U BiH još niko ne uviđa da bi sutra neke od autohtonih bh. proizvoda i specijaliteta poput raznih sireva, ćevapa ili glamočkog krompira, zbog neposjedovanja zaštitne oznake, mogao zaštititi neko drugi.
Ćevapi, livanjski sir, janjski kajmak, hercegovački sir iz mijeha, baklava, bosanski sudžuk, vina proizvedena od tradicionalnih sorti grožđa, kao što su Blatina i Žilavka ili pak gradačačka šljivovica samo su neki od mnogobrojnih autohtonih bh. proizvoda i tradicionalnih specijaliteta. Međutim nijedan od njih nije zaštićen na nacionalnom nivou.
Zašto, ako je poznato da su zaštićeni proizvodi konkurentniji, lakše dolaze i do domaćih i do evropskih kupaca, a imaju i veću cijenu?
Prijeti još jedna opasnost- lako se može dogoditi da ih zaštiti neko drugi. Sjetimo se samo višegodišnjeg spora između Slovenije i Hrvatske o korištenju imena “Kranjske kobasice” koji je na kraju riješen na nivou Unije tako što je ovaj brend konačno pripao Sloveniji.
I dok su evropske zemlje, ali i bivše članice Jugoslavije odavno prepoznale značaj i vrijednost zaštićenih i brendiranih proizvoda sa oznakama geografskog porijekla, originalnosti i tradicionalnog ugleda, BiH ozbiljno kaska na tom polju.
Odgovor vjerovatno leži u administrativnoj nedorečenosti jer se u ovoj oblasti primjenjuje dva različita pravna okvira. Jedan primjenjuje Agencija za sigurost hrane BiH dok drugi primjenjuje Institut za intelektualno vlasništvo BiH.
Tako u Agenciji za sigurnost hrane kažu da do sada nisu zaštitili niti jedan proizvod na osnovu originalnosti i oznake geografskog porijekla iz jedniostavnog razloga- nisu dobili ni jedan zahtjev za registraciju.
S druge strane u Institutu za intelektualno vlasništvo BiH do sada je zaštićeno 12 poljoprivrednih i zanatskih proizvoda. Zaštićeni su cazinski med od kestena, gračaničko keranje, parmigiano reggiano , sarajevske papuče, sarajevski filigran, sarajevski savat, sarajevska boza, sarajevski zlatari, kreševsko potkovano jaje, ljubuški rani krompir, hercegovački med i hercegovački duvan ravnjak.
Jedan od zaštićenih proizvoda je i sir trapist proizveden u samostanu Marija Zvijezda.
Ovaj sir tačnije njegov žig zaštićen je u Institutu za intelektualno vlasništvo u BiH i u Ženevi, ali još nije zaštićen prema geografskom porijeklu i originalnosti.
“Mi smo bili u razgovorima sa Agencijom za sigurnost hrane ali još uvijek traje spor između njih i Instituta za intelektualno vlasništvo oko nadležnosti po pitanju zaštite prema geografskom porijeklu i originalnosti. Drugi problem je što nisu određene institucije koje mogu raditi ove studije jer se već 6 godina čeka odluka Vijeća ministara i Parlamenta BiH “, kaže dr. Draženko Budimir iz Zemljoradničke zadruge Livač gdje je počela proizvodnja čuvenog trapista krajem 2008. godine.
Na slične probleme ukazuju i u Udruženju “Okusi Hercegovinu”. Oni su zajedno sa Udruženjem proizvođača “Hercegovački sir iz mijeha” prije nekoliko godina pokretali priču o zaštiti ovog sira ali bezuspješno. U međuvremenu je Udruženje prestalo sa radom i sva priča oko zaštite je stopirana.
“Problem je u državi, tačnije njenim institucijama, koje bi se trebale baviti pitanjem zaštite proizvoda, ali to ne čine. Prema informacijama koje smo mi dobijali od proizvođača koji su pokretali ili htjeli pokrenuti proces zaštite Agencija za sigurnost hrane je izradila pravilnike koji nisu nikada zaživjeli jer država nije bila zainteresirana da donese odluku i izabere nadležno tijelo koje bi vršilo certifikaciju i odobravalo kontrolisano porijeklo”, kaže za naš portal Aida Kebo iz Udruženja “Okusi Hercegovinu”.
Treba istaći i da nijedan od gore navedenih 12 proizvoda koje su zaštićeni na nacionalnom nivou nisu međunarodno zaštićeni, iako postoji ta mogućnost.
Naime naša zemlja je punopravna članica Lisabonskog aranžmana o zaštiti imena i kao takva ima mogućnost pokrenuti procedure u vezi sa zaštitom na međunarodnom nivou, ali do sada nije pokrenuta ni jedna procedura zaštite.
A prednosti su mnoge jer geografske oznake donose dodatnu vrijednost samom proizvodu i značajno su marketinško sredstvo koje svom korisniku garantuje prednost u odnosu na konkurenciju. Napomenimo i da ovi proizvodi, pod uslovom da su zaštićeni i na međunarodnmom nivou, ne podliježu carinskim barijerama, i ne postoje propisane kvote za njihov izvoz.
U regiji su u brandiranju hrane na međunarodnom nivou najdalje su otišli Slovenija, koja je zaštitila 12 proizvoda između ostalog krajnjsku kobasicu, kraški pršut, ekstradevičansko maslinovo ulje iz slovenačke Istre, slovenačka makovnjača, pomurska gibanica, ulje od sjemenki bundeve, a još 17 slovenačkih brendova čeka da dobije zaštitne oznake porijekla, geografske oznake i oznake zagarantovane tradicionalne proizvodnje.
Iza Slovenije slijedi Hrvatska sa 10 zaštićenih proizvoda među kojima su čvarci, slavonski kulen, drniški i istarski pršut, torkul (maslinovo ulje), cetinski sir i paški baškotin (vrsta dvopeka), ali samo vino dingač, paški sir i stara slavonska šljivovica imaju i oznaku geografskog porijekla.
Kako je pokazalo istraživanje beogradske “Politike”,Srbija, koja na nacionalnom nivou ima najviše proizvoda sa oznakom imena i geografskog porijekla (čak 52), na međunarodnom nivou ima zaštićena tri proizvoda homoljski med, vino “bermet”, i leskovački ajvar.
Makedonija i Crna Gora za sada nemaju registrovane proizvode mada su, za “Politiku”, iz njihovih resornih ministarstava potvrdili da je u toku nekoliko postupaka zaštite. U Makedoniji očekuju da će njihov prvi proizvod sa oznakom geo porijekla biti “ohridska creša” (trešnja) dok crnogorski zvaničnici najviše nade polažu u “njeguški pršut”.
izvor: 6yka.com
