Počet ću ovaj tekst o mini-hidroelektranama u Bosni i Hercegovini spominjanjem velike meksičke redateljske zvijezde Alejandra Gonzalesa Inarritua. Odakle on u cijeloj ovoj priči? Postoji ona poznata pretpostavka kako se svi ljudi na cijelom planetu mogu dovesti u izravnu vezu preko najviše šest posrednika. Pomalo nevjerojatno, ali u principu banalno i samorazumljivo, i što se može dokazati egzaktnim matematičkim računom. Radi se o vrlo jednostavnom matematičkom principu u kojem se koristi eksponencijalni račun. Za ilustraciju, pokušat ću “doprijeti” do Donalda Trumpa: poznajem cijeli niz ljudi koji poznaju zagrebačkog gradonačelnika Bandića, na primjer, koji, opet, poznaje Kolindu Grabar Kitarović koja, što je opće poznata stvar, poznaje Donalda Trumpa. Dakle, dovoljna su bila tri posrednika, odnosno nešto podignuto na četvrtu potenciju.
Kao svojevrsnu senzaciju, ovdašnji mediji nedavno su prenijeli vijest da se poznati holivudski glumac Leonardo DiCaprio uključio u borbu za očuvanje bosanskohercegovačkih rijeka. On je na svom zvaničnom Facebook profilu, u ime ekološke udruge koju je osnovao, podržao borbu protiv gradnje malih hidroelektrana u Bosni i Hercegovini te tim povodom objavio i video. Usprkos tome što je snimio cijeli niz nevjerojatno dobrih filmova, poput filma “Pasja ljubav”, “21 gram”, “Babel”, ili “Birdman”, Inarritu je najpoznatiji po svom najlošijem filmu od ovih koje sam pobrojao, po filmu “Povratnik” u kojem je glavnu ulogu odigrao Leonardo DiCaprio, te osvojio svog prvog Oscara nakon pet-šest nominacija. Ipak, nije glavni lik, bez obzira što ga je glumio Leonardo DiCaprio, ono što je fasciniralo gledatelje širom svijeta, već netaknuta divljina u kojoj se odvija veći dio filmske radnje. DiCaprio je, pretpostavljam, i sam bio fasciniran tim predjelima, pa je nakon te uloge osnovao ekološku udrugu u koju je uložio najveći mogući kapital – svoje ime. Dakle, imamo spomenuti matematički princip podignut na treću potenciju. DiCaprio je podržao zapravo Koaliciju za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine, civilnu udrugu osnovana u lipnju 2016. godine. Više globalnih organizacija, uključujući i onu DiCapriovu, uputile su poziv Vladi Federacije BiH da trajno zabrani gradnju malih hidroelektrana, te da na taj način zaštiti “posljednje slobodne europske rijeke”.
Zatraženo je da Vlada FBiH po žurnom postupku provede zaključak Parlamenta FBiH iz lipnja ove godine, o zabrani izgradnji malih hidroelektrana u Federaciji, na način da se izmijeni postojeća zakonska regulativa, ili da se donese nova. Štete od mini-hidroelektrana daleko nadmašuju korist. Jedini koji imaju određenu korist od njih su vlade entiteta i koncesionari, uglavnom osobe povezane s centrima političke moći, dok su štete brojne: ugrožavanje kvalitete života lokalnih zajednica, ribljeg fonda koji ovisi o migracijama duž vodotoka, a koje mini-hidrolektrane prekidaju, uništavanje pitke vode… Zanimljivo je da je iz ovog apela isključena Republika Srpska, iako se tamo dogodio najveći incident vezan za male hidrolektrane, koji se dogodio prije nešto više od godine dana, kada je na rijeci Drinjači došlo do pomora ribljeg fonda zbog nepoštivanja ekoloških standarda pri radu jedne od mini hidroelektrana. Nisam siguran, ali mislim da su prve mini-hidroelektrane u Bosni i Hercegovini izgrađene u gornjem toku rijeke Vrbas. Vrbas na tom dijelu ima ogroman energetski potencijal. Izvire negdje na 1.800 metara nadmorske visine i kontinuirano pada do otprilike 800 metara, i to na dužini od desetak kilometara. Onaj tko se imalo razumije u energetiku, shvatit će koliki je to potencijal. Međutim, problem je u tome što je taj dio, na kojem su niknule mini-hidrolektrane, prostor netaknute divljine, usporediv s onim iz Inarrituova filma. Do izgradnje mini-hidrolektrana taj dio rijeke bio je iznimno bogat ribom, uglavnom potočnom pastrmkom koja uglavnom živi u brzim i čistim vodama. Danas je, po tvrdnjama ljudi s kojima sam razgovarao, a koji napasaju ovce u blizini izvora Vrbasa, od prve izgrađene mini-hidroelektrane pa do samog izvora, u dužini od desetak kilometara, gotovo da nema, jer su im prekinuti migracijski tokovi vezani uz mriješćenje.
