Bajramske pripreme
Obilježavanje Bajrama na našim prostorima ima, također, dugu i živu tradiciju, koja obuhvata i niz lokalnih običaja prilagođenihnačelima islamskoga vjerovanja. Pripreme za obilježavanje Ramazanskog bajrama počinjale bi nakon posljednje mubarek noći, Lejlei-kadra. Kuća i avlija bi se ponovo detaljno očistile, izvršila nabavka namirnica potrebnih za spremanje bajramskih jela, te ukućanima, posebno djeci, pripremili bajramluci u vidu kupovine najčešće odjevnih predmeta, prigodnih poklona i sl.Najavljivanje Bajrama počinjalo bi oglašavanjem topa koji je protekli mjesec ramazana, zavisno od običaja, dva ili više puta oglašavao vrijeme sehura i iftara. Ovaj put bi sa gradske tabije, nakon klanjanja ikindija-namaza posljednji dan ramazana, top s tri pucnja najavio završetak mjeseca posta i s akšamskim ezanom nastupanje ševvala, odnosno Ramazanskog bajrama. U osmansko doba kadija, odnosno šerijatski sudbi izdavao posebnu muraselu kojom je regulirano obilježavanje Bajrama. Kao primjer navest ćemo muraselu sarajevskog kadije datiranu 9. zu-l-hidždžeta 1234/29. septembra 1819. godineupućenu dizdaru i zamjeniku glavnog topčije sarajevske tvrđave da sutra, u srijedu, poslije ikindija-namaza ispali tri hica iz baljemez topa (topovi većeg kalibra)radi oglašavanja nastupanja Kurban-bajrama i to jedan hitackada nastupi vrijeme bajram-namaza, te 5 iz baljemez i 10 iz šahi topova (topovi nešto manjeg kalibra u odnosu na baljemez top) poslije namaza. Dalje se nalaže topdžiji da se tokom cijelog Bajrama poslije sabaha, podne i ikindije ispaljuju po 3 hica iz baljemez i dva iz šahi topa.Navest ćemo još jednu nedatiranu muraselu šerijatskog suda u Zvorniku upućenu dizdar-agi zvorničke tvrđave kojom mu se naređujeda u srijedu iza ikindija-namazapaljbom iz topovaoglasi nastupanje prvog dana Ramazanskog bajrama. U vremenu od 1243.-1249. (1828.-1833.) godine, samo u Bihaćkom kadiluku za potrebe oglašavanja bajramskih svečanosti potrošeno je 250 oka crnog baruta.
Bajramsko jutro
Nastupanjem Ramazanskog bajrama svi ukućani bi oblačili najljepšu odjeću koju imaju, po mogćnosti novu, kako bi osjećaj zadovoljstva i draž Bajrama bili što veći. Međutim, čoha od koje su krojena muška odijela bila je skupa i malo je bilo onih koji su mogli priuštiti svaki Bajram „taze“ odijelo pribaviti. Češće su muškarci imali bajramsko odijelo ili „bajramske haljine“ koje su se oblačile samo za vrijeme bajramskih mubarek dana. Odrasli muškarci odlazili bi s muškom djecom u mahalsku džamiju na bajram-namaz. Nakon završetka namaza nastupilo bi bajramsko čestitanje nerijetko praćeno pucnjima iz lovačkog oružja.„Ko je god oružje imao toga jutra bi ga napunio i tetik mu odapeo“ navodi Hifzija Hasandedić kad govori o bajramskim običajima Seonice kod Konjica. Korišteni su posebno pripremljeni meci punjeni samo barutom.
Nakon završetka bajram-namaza nastupilo bi bajramsko čestitanje. Djeca su roditeljima čestitala Bajram ljubeći ih u desnu ruku, a roditelji uzvraćali ljubljenjem u čelo i davanjem bajramluka, najčešće u novcu koje je bilo popraćeno hajir-dovom.Bajram se najčešće čestitao izgovaranjem riječi: Bajram mubarek olsun što je manje obrazovan svijet znao pojednostaviti riječima „Bajrambarećola“ u značenju Neka bajram bude mubarek. Odgovor na ove čestitke je bio Allah razi olsun, odnosno unarodnoj formi Allahraziola (Neka je Allah zadovoljan). Običaj je nalagao da se ispred džamije ide očevoj kući na zijaret i čestitanje, gdje se pripremao i bajramski ručak. Ramazanski bubnjari, koji su tokom proteklog ramazana budili domaćice na sehur, prvi dan Bajrama bi se našli u svakoj avliji da naplate svoj ramazanski trud. Obično bi ih pratila kolona djece, a najvrjedniji od njih nosio bi bajrak. Darivanje bubnjara je bilo u novcu, hrani ili nekom odjevnom predmetu. Hifzija Hasandediću naprijed navedenom radu navodi i nekoliko stihova koje bi bubnjari izgovarali kad se nađu ispred kuće u kojoj ima za udaju djevojka:
Ded’te cure pohitite
meni bajrak nakitite
koja meni čevru dala
Bog joj dao pa s’ udala
Koja dala i mahramu
Ne nalazim joj mahanu.
