– Ovo je bordo džemper..hmmmm….- tihim glasom samoj sebi se obraćala.
– Ma nije ovo moj Samir. Nikada od ne bi dopustio da bude ovako poderan. Vidi rupa. I rukav mu otkinut. A tek što je prljav. Ma vidi blata po njemu. Uvijek je pazio na svoje stvari. Nije moj Samir – govorila je samoj sebi, nečujno, gotovo u njedra, plašeći se da bi ako glasnije progovori mogla probuditi nekoga.
Ili ne dao Bog, čut će je neka druga žena ili muškarac, koji su kružili od stola do stola kao i ona. A nije željela da je bilo ko čuje. Sama sa sobom se godinama razgovara. Uostalom, šta ko ima znati šta to ona sebi govori.
Pridržavajući se rukom za hladni zid mrtvačnice u Visokom, došla je do drugog stola.
– Vidi, tabakera…slovo S na njoj. Nije, ma kakvi, moj Samir nije duhanio. Da jeste, znala bi to majka. Sve je on majci svojoj govorio. I kad bi se s curama zagledaj, i kad bi se potukao sa jaranima, i kad bi babo mu ne daj para da ide na igranku u Dom kulture. Jok, nije ovo moj Samir – izgovori Mevla, pa se trznu.
Zagleda okolo, prestrašeno. U strahu je da je neko nije čuo.
– Majko!!! Mati!!! Majko!!! Vrati se. To sam ja. Tvoj Samir. Vidiš li bordo džemper, vrati se molim te! Ova žena što uzima džemper u ruke i plače, ja je ne znam. Vrati se, molim te. Pogledaj me još jednom.
Pa kako se ne sjećaš majko, ti si mi ga isplela. Znaš ono kad si babu natjerala da idete kod tetke Hanife u Sara’jvo, u onu veliku robnu kuću Sarajku. Babo sve rond’o na tebe što zbog obične vunice mora u Sara’jvo potegnuti, a ti mu govorila: “Ahmo, ne valja bolan ova vunica iz Bratunca i Zvornika. Hanifa mi je rekla da kod nje u Saraj’vu ima ta robna kuća i da je tu vunica najbolja na svijetu”. Majkooooo… pa kako se ne sjećaš, vrati se, pogledaj me, tvoj Samir te doziva. Tvoj jedinac. Znaš kad si isplela ovaj džemper rekla si: “Zimsko je doba, moraš bubrege čuvati. Ne skidaj ga sa sebe”. I nisi mi dala da ga obučem sve do one igranke kad sam upoznao Almu. Imala je kosu k’o svila. Znaš kad sam se vratio sa igranke da sam te probudio, pričao ti o Almi. Kako sam se prvi put zaljubio. Ono pravo. I kako je Alma najljepša djevojka na svijetu. K’o gorska vila. I kako si ti bila prvo ljuta što sam te probudio, a onda ti bilo drago kad sam ti rekao da je Alma, stidno i tiho, da je stariji brat Asmir ne čuje, rekla: “Samire, imaš najljepši džemper od svih momaka”. A ja se ponosan pohvalio: “Majka mi je u Sara’jvo išla, vunicu kupila i isplela”.
Matiiii….molim te vrati se…nemoj me ostavljati ovdje više samog. Prilaze neki muškarci i žene, neke znam, viđao sam ih po Srebrenici, i uzmu džemper što si mi ti isplela, plaču onda i govore: “Nije to on”.
Samir je majko tvoj. Znam, rondaš, ružiš me što su rupe na džemperu. Što je prljav, sav od blata. Ali majko, Boga mi nisam ja kriv.
Onaj Simo iz onog nekog sela kod Bratunca. Sjećaš ga se? Dolazio je kod babe da kupuje sjemenski krompir, pa bi uvijek zasjedni, nikad otić’. A ti bi tiho babi na uho govorila: “Neću više nosati hranu i kahvu kad ovaj glavonja ti dođe. Nek’ kupi sjeme i nek’ ide kući. Šta mi se ima ovdje isjeđavati do nekijeh doba”.
E taj Simo majko. Kad smo iz Potočara krenuli preko šume, on ti je majko pucao na nas. Prepoznao sam ga. Velika glava, glavonja, kako si ti govorila. Simini kuršumi su mi džemper izderali. I malo mu je to bilo, pa kad mi je prišao, sve me nogama udarao. I opet je pucao po meni.
