Author: admin

Činjenica da je, prema podacima zvaničnih agencija, od 2015. do 2022. godine ubijeno najmanje 75 žena (ne uključujući slučajeve iz 2023.) u Bosni i Hercegovini ukazuju na zastrašujuću rasprostranjenost nasilja nad ženama u jednoj maloj zemlji s procijenjenih 3.453.000 stanovnika.

Međutim, površnost i “kratka pamet” kao da su postale dominantno obilježje našeg vremena i društva, pa se i najkompleksnije društvene pojave i procesi pojednostavljuju, skraćuju, “prelamaju preko koljena”.

Kako ćemo-lako ćemo. Živi se od danas do sutra, pa ono što zahtijeva interdisciplinarni pristupu kojem će za rješenjima tragati eksperti iz raznih oblasti, a učestvovati predstavnici vlasti, nevladinog sektora, vjerskih i drugih zajednica, kao i medija, te u takvoj debati proizvoditi stvarno primjenjive strategije – svodi se na neutaživu želju za lajkom, samopromocijom i bahatim pojednostavljivanjem. Do besmisla.

To je ona situacija u kojoj političari TV-u, kao, prijete, mršte se, gestikuliraju, protestiraju, sve zabrinuti pozivaju na akcije, “krvi daju za Bosnu” itd.

Zaštita za žrtve

S toga ovaj tekst objavljujemo upravo danas, dan nakon dženaze rahmetli Nizami Hećimović, mladoj osobi iz naše zajednice koja je postala žrtvom femicida. Kao otpor zaboravu ove mlade žene i desetina istih. Makar kao pokušaj da se makar na ovakav način suprotstavimo tendenciji da se i najužasniji primjeri patologija u našem društvu svedu na reality, da se zaboravljaju – do neke nove mrtve glave, do neke nove saobraćajne nesreće, do neke nove poruke na društvenim mrežama, poteza ili izjave koju ćemo osuđivati ili hvaliti.

Tek ukoliko uspijemo uzdignuti iznad tog pukog konzumerizma medijskih i sadržaja na društvenim mrežama postoji nada da će ovo društvo možda shvatiti zastrašujuće razmjere činjenice o desetinama ubijenih žena samo proteklih nekoliko godina.

Tek tad će postojati mogućnost da će se stvoriti društveni okvir u kojoj će žrtvama porodičnog nasilja, makar jednoj ženi-žrtvi, biti spašen život, u kojoj će se žrtva osjećati zaštićena od sistema, društva čiji je dio.

Jedan takav odgovoran pristup već duže vrijeme zagovara nevladina organizacija Atlantska inicijativa (AI) iz Sarajeva, koja se nastoji suočiti s teškim traumama našeg društva.

U tom smislu valja istaknuti bilten pod naslovom “Femicid” koji je u februaru 2022. godine objavila ova organizacija.

“Važno je femicid učiniti vidljivijim i prepoznatljivijim jer želimo pojačati svijest o tome da nasilje u porodici nosi smrtonosne posljedice, da seksualno nasilje može prouzročiti smrt, da patrijarhalno-konzervativne prakse i tradicije nekada ugnjetavaju žene do smrti, te da brojne smrti žena nisu slučajnost, već su dio sistemske opresije gdje muška ljutnja na žene i potreba za dominacijom rezultira smrću. Femicid se najčešće posmatra kao izolirano nasilje, a u svojoj suštini predstavlja dio sistema opresije žena”, navodi urednica tog biltena dr. Majda Halilović.

Inače, u ovom biltenu autorice i autori se slažu da je postupanje sa slučajevima femicida kao jednokratnim i završenim djelima nasilja pogrešan konceptualni okvir koji ne doprinosi zaštiti i prevenciji femicida.

Sve naše Bademe

Otežavajuću okolnost u suočavanju s ovom opasnom društvenom devijacijom svakako predstavlja “dubina predrasuda prema nasilju nad ženama kako u društvu tako i u postupanju službi zaštite”. Te predrasude su, prema Halilović, “tako duboko ukorijenjene da su se reflektovale kroz različite načine na koje se formiraju mišljenja i stavovi”.

