njegove stalne poniznosti pred Bogom i smjernosti naspram drugih živih bića. Zlo, pohlepa, nepravda, mržnja i nasilje otrovi su koji uništavaju ljudsku dušu i ljudsko dostojanstvo. To su bolesti duše, grijesi i skretanja s pravog puta, stranputica i propast za svakog pojedinca i svaku ljudsku zajednicu. Postojan i ispravan put je samo onaj koji vodi Božijem zadovoljstvu, istini i pravdi, poštivanju zakona, Božijih i ljudskih, koji vjernici ištu svakim danom u svojim dovama:
„Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koj su zalutali“!
Naš vjerovjesnik Muhammed, a.s., često je upućivao dovu: „Gospodaru moj, pokaži mi istinu istinom i osposobi me da je slijedim, a pokaži mi pokvarenost pokvarenom i osposobi me da je se klonim“.
Nema vjere bez rada, niti pobožnosti bez dobročinstva. Na to nas stalno podsjeća Kur’an. Islam u činu pobožnosti ne vidi isključivo molitvu. Jer, šta bi Bogu značila naša molitva ako bi naš život u vjeri bio lišen dobročinstva i pravednosti u zajednici?! Formalno vjerovanje bez empatije prema slabima, siromašnima, jetimima i siročadi nema velike vrijednosti u islamu. Vjera od nas traži duhovnu, moralnu i socijalnu budnost, osjećaj za pravdu i pravednost, što i jesu elementi najviše bogobojaznosti:
„Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka iako im je drag, daju rodbini, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i robovima za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, a naročito oni koji su strpljivi u nevolji, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone“. (El-Bekare, 177.)
Čovjek je po svojoj prirodi slobodno biće, jer ga je Bog takvim učinio. Vjerovjesnik Muhammed, a.s., obznanio je da granicu duhovne slobode može povući samo Onaj koji nas je stvorio. On nas je poučio da vodimo računa o trima vrijednostima prema kojima mora biti usmjerena naša budnost. To su sloboda vjerovanja, sloboda obreda i sloboda govora.
Zar nije veličanstvena Allahova maksima: „U vjeru nema prisiljavanja“?!
Ili, zar ne možemo raznolikost i bogatstvo različitosti pronaći u Allahovim riječima: „Da Gospodar tvoj hoće, na zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici. Ni jedan čovjek nije vjernik bez Allahove volje; a On kažnjava one koji neće da razmisle“. (Junus, 99-100.)
Prisila na vjeru, prema islamskom učenju, duhovno je ubistvo, skrnavljenje Božije volje, a takva je i zabrana ispovijedanja vjere. Muhammed, a.s., poštovao je obrede jevreja i kršćana, i čak ih podsticao da ih obave u njegovoj džamiji. Nikada nije prekidao ljude u govoru. U hadisima se bilježi da bi svakom govorniku posvetio dužnu pažnju, a svoje lice ne bi okretao od govornika sve dok ne bi završio svoj govor. Obaveza je muslimana da bdiju na granicama slobode: vjerovanja, postupanja i govora, za sebe i za druge.
Musliman ne može šutjeti onda kada vidi da se gazi ljudsko dostojanstvo ili želi laž nametnuti kao pravilo i vrijednost. Vjernik treba da vrši svoju dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla, bez obzira na sve poteškoće i rizike kojima se izlaže. Vjerovjesnik je kazao: „Kada neko od vas vidi nemoralno djelo neka ga spriječi, osudi ili prezre u srcu“. Moralna budnost u islamu proizlazi iz vjerovanja da dobro i zlo nisu isto.
Živimo u društvu u kojem je puno rana svake vrste, koje je krhko i osjetljivo. Popravljanje stanja u njemu ne može se odvijati na grub način. Bog nas savjetuje da se ljudima obraćamo na uljudan način, pa čak i onda kada znamo da griješe, kako bismo izbjegli još veću frustraciju ili, ne daj Bože, proizveli mržnju. Vrhunac moralne budnosti na koju su ukazivali svi vjerovjesnici je u tome da drugima ne činimo ono što ne bismo poželjeli da se nama čini. A Muhammed, a.s., takvo ponašanje je proglasio dijelom vjere kada je kazao: „Neće vjerovati niko od vas sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi sebi“.