Znam, sad ćeš reći: “A što će ti džemper usred ljeta i žege?” Jes’, bilo mi je prevruće, ali sam ga obukao da mi miriše na tebe. Da ne zaboravim kako mirišeš majko moja mila. Svi su mi se smijali što u julu u džemperu hodam, ali meni je srce bilo puno. Osjećao sam tvoj miris, i tvoje ruke na meni. A trebalo mi je to majko, jer bilo me je strah. Nisam majko ni babi pokazivao da me strah, da se bojim četnika, da se bojim smrti. Jer babo je imao onaj strogi pogled. Znaš kad bi ono pogledaj, a ja se ukopam u mjestu, i noge k’o od olova. Maknut’ ne mogu.
A gdje je babo? Nisam ga vidio poslije kad su zapucali na nas. Znam da mi je bilo čudno nekako. Prvo neka vrelina, pa onda neka hladnoća. A nebo plavo. I Alma mi se majko ukazala na nebu. Gdje je ona?
Pa majko, kome ja ovo sve pričam. Majkooo…vrati se molim te…..
Obišla je Mevla puni krug. Četrdeset i pet stolova, slovom i brojem pregledala.
– Možda da se opet vratim, nešto mi sve u glavi onaj bordo džemper. Možda je moj Samir. Haj’ Mevlo, iziđi malo vani, udahni, srce će ti stati, a svog Samira nećeš naći.
Izašla je vani, a julsko sunce grijalo je kao i te ’95. Plavilo se nebo. Baš kao i tog krvavog jula.
– Bože, prošlo je punih 20 godina. Hejjjj, Mevlo, 20 godina bez Samira, bez Ahme. Bez peterice braće, 10 bratića, sestrića…koliko ono sa Ahmine strane? Meho, Suljo, Aljo, Nasuf… moja Mevlo, ostarjela si i ti, i imena poboravila. Al’ hajd’ dobro je. Znam gdje su svi. Idem, pričam s njima. Razgovorim se. Samo da mi je još mog Samira naći, i brige sam sve ovodunjalučke smirila. Nemam rašta više živjeti. Ionako 20 godina živim k’o duh. Živim, a nisam živa. A umrijeti se ne mere na silu.
– Majka, jel’ ti dobro? Hoćeš vode? S kim to razgovaraš?
-Jeste sinko, fala ti. Ne brini. Ovako ja sama sebe razgovaram. Pazim da me ko ne čuje, da ne kažu Mevla luda. Eto, ti si me sad čuo. Boga mi nisam luda. Samira mog tražim. A oklen si ti? Čiji si?
-Iz Srebrenice majka. Dževadov, onaj što je imao kuću u samom centru grada. Ne sjećam se babe, imao sam samo godinu. Mati mi je rekla, kad god sam je pitao gdje je babo: “Sine, il’ je ost’o u Potočarima il’ je o’šo preko šume”. Dolazim i ja ovdje u Visoko, pregledam s majkom stvari, a sve se nadam da je o’šo preko šume i da je živ – dubok uzdah ote se iz grudi mladića.
Mevla ga pomilova po glavi, nježno, kako to samo majka umije.
– Babo ti je uvijek živ sinko, sve dok ti živiš. Nemoj slučajno da te neko ubijedi u bilo šta drugo. I znaj. Genocid je bio u Srebrenici. Sve viču nije. Lažemo mi. A bijeli potočarski nišani, nijemi svjedoci, sve kazuju. I svjedoče. Zapamti ove moje riječi, a ja sad odoh, vidjela sam jedan bordo džemper.
Takav sam mom Samiru isplela, od vunice iz Saraj’va, da mi ima kad ide na igranku. I kad je prvi put o’šo u njemu na igranku, zaljubio se u jednu Almu. A i Alma u njega. Gledali su se Boga mi mog jedinog, sve dok zlo ne udari na nas. Ne znam gdje je Alma, neki kažu da su je ubili, drugi kažu da su je silovali pa ubili, treći opet govore da su je rafalima sasjekli na komade. A opet, jedna žena što se vratila u Srebrenicu da živi, veli mi da je Alma izvukla živu glavu i da se udala. Veli ona meni: “Mevlo, Alma ti je u Njemačkoj, i ima dvoje djece. I sin joj se zove Samir”. Ma da mi je naći, pa izgrliti, izljubiti.