Bajramski zijareti
Prvi dan Bajrama bi se obavezno zijaretilaulema, te ugledni i utjecajni ljudi mahale, kasabe ili šehera.Bilježeći događaje koji su se zbili u godini 1192/1778. godine, među kojima ismrt Hasana efendije, u narodu poznatog kao Žuti Hafiz,Bašeskija navodi i slijedeće: „Bio je pismen i načitan, a stanovao je u jednoj kući gdje bi ga uz Bajram mnogo svijeta posjetilo. Ljudi su ga poštovali. Nekim bolesnicima bi davao vodu, a nekima bi i istihare klanjao za ozdravljenje. Svoje goste častio bi jednim findžanom šerbeta i samalo zulbije (vrsta slatkog jela), pite ili drugog čega što bi od svijeta na dar primao.“
Bajram, posebno ramazanski, bio je i vrijeme zijareta mezaristana, čišćenja i krečenja nišana, te učenja prigodnih kur’anskih sura na mezarima. Ovaj zijaret se u nekim mjestima obavljao uoči Bajrama, a u drugim prvi ili drugi dan Ramazanskog bajrama. Kao nastavak ove tradicije mogli bismo tretirati to što nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu Islamska zajednica drugi dan Ramazanskog bajrama obilježava kao Dan šehidakada se posebno obilaze šehitluci u kojima su pokapani šehidi pali u odbrani Bosne i Hercegovine.
Drugi i treći dan Bajrama je bio rezerviran za obilazak komšiluka radi čestitanja Bajrama. Prvo bi u bajramski obilazak krenuo domaćin koji stanuje uvrhu mahale posjećujući prvog komšiju. Nakon čestitanja i čašćenja obojica bi skupa išli kod slijedećeg komšije i takosve do posljednje kuće u mahali čime bi se i broj „bajramdžija“ povećavao pošto bi im se svaki put pridruživao onaj komšija kojeg su posljednjeg zijaretili. Uovom zijaretu nisu se ostavljali ni bolesni ni siromašni stanovnici mahale. Domaćin bi bajramdžije častio onim što ima, najčešće kahvom i kakvim slatkom koje je domaćica pripremila ranije.Na kraju mahale, kada završe sa zijaretom svake kuće, komšije bi se razilazile i vraćale svako svojoj kući.
Tek četvrti dan Bajrama žene bi počinjale sa svojim zijaretima, pa se ovaj dan u narodu zbog toga zove „ženski Bajram“.
Pojedina mjesta u Bosni i Hercegovini imala su specifične običaje u vezi s obilježavanjem bajramskih mubarek dana. Enver Mulahalilović navodi da je u okolini Trebinja i u Puračiću klanjanje bajram-namaza u džamiji završavano posebnom ilahijom od 5 bejtova na arapskom jeziku, koja se pripisuje Harun er-Rešidovom bratu Behlulu, a koja u prijevodu glasi:
„Nije Bajram onome ko oblači nove i gizdave haljine,
Bajram je samo onome ko je siguran od prijetnje (Allahove).
Nije Bajram onome ko se nakadi na mirišljivo drvo,
Bajram je samo onome ko se pokaje i ne vraća se više na grijeh.
Nije Bajram onome ko se gizda i kiti ovozemaljskim nakitima,
Bajram je samo onome ko se bogobojaznošću opskrbi i osigura.
Nije Bajram onome ko punokrvne atove jaše
Bajram je samo onome ko se prođe i napusti poroke i grijehe.
Nije Bajram onome ko stere skupocjene tepihe,
Bajram je samo onome ko sretno prebrodi svoj put životni.“
Vrijeme bajramskih dana često je bilo ispunjeno i bogatim sadržajima u javnom prostoru Bošnjaka. Okupljanje naroda u džamijama, musallama i drugim mjestima nerijetko je korišteno za informiranje stanovnika jednog kraja, pokrajine ili regije o bitnim društvenim, pa nerijetko i političkim pitanjima. Vijeće bosanskih prvaka i uglednika (ajana), kojim je predsjedavao bosanski vezir sa šefom finansija, tradicionalno se sastajalo treći dan Ramazanskog bajrama punih 100 godina. Novine i časopisi (Islamski svijet, Islamski glas, Đulistan, Naša domovina, Naša budućnost, Narodna pravda) redovno su štampali bajramske priloge. Imareti su za vrijeme bajramskih mubarek dana, prema odredbama vakufnama, spremali posebnu hranu kako bi se i na taj način ovim danima dao poseban značaj. Bajram je ostavio traga i u svim žanrovima književnog stvaralaštva Bošnjaka.
Muslimanska društva (Rahmet, Ittihad i dr.) redovno su organizirala bajramske zabave, koncerte, predavanja i druge kulturne i humanitarne manifestacije.
Današnja bajramska okupljanja, sijela i zabave, nerijetko, sadržajem i koncepcijom (upotreba alkohola, neprimjerene muzike i sl.) ne odražavaju istinski bajramski duh koji je stoljećimanjegovan na našim prostorima. Obilježavanje Bajrama izvan jasne i precizne islamske i bošnjačke tradicije predstavlja vid destrukcije ili autodestrukcije. To nije problem samo našega vremena. U prvoj polovini XIX stoljeća mostarski kadija je imao potrebu uputiti mostarskom serdaru muraselu kojom mu nalaže da za vrijeme bajramskih mubarek dana sve krčme u gradu i njegovoj bližoj okolini trebaju biti zatvorene, te da će se strogo kazniti svaki krčmar koji u te dane bude točio alkoholna pića kao i svako lice koje se nađe na javnom mjestu u pijanom stanju. Telalu je dato u obavezu da tekst ove murasele objavi u čaršiji i na drugim mjestima gdje se ljudi skupljaju.
Ovakve pojave su ostavljale gorak okus u, inače, veoma svečarskoj i dostojanstvenoj atmosferi dočeka i obilježavanja Ramazanskog bajrama u tradiciji naših krajeva. Nakon svakog Bajrama dugo bi se prepričavali bajramski događaji, a žal za njihovim prolaskom najbolje je iskazan poslovicom: „Top puče, Bajram prođe.“
PREPOROD