Oni koji olahko sude ljudima najčešće pogriješe, a najgori ljudi su oni koji u svojoj grešci ustrajavaju. Teške moralne posljedice ostavlja grijeh kojeg čovjek svojevoljno počini prema svom bratu ili komšiji, a u ovoj zemlji svi smo braća i komšije. Apeliram na vas da, kada donosite sudove o ljudima, pravedni budete i da u sudovima ne naglite.
Braćo i sestre.
Pored duhovne budnosti, koja se ogleda u slobodi vjerovanja, govora i postupanja, te moralne budnosti da ne činimo drugom ono što ne bismo voljeli da se nama učini, muslimani moraju imati na umu društvenu dimenziju zajednice i pokazati neophodan nivo socijalne budnosti. Ona se ogleda u tome da se zaštiti društvo od neodgovornih pojedinaca, ali i da se zaštiti pojedinac i njegovo pravo u okviru zajednice ljudi. Allahov vjerovjesnik, a.s., naglašavao je važnost socijalne budnosti kada je kazao: „Božija ruka je sa zajednicom“.
Organizirana zajednica, u kojoj se poštuju slobode i vodi računa o moralnim principima, u kojoj su tereti društvenog života ravnomjerno raspoređeni, može uspješno motivirati svoj produktivni dio i uspješno štititi slabe i nejake članove. Socijalna budnost posebno dolazi do izražaja u vrijeme kriza i poremećaja. Danas je važno zaštititi zdravlje ljudi i očuvati prilike za rad.
U protekla tri mjeseca pokazalo se koliko je važna socijalna budnost u zaštiti zdravlja ljudi. Mnogo toga smo naučili. Sada trebamo, uz mjere zaštite zdravlja, učiniti više da se društveni život obnovi, da se radi i privređuje u okolnostima u kojima jesmo. Raduju nas mjere koje se poduzimaju da se zaštite radna mjesta, a žalosti i brine da mnogo ljudi i pored toga ostaje bez posla.
Kako bi se očuvao nivo društvenog povjerenja, neophodno je prioritetno ispitati na sudovima slučajeve optužbi za pronevjeru u državnim institucijama. Povjerenje u državne institucije od krucijalne je važnosti u svim prilikama, posebno u vremenima krize. Uz Božiju pomoć i marljiv rad svih u zajednici, moguće je, ako Bog da, prebroditi svaku poteškoću. Poslije svake muke i poteškoće dolazi i olakšanje, zapisano je u časnom Kur’anu.
Draga braćo i sestre.
Oslonimo se na Allaha, imajmo povjerenja jedni u druge i pouzdajmo se u naše znanje. Poteškoće koje su pred nama moći ćemo savladati ako budemo zajedno. Trebamo ujediniti naše snage i pomoći jedni drugima. Ovo nekoliko mjeseci koji su iza nas pokazali su nam koliko je sve ljudsko slabo i krhko i koliko je važna solidarnost među ljudima.
Neka nas Allah osnaži u slozi i ljubavi, u posvećenosti miru i razumijevanju među ljudima i zajednicama. Radost bajrama podijelite sa svojm najmilijima, komšijama i prijateljima. Zatražimo halala za ružne postupke i oprostimo jedni drugima, jer Bog voli one koji praštaju.
Neka nam Bajram vrati vjeru i nadu u bolje sutra; neka među nama vlada sloga; neka nam zajedništvo u vjeri i ljubavi povrati samopouzdanje i u milosti Božijoj nađimo utočište od naših slabosti.
Sutra je Dan šehida i oni očekuju naš zijaret. Pokažimo koliko im dugujemo posjetom njihovih mezarja i učenjem Fatihe.
Svim muslimanima u Bosni i Hercegovini želim blagoslovljene dana Bajrama. Posebno ga želim čestitati prognanim, bolesnim i nemoćnim, s dovom Stvoritelju Uzvišenom da im bude na pomoći!
Posebne bajramske čestitke upućujem našoj braći u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Kosovu, Makedoniji i Crnoj Gori, te muslimanima u bošnjačkoj dijaspori i svim muslimanima u svijetu.
Bajram šerif mubarek olsun!
izvor: avaz.ba
foto: M. Tabaković