Vidiš ti, ako je istina da je živa, sinu je dala ime po mom Samiru. Vidiš kako ga je voljela. Odoh sinko još jednom da vidim bordo džemper, sve mi se čini da je ono moj Samir. Broj “5 NN”. Da mu majka ime vrati. Nisam ja njega rodila da bude broj i NN.
U Tvornicu akumulatora u Potočarima, tog 10. jula 2015. godine dovezli su tabute sa posmrtni ostacima ubijenih Srebreničana.
Na bašluku pored jednog tabuta je pisalo “Samir……. 1973- 1995”.
Kraj tabuta na koljenima je klečala Mevla. Sama. Svi ostali su pobijeni. Njih 43 ukopala je u Potočare.
Suza više nije bilo. Iskapala ih je tražeći 42, i kada je našla sina one više nisu htjele da idu. Na licu stotine bora. Svaka je tragična priča za sebe. Samo Mevla zna kako je izdržalo njeno srce 20 godina.
Srebrenica. Jedino mjesto na svijetu, jedino mjesto na dunjaluku, gdje ukop i dženaza mogu donijeti olakšanje i mrtvima i živima istovremeno.
Srebrenica. Jedino mjesto na svijetu, jedino mjesto na dunjaluku, u kojem i danas osjetiš smrt za vratom kada dođeš, jer hiljade duša nisu našle svoj smiraj.
Ne može to niko shvatiti, ko u Srebrenici bio nije, ko sa majkama Srebrenice pričao nije, kako to da nečija smrt, nečiji ukop, nečija dženaza mogu vratiti barem mali osmijeh na lice.
Mevla je tog 11. jula ukopala Samira. Od tada svaki dan majka dolazi da mu priča šta se radi u Srebrenici i kako ona provodi sama dane. Priča mu i o konama koje navrate na kahvu.
– Dođe ponekad i neki novinar, i neka televizija. Nekad naši, nekad stranjski. Hoće da pišu o genocidu. A najviše Samire sine svijeta bude kad je 11. juli. Ma ne mere ptica proletjeti, koliko ih se iskupi.
-Samire, Samire…
Mevla je plijevila luk u bašči iza kuće, pa na trenutak zastala.
-Samire…idemo ovamo…
Stalo je starici srce. Samir!? Ne, nije njen Samir. Zna majka gdje on spava već godinu dana.
Obrisala je ruke o dimije, popravila jemeniju i krenula ispred kuće. Kad tamo, mlada žena, kosa joj kao svila. Baš onako kako joj je njen Samir pričao.
Alma!!!
Prišla joj je i zagrlila je. Plakale su obje, plakale dugo, a onda gledale jedna u drugu i šutjele. Samo bi im se otmi uzdah, golem, k’o kamen kad se od stijene odvali.
Prva je progovorila Alma drhtavim glasom.
– Majko, kako si? Evo, dovela sam ti Samira.
Petnaestogodišnjak je sav u čudu gledao čas u jednu, čas u drugu. Ništa mu nije bilo jasno. Zašto su prvo plakale, pa dugo šutjele, a onda se počele smijati. Ko je ova nježna starica, izboranog lica, čije su oči toliko tužne, kao da je bol cijelog svijeta našla utočište u njima.
– Znala sam ja Alma da si ti živa, znala sam da si mu dala ime Samir jer si ga voljela. Sve mi je Hajra ispričala. I niko nije vjerovao u to, ali ja jesam. Samire sine, dođi da te majka zagrli i poljubi. I da znaš, 21 bordo džemper, a sve različite šare, isplela je majka za tebe….
Alma se udala za Veliju iz Višegrada. Nije išla u Njemačku, ma maknula nije iz Bosne. Nego narod k’o narod, malo i doda ponekad u priče.
Živjela je 21 godinu u Ilijašu i onda je nešto jače od nje vuklo da se vrati u svoju Srebrenicu. Obnovili su kuću babinu. Ima samo sina Samira, koji čim ustane trči svojoj “majki” Mevli da kahvu s njom popije.
A ponekad i zanoći kod nje. Ništa draže mu nema nego kad je studen, pa brže bolje oblači se i čaršijom hoda u bordo džemperima. Sve razne šare, svaki ljepši od onog drugog.
I jedva čeka da mu kakva cura kaže: “Što ti je lijep džemper. Odakle ti?”
-Isplela mi ga “majka” Mevla!
