Navršilo se 40 godina od početka vjerovatno najpoznatije svemirske misije bez čovjeka – leta Voyagera 1. NASA-ina letjelica Voyager 1 poletjela je sa Zemlje 5. septembra 1977 godine. Zajedno sa svojim blizancem Voyagerom 2 koji je lansiran nekoliko sedmica ranije čini tim “Grand Tour” čiji je zadatak bio obići Jupiter, Saturn, Uran i Neptun.
Ipak, njihov posao nije završen. Let se nastavio, a Voyager 1 je 25. augusta 2012. godine napustio naš Sunčev sistem i postao prva čovjekova letjelica koja se nalazi u međuzvjezdanom prostoru. Voyager 2 će, zbog drukčije rute leta, iz Sunčevog sistema izaći za nekoliko godina.
Povrh svega, njihovi senzori još uvijek funkcionišu.
“Nevjerovatno je da njihovi instrumenti još uvijek rade i nakon 40 godina”, rekao je Edward Stone, naučnik u projektu Voyager još od 1972. godine.
Sa prvim augustom 2017. godine Voyager 1 je prešao 20,87 milijardi kilometara, a Voyager 2 se nalazi na oko 17,17 milijardi kilometara od Zemlje.
Voyager 1 je svratio do Jupitera u martu 1979., a do Saturna u novembru 1980. Kasnije je izbliza gledao Saturnov mjesec Titan. Voyager 2 je Jupiter i Saturn preletio u julu 1979., odnosno u augustu 1981. godine. Kasnije, “dvica” je proletjela pokraj Urana, u januaru 1986., i pokraj Neptuna u augustu 1989. godine.
Tokom posjete velikim planetama, Grand Tour je slao vrijedne podatke natrag na Zemlju.
Recimo, Voyager 1 je prvi registrovao aktivne vulkane na drugoj planeti, odnosno mjesecu Io. Do tada smo smatrali da je jedino Zemlja vulkanski aktivan svijet. Misija je dokazala da Titan ima atmosferu kojom dominira azot, kao što je slučaj sa Zemljom. Također, opservacije Europe su nagovijestile da ona pod svojom ledenom površinom krije tečni vodeni okean.
Obje sonde su slale i šalju vrijedne podatke o heliosferi, omotaču koji Sunčev sistem štiti od štetnih kosmičkih zraka. Voyager 1 je pokazao, nakon napuštanja Solarnog sistema, da je kosmička radijacija u međuzvjezdanom prostoru izuzetno intenzivna.
Ipak, njihovo istraživanje i putovanje ne može trajati vječno. Letjelice za pokretanje koriste termoelektrične generatore na bazi radio izotopa koji konvertuju toplotu iz radioaktivnog plutonijuma 238 u električnu energiju. Ta toplota polako nestaje.
Za deset godina energija će moći napajati samo letjelicu, a instrumenti će se ugasiti.
Ipak, i kada Voyageri u potpunosti ostanu bez goriva, njihov zalet koji su stekli tokom prolaska kroz Sunčev sistem je dovoljan da nastave ubrzavati. Brzina koju razvije dozvoljavat će jedan krug oko galaksije svakih 225 miliona godina.
A ako na njih naiđu inteligentni vanzemaljci, mali zeleni će pronaći po jednu “Zlatnu ploču” sa podacima o Zemlji i zvučnim zapisima o prirodi i čovječanstvu, uključujući i muziku.
U dalekoj budućnosti, Voyageri će biti naši tihi ambasadori koji će ploviti svemirom i svjedočiti o našoj vrsti.
izvor:klix.ba