Ako se samo osvrnemo na decenije moderne prošlosti postaje jasno kako su mitovi o ubistvima žena nastajali, te kako su održavani u privatnom i javnom prostoru.

“Značajnu perspektivu o femicidu ponudio je Nebojša Jovanović analizirajući u svom eseju ono što naziva bosanski rat spolova. Izlažući psihoanalitičkoj i sociološkoj kritici popularni film Kuduz iz 1989. i efekte koje je ovaj film imao na gledaoce Jovanović prikazuje kako filmske reprezentacije, a možemo reći i medijske, reflektuju ideološki i društveno-politički kontekst i stvarnost kada prikazuju ubistva žena. Film je baziran na stvarnom događaju, a prikazuje svirepog ubicu Kuduza kao grubijana nježnog srca, a Bedemu kao njegovu žrtvu koja je ovo ubistvo isprovocirala izdajom tradicionalnih normi pokorne žene. Film nije o Bademi, već o Kuduzu i njegovoj patnji, njegovoj ljubavi, njegovim emocijama. Toliko je film naklonjen Kuduzu da je u tim predratnim godinama ovim filmom ubica postao dopadljiv, slobodno se može reći i junak jedne tragedije”, piše Halilović.

Iako smo u godinama nakon Kuduza donekle smo se odmakli od ovog diskursa da su ubice žena “grubijani nježnog srca” i ovakva opravdanja više nisu popularna, odnosno ne iznose se ovako eksplicitno, ukupni odnos prema femicidu u praktičnom smislu nije doživio značajniju promjenu.

“Prema podacima do kojih je došla Agencija za ravnopravnost spolova BiH, prikupljajući podatke od pravosudnih institucija i nevladinih organizacija, od 2015. do 2020. godine ubijeno je ukupno 56 žena, ali se ta ubistva ne tretiraju kao femicid. Da postoji rodna analiza nasilnih smrti u Bosni i Hercegovini, mi bismo sada napisali koliko žena je ubijeno u posljednjih pet godina, na koji način i kako je pravosuđe procesuiralo ova djela, koji propusti su napravljeni u zaštiti, ali takvo nešto još uvijek nemamo. To bi bilo važno jer bi službama zaštite dalo smjernice za dalji rad, ali i pokazalo da javnost prati femicid s dužnom pažnjom i brigom koju najozbiljniji oblik nasilja nad ženama zaslužuje”, ističe Halilović.

Opravdanje nasilja nad ženama

U poglavlju “Potrebna promjena diskursa o nasilju u porodici u Bosni i Hercegovini”, Majda Halilović piše:

“Žene koje su učestvovale u ovom istraživanju govorile su o tome kako su tretirane od strane svojih porodica, policije, socijalnih radnika i članova pravosudne zajednice. Navodile su kako su one smatrane uzrokom nasilja, i uvjeravane su da će nasilje prestati ako one učine ili promijene određene stvari. Žene su prisiljavane na pokornost, a njihovi muževi su ih potčinjavali i kontrolirali, što je bio ‘normalan’ dio svakodnevnog života.” ‘Normalno’ je i kad policija pokušava pomiriti muža i ženu neposredno nakon nasilja, tvrdeći da njihov dalji zajednički život predstavlja najvažniji prioritet, ili kad advokati i sudije koji provode zakone javno kažu da ‘ne dijele to feminističko shvatanje nasilja'(!)”.

“Normalizacija” i “opravdavanje” nasilja nad ženom – čak i od strane policajaca i sudija – itekako doprinosi retraumatizaciji već traumatizirane žrtve, navodi autorica.

“Ali nije dovoljno samo tradicionalnu, patrijarhalnu ideologiju zamijeniti modernom, liberalnom. Treba uvesti nove policijske metode i zakone koji će efikasno zaštititi ženu žrtvu zlostavljanja, i spriječiti femicid. Treba educirati sudije, tužioce i policiju, i informisati ih o najnovijim saznanjima u oblasti nasilja u porodici. A to je posao i obaveza nas, stručnjakinja i stručnjaka za mentalno zdravlje”, zaključuje Halilović.

