Aleksandar Seksan (49), jedan od najboljih bh. glumaca, u više od dvije decenije profesionalnog rada ostvario je brojne značajne uloge. Ipak, sjajna izvedba role u predstavi i filmu „Žaba“ svrstali su ga na posebno mjesto
Seksan je jedan od onih umjetnika koji se ne oglašava često u javnosti, a povod susreta s našom ekipom bila je nova predstava u kojoj će igrati.
U ekskluzivnom razgovoru za „Dnevni avaz“ Seksan je otkrio da će u Narodnom pozorištu Sarajevo predstavu „Fistik“ režirati Admir Glamočak, profesor u čijoj klasi je diplomirao.
„Fistik“ bi u prvoj polovini februara trebao biti premijerno izveden, a glumac nam je govorio o nekim detaljima iako su samo prije nekoliko dana počeli s čitaćim probama.
– „Fistik“ bi trebao biti zanimljiv jer je u pitanju komedija. Ima malu refleksiju na onog starog „Fistika“ i vjerujem da će biti zabavno. Potrudit ćemo se da radnju mnogo ne aktualiziramo. Možda će biti nekoliko replika koje asociraju na nešto čega smo svjedoci danas, a uglavnom će se zadržati na prošlom vremenu. Čak i kostimski će se, kako nam je rekao Glamočak, ići na bajku.
Kakvu saradnju imate s Admirom Glamočakom?
– Odličnu, i danas imam respekt prema njemu kao prema svom profesoru. Radili smo često zajedno i imam puno povjerenje u njega kao reditelja. Predstave koje smo radili pokazuju da je čovjek koji zna šta hoće, koji dođe potpuno spreman i ima jasnu viziju kako predstava treba izgledati, te nas usmjerava u pravcu u kojem trebamo ići mi kao likovi.Ostatak glumačke podjele čine Milan Pavlović, Slaven Vidak, Vedran Đekić…
– Smiješno je, s jedne strane, da smo trenutno Milan Pavlović i ja najstariji u ansamblu. S druge strane, porazno je, jer to govori o tome gdje smo mi sada s godinama. Već uveliko igram očeve, a još malo počet ću i dede igrati, ali to je, svakako, divno, jer dolaze mladi ljudi, koji znaju raditi i sretan sam što preuzimaju stvari u svoje ruke.
Najavljeno je da bi uskoro trebala početi projekcija filma „Žaba“ na festivalima.
– S obzirom na to da smo napravili veliki uspjeh s predstavom, nama je bilo zanimljivo da vidimo kako će publika reagirati na drugi medij. Nismo puno odmakli od predstave, ali je prosto drugačije za gledanje. Prvi put smo bili u prilici da vidimo ono što igramo. Bilo nam je bitno da snimimo film bez obzira na to hoće li imati festivalski život ili ne.
Pratite li društvenu situaciju?
– Ne, ne zanima me uopće. Potpuno sam razočaran time kako ovi ljudi vode državu. Znate šta, ljudi za koje vidim da ne vole našu zemlju ne zanimaju me. I zašto da im pridajem pažnju. Radije gledam serije nego politiku.
Očekujete li da će se desiti pozitivne promjene?
– Ne, sigurno. Moja su životna uvjerenja da trebam biti optimista, ali ipak ne mislim da će se stvari ovdje pomaći. Zapravo, ovdje se radi o nekoj nezajažljivoj gladi kod ljudi. Ali, to je vjerovatno tako, zaradite prvi milion, pa da vam je još 10 i onda to raste unedogled. I uspjeli su nekako godinama da izdresiraju ovaj narod, tako da budemo kao ovce, letargični s tom odvratnom devizom „samo nek’ ne puca“. Uz tu devizu prošlo mi je 25 godina, ali, eto, svjestan sam da sam generacija koju je trebalo takvo nešto da zadesi i koja treba da podnese dio tog tereta. Kada razmišljam o svojoj djeci, volio bih da dožive neka bolja vremena, ali s ovom situacijom čisto sumnjam da će se to desiti.
Ipak, nikada mi nije bila opcija da odem odavde, jer volim geografski ovu zemlju, ali sistem u kojem živim ne volim. Malo nam nedostaje da imamo prekrasne uvjete za život, ali…
Nedavno ste imali gubitak u porodici, izgubili ste sestru.
– Kada su takve vrste bolesti u pitanju, jednim dijelom mozga uvijek ste spremni na ono najgore. Naravno, ne gubiš nadu nikada da će se stvari popraviti, ali ta posljednja faza u kojoj se moja rahmetli sestra nalazila bila je takva da poželite da se to završi. Još je to sve svježe, pa mi se emocije nisu slegle kako treba. Ali, svakako trebamo shvatiti da smo ovdje na samo proputovanju. Zato pokušavam sebe izdresirati da hodam zemljom što skromnije, i ono što me brine su ljudi. Suština je da gledaš ljude oko sebe i da si im servis ako im zatrebaš.
Kao dobrotvorna ustanova
– Moram javno reći da mi ovdje dođemo kao neka dobrotvorna ustanova. Umjesto da gajimo svoje reditelje i mlade umjetnike, ukažemo im povjerenje, dođemo u situaciju kao što su Pjer Žalica ili Srđan Vuletić. Oni su prije deset godina snimili posljednji igrani film. Nagrađivani su na festivalima, ali deset godina nisu snimili film, bez obzira što je jednom reditelju veoma bitan kontinuitet – poručuje Seksan.
„Žaba“ se desi jednom ili nijednom
Šta je to ključno za dugovječnost jedne predstave?
– Ne bih da budem neskroman, ali u karijeri glumca takva vrsta predstave kao što je „Žaba“ desi se jednom ili nijednom. Nama su se, nekako, poklopili svi faktori, odličan tekst, divna podjela glumaca, tema… Kada baratamo emocijama u toj predstavi, ne smijemo da lažemo, jer publika je blizu nas i vidi kada stvari uradimo tehnički ili kada zaista dođu iz želudaca.
Izvor: Avaz.ba