Kada idete iz pravca Gornjeg Vakufa – Uskoplja prema izvoru Vrbasa, koji je udaljen dvadesetak kilometara zračne linije, i kada prvi put dođete do prve mini-hidroelektrane na tom dijelu, osjetite nešto nalik na šok. Taj prizor je teško opisati. Mene je to podsjetilo na onaj uvodni dio iz Andrićeve “Proklete avlije”, na opis fra Petrova groba u netaknutom snijegu: “Jedino tu se vide tragovi uske staze kroz celac sneg; staza je proprćena juče za vreme fra-Petrovog pogreba. Na kraju te staze tanka pruga prtine širi se u nepravilan krug, a sneg oko nje ima rumenu boju raskvašene ilovače, i sve to izgleda kao sveža rana u opštoj belini koja se proteže do unedogled i gubi neprimetno u sivoj pustinji neba još uvek punog snega.” Dakle, te mini-centrale doslovce izgledaju kao svježe rane u srcu netaknute divljine, ili, kako to kaže Raymond Chandler u jednom svom romanu, poput škorpiona na svadbenoj torti. Prilikom gradnje prve dvije mini-hidroelektrane u gornjem toku rijeke Vrbas, čiji je koncesionar bio neki zapadnoeuropski investicijski fond čiji je predstavnik za Bosnu i Hercegovinu bio posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković, dogodio se jedan apsurdan incident sa smrtnim ishodom, koji je pokazao pravo lice bosanskohercegovačkog “ortačkog kapitalizma”, koji je od tada metastazirao u sve pore društva, a koji se zasniva na eksploataciji javnih resursa, potplaćenoj i nedovoljno stručnoj radnoj snazi, gdje se profit ostvaruje čak i na račun elementarne sigurnosti radnika. Prilikom zavarivanja cijevi koje vode od akumulacije do turbina mini-hidroelektrane smrtno su stradala dvojica dvadesetogodišnjaka. Nadzorni organi poslali su ih unutar cijevi velikog promjera da ih iznutra zavaruju i to postupkom CO2 zavarivanja prilikom kojeg se stvara, što zna svaki početnik, a što očito nije znao ovlašteni nadzor, enormna količina ugljen monoksida. Radnici su bili mrtvi u roku od nekoliko minuta. Za njihovu smrt, koliko mi je poznato, nitko nije odgovarao. Ekologija je odavno prerasla u globalni fenomen.
Nedavno sam čuo podatak da se neke antiratne inicijative u svijetu sve više pretvaraju u ekološke, iz čega bi se mogao izvući zaključak da su danas čovječanstvu veća prijetnja klimatske promijene povezane s višestoljetnom devastacijom prirodnih resursa negoli ratovi. Dakle, imali smo nakon rata Angelinu Jolie koja se jako angažirala u antiratnim aktivnostima u Bosni i Hercegovini, a danas Leonarda DiCapria kao ekološkog aktivista. Ovo je određena prilika i za Bosnu i Hercegovinu, da se stvori jedna nadnacionalna aktivistička organizacija, da BiH barem po nečemu bude država, a ne zemljopisni prostor. Međutim, govorimo o zemlji propuštenih prilika, tako da je svima jasno da ćemo mi i dalje po svom, po nacionalnom ključu. “Paša moj solidni, u svojoj bašći beri cvijet”, što bi rekao Dino Merlin. Ili gradi mini-hidroelektrane. Prst u uho, pljuni i zapjevaj: “Vrbas voda nosi kilovate…” – Pročitajte više na: https://www.bljesak.info/kolumna/kolumne/vrbas-voda-nosi-kilovate/328666
piše: Josip Mlakić / bljesak.info