Europska komisija je u maju 2019. godine postavila 14 ključnih prioriteta pred vlasti u Bosni i Hercegovini, kako bi naša zemlja ušla u Europsku uniju.

Od postavljanja ovih prioriteta, prošlo je više od četiri godine, a porazna je činjenica da su vlasti u Bosni i Hercegovini od 14 prioriteta ispunili samo jedan. To se navodi u izvještaju Europske komisije, koji je objavljen u novembru 2022. godine.

Ključni prioritet, u čemu je saglasan veći broj analitičara, je vladavina prava. Radi se o glavnom prioritetu čije neispunjavanje koči Bosnu i Hercegovinu ne samo na putu ka EU, već i na putu ka normalnom funkcionisanju države. 

Vladavina prava, kao pojam, obuhvata stanje u državi gdje svi građani, bez obzira na njihov politički status, nacionalnost, religijsku pripadnost, rasu, spol, seksualnu orijentaciju ili bilo koju drugu odrednicu, uživaju ista prava, privilegije i odgovornosti. Naravno, ovo je osnovna definicija, a kada se uđe u detalje, stvari postaju mnogo kompleksnije.

Šira definicija vladavine prava, posebno u kontekstu Bosne i Hercegovine, znači usvajanje seta zakona kako bi svi građani mogli biti jednaki pred zakonom. Vladavina prava je inače dosta teška prepreka za mnoga društva u tranziciji, kao što je to situacija u Bosni i Hercegovini, ali je prepreka koja se mora preći kako bi došli do Europske unije, što je ključni vanjskopolitički prioritet svih političkih aktera u BiH, ili oni to barem tvrde.

Kako bi dobili jasniju sliku kako BiH može doći do napretka u ovom segmentu, ekipa portala Radiosarajevo.ba kontaktirala je profesora Davora Trlina, eksperta za ustavno pravo.

Prije nego što dođemo do posla koji nije učinjen, vrijedi istaknuti neke reforme koje su pokazale pozitivan kurs djelovanja u bosanskohercegovačkoj politici, posebno u segmentu vladavine prava. 

Na pitanje šta je dosada učinjeno, profesor Trlin odgovara: “Direkcija za Evropske integracije je objavila da su usvojene izmjene Izbornog zakona BiH; provedeni izbori u Mostaru 2020. godine; započeta izrada Programa integrisanja BiH u EU; osigurano pravilno funkcioniranje Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje; izmijenjen i dopunjen u skladu s propisima EU je Zakon o javnim nabavkama; uspostavljena je saradnja s EUROPOL-om i pokrenuta procedura za početak pregovora u zaključivanju ugovora sa EUROJUST-om; usvojene su Strategija za borbu protiv organiziranog kriminala u BiH 2023. – 2026.; revidirana strategija za rad na predmetima ratnih zločina, kao i Strategija iz područja migracija i azila za period 2021. – 2025.”

Ipak, dodaje Trlin, neke ključne stvari nisu urađene.

“Međutim, neki od ovih rezultata su upitni jer navedeni Parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje još nije profunkcionisao, Izborni zakon nije izmijenjen u skladu sa demokratskim standardima, te presuda Sejdić-Finci kojom je utvrđena otvorena ustavna diskriminacija nije provedena“, rekao je profesor Trlin.

Na to šta nas čeka na putu ka ispunjavanju ovog ključnog prioriteta, profesor kaže – mnogo toga.

“Ključna bi bila pitanja izmjena i dopuna Zakona o VSTV koji se odnose na integritet; usvajanje novog zakona o VSTV; novog zakona o sudovima BIH i novog zakona o sprečavanju sukoba interesa.

