Svjedoci smo da je nasilje nad ženama sve prisutnije u Bosni i Hercegovini, ili se o tome više priča kada dođe do najgoreg ishoda, femicida.
Ubistva žena u Gradačcu i Zavidovićima su i više od alarma za uzbunu, i apel da se obrati pažnja na prve znakove koji pokazuju da se nalazite u nasilnoj vezi, kao što su vrijeđanje, ponižavanje, ekonomske ucjene, manipulacija i kontrola.
Amela Bašić Tomić, menadžerka sigurne kuće Udruženja “Udružene žene” Banjaluka, kazala je za “Nezavisne novine” da se kod njih najčešće smještaju žene koje su doživjele neki oblik kombinovanih vidova nasilja, a trenutno imaju 19 žena i djece koji borave kod njih.
“Obično dolasku u sigurnu kuću prethodi fizičko nasilje, koje je i najuočljivije i zbog koga žrtve najčešće i potraže pomoć. Žrtve najčešće nisu u stanju da kažu kada je nasilje tačno počelo, jer ga obično percipiraju onda kada dođe do oblika fizičkog nasilja, ali kroz rad s njima pokušavamo da dođemo do toga da one same identifikuju kada je počelo nasilje nad njima. U Republici Srpskoj žrtve se mogu javiti na SOS broj 1264, u Federaciji na 1265, a bitno je naglasiti da imamo psihološko savjetovalište, kao i pravno, i sve naše usluge su besplatne”, kaže Bašić Tomićeva.
Napominje da su se žrtve, kontrolišući oblike ponašanja koji su specifični za nasilnike, povezivale s pozitivnim emocijama, odnosno ljubavlju, brigom, što se naziva “začarani krug nasilja”.
“Nasilnik postepeno partnerke uvodi u taj krug gdje se smjenjuju određene faze. Prije nego što dođe do fizičkog nasilja, obično mu prethodi dugotrajan period zaoštravanja odnosa, odnosno svih onih obrazaca ponašanja koji spadaju pod psihičke i ekonomske oblike nasilja. Kreće vrijeđanje, omalovažavanje, ponižavanje u društvu, stalna potreba da se kontroliše ponašanje žrtve, njeni kontakti, a česti su i ljubomorni ispadi”, objašnjava Bašić Tomićeva i dodaje da se u većini slučajeva pokaže da je nasilnik taj koji je bio sklon preljubama, ali je projektovao svoje ponašanje na partnerku.
“Tu je i uskraćivanje sredstava za život, potreba da se kontroliše kućni budžet, kao i potreba da se daje minimum novčanog iznosa, optuživanje partnerke da je nesposobna majka, da ne zna sa novcem, što sve dovodi do pada samopouzdanja kod žrtava nasilja”, objašnjava Bašić Tomićeva.
Navodi i fazu “medenog mjeseca”, kada se žrtva vraća nasilniku i kada vjeruje da može doći do promjene i pokajanja kod nasilnika.
“Tada nasilnici kupuju poklone, igraju na emocije žrtve i bude nadu da su se promijenili. I upravo iz te želje da stvari budu bolje, žrtve se vraćaju nasilnicima, ali vremenom dolazi samo do smjene tih faza, dok žrtva zaista ne spozna da je žrtva i odluči da zatraži pomoć. Naša statistika kaže da 75 odsto žena započinje samostalan život, a 25 odsto se vrati počiniocu nasilja. Desi nam se u toku godine da imamo jedan slučaj povratnika, odnosno osoba koje su u nekom ranijem periodu koristile naše servise i odlučile da daju još jednu šansu partneru, što se pokazalo kao loša odluka”, kaže Bašić Tomićeva.
Dodaje da je u periodu pandemije virusa korona povećan i broj roditelja, pretežno majki, koje trpe nasilje od strane sinova, ali koje od straha i stigme okoline ne prijavljuju svoju djecu.
Danijela Huremović, voditeljica sigurne kuće u Tuzli, koju vodi Udruženje “Vive žene”, kazala je za “Nezavisne novine” da se povećao broj žena koje im se javljaju na razgovore i savjetovanje, iako nisu nužno žrtve fizičkog nasilja.
“Fizičko nasilje obično dolazi nakon određenih epizoda ili dužeg vremena trajanja svih drugih oblika nasilja, prije svega psihičkog. Dobro je da su informisane da imaju kome da se obrate i gdje da prijave nasilje. Nedavni slučajevi femicida koji su se desili u BiH doveli su do povećanja poziva za pomoć, traže razgovore, smještaj, savjet, informacije kako da se zaštite od nasilnika”, kazala je Huremovićeva i dodala da trenutno imaju šest žena, kao i dvoje djece bez srodničke skrbi, i troje koji su sa majkama smješteni u sigurnu kuću.
Napominje da svaka osoba može biti žrtva nasilja, nezavisno od pola, uzrasta, boje kože, socijalnog, materijalnog i ekonomskog statusa.
“Svako u jednom trenutku života može postati žrtva nasilja, ali sve statistike govore da su žene najvećim dijelom i u najvećem broju izložene nasilju u porodici, a samim tim i djeca su velikim dijelom izložena nasilju u porodici. U ovom slučaju nije bitno da li je nasilje upućeno direktno njima, ali je dovoljno da odrastaju u takvoj nasilnoj sredini gdje se stalno dešava galama, psovke, razbijanje predmeta po kući, fizičko nasilje i zanemarivanje njihovih potreba. Od obezbjeđenja prehrambeno-higijenskih namirnica, školskih udžbenika, neodlaska u školu, i to je sasvim dovoljno da se kaže da je nasilje najučestalije i najveći broj je prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama i djecom”, kaže Huremovićeva i dodaje da treba posebnu pažnju obratiti na osobe starije životne dobi koje mogu biti žrtve nasilja od svojih srodnika.
PressMedia