Utvrđivanjem Nacrta Zakona o sudovima Bosne i Hercegovine, nominalno je treba da započne nova, šesta faza reforme organizacije pravosuđa. U proceduru uz ovaj zakon u cijelosti ide novi Zakon o VSTV BIH kojim bi se izvršila unutrašnja reorganizacija i modernizacija regulatora pravosudnog sistema.

Cilj novog zakona je unutrašnja reorganizacija VSTV BIH, formiranje dva odvojena vijeća (sudijsko i tužilačko), te dalje unapređenje antikoruptivnih mehanizama, kako bi se povratilo povjerenje građana i ojačao integritet.

Godine 2004. potpisan je Sporazum o prenosu pojedinih ovlašćenja sa entitetskog VSTV na državni VSTV, a to je učinjeno kao uslov za potpisivanje SSP i sticanje kandidatskog statusa”, rekao je Trlin.

Kako nastavlja, važna je i uloga međunarodne zajednice u BiH, a posebno je izdvojio visokog predstavnika.

“Kritičke ocjene napretka vladavine prava su svakako potkrijepljene. Negativna percepcija javnosti o radu pravosuđa i izostavljanju priznavanja postepenih reformi (tzv. ‘evolutivni pristup’) koje je preduzelo VSTV (kao specifičan novi organizacioni oblik i novu varijantu odnosa prava i politike) po mom mišljenju nije potkrijepljena.

Svakako, nedostaci pravosudnog aparata identificirani po izvještajima relevantnih međunarodnih organizacija ne mogu se zanemariti i legitimno su na vrhu liste prioriteta za novo Vijeće Ministara BiH. Ipak, određeni nivo priznanja bh. pravosuđu treba s obzirom na to nalazi se formalno-pravno u velikom stepenu autonomije i stanja da tako manevrira između autonomije i odgovornosti i potrebe za transformacijom pravosudnog sistema i njegovog ujednačavanja sa savremenim demokratskim stavovima.

OHR i uopšte međunarodna zajednica tu ne smije biti pasivni posmatrač. I generalno, smatram da Bosna i Hercegovina ima dobar pravni okvir za nezavisnost sudstva (prioritet 4 c) i da jedini jaki vid zavisnosti, i to finansijske, predstavlja činjenica da ne postoji zaseban pravosudni budžet, već se pravosuđe finansira iz 14 budžeta vlada/Vijeća ministara (vlada finansijski partikularizam)”, izjavio je profesor.

Trlin potcrtava i određene dijelove prioriteta koji nisu ključni u ovom trenutku, ma koliko ih određeni političari željeli predstaviti kao takve.

“Pitanje međunarodnih sudija u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (prioritet 4 d) treba riješiti, ali se ovo pitanje tokom pregovora za članstvo u EU može označiti kao stvar koja ce biti riješena nakon prijema u članstvo. Bez obzira što Milorad Dodik potencira rješavanje ovog pitanja sada, ono se može izuzeti iz 14 prioriteta u riješiti u vremenu kada sam naveo.

Prioritet 4 e) je po mom mišljenju u ovom trenutku teško izvesti, jer podrazumijeva formiranje Vrhovnog suda BiH, a da bi on imao instancionu nadležnost u odnosu na vrhovne sudove entiteta , potrebno je izvršiti brojne izmjene i dopune u materijalnim , procesnim i organizacionim propisima.

Potrebno je izvršiti izmjene i u antikorupcijskom zakonodavstvu, posebno zaštiti ‘zviždača’, zakonu o finansiranju političkih stranaka i zakonu o slobodi pristupa informacijama.”

Za kraj, dodao je i da je pokazan negativan trend u određenim dijelovima Bosne i Hercegovine. 

“Da određeni bosanskohercegovački nivoi vlasti idu i u suprotnom pravcu govori i ponovna kriminalizacija klevete (u bosanskohercegovačkom entitetu Republici Srpskoj) i svojevrsno uvođenje cenzure kroz nacrt Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u kantonu Sarajevo”, rekao je na kraju razgovora za Radiosarajevo.ba profesor Davor Trlin.