Alija Izetbegović (Bosanski Šamac, 8. augusta 1925. – Sarajevo, 19. oktobra 2003.) bio je bosanskohercegovački i bošnjački političar i prvi predsjednik samostalne Republike Bosne i Hercegovine.
Nakon prvih višepartijskih skupštinskih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, izabran je za predsjednika Republike Bosne i Hercegovine kao predstavnik Stranke demokratske akcije iz redova bošnjačkog (tada Muslimanskog) naroda, do 1992. godine. Najviše glasova na izborima osvojio je Fikret Abdić, ali je konsenzusom za predsjednika odabran Alija Izetbegović Od 1992. do 2000. godine kao i predsjednik sedmočlanog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Kao predsjednik Republike Bosne i Hercegovine proglasio je, nakon referenduma o nezavisnosti 1992. godine, nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije.
Govorio je njemački, francuski i engleski jezik. Autor je većeg broja izdavačkih radova i studija, te svjetski priznatih knjiga među kojima su najpoznatije “Islam između Istoka i Zapada”, “Problemi islamskog preporoda” i “Islamska deklaracija”. Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja.
Mladost i obrazovanje
Rođen u porodici zemljoposjednika, koji su se doselili iz Beograda u Bosanski Šamac 1868. godine. Godine 1928. porodica Izetbegović se seli iz Bosanskog Šamca u Sarajevo, gdje Izetbegović završava mušku realnu gimnaziju. Za vrijeme školovanja 1940. godine priključuje se antikomunističkoj organizaciji Mladi muslimani u Sarajevu. Tokom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene Bošnjake, te pri popravci džamijskih ruševina. 1946. godine godine biva uhapšen pod sumnjom da je imao značajnog udjela u utemeljenju islamskog časopisa Mudžahid u kojem su objavljene opće teme o islamu, kao i zbog pripadnosti organizaciji Mladi muslimani. Osuđen je na kaznu zatvora od tri godine. Nakon izlaska iz zatvora studira poljoprivredu i od 1954. godine pravo, kojeg završava u roku od dvije godine.
Nakon odslužene kazne, Izetbegović završava studije na Pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više jugoslavenskih firmi. 1970. godine, piše Islamsku deklaraciju – opću raspravu o politici i islamu. Upravo ta studija, napisana 1960-ih, bit će često uzimana kao dokaz o Izetbegovićevoj političkoj naklonjenosti islamskom fundamentalizmu. Njegova knjiga Islamska deklaracija biva zabranjena u Jugoslaviji i mogla se nabaviti samo ilegalnim putem. Do 1980. godine. godina kada izlazi njegova druga knjiga Islam između Istoka i Zapada, Islamska deklaracija je u Jugoslaviji bila skoro nepoznata. U drugoj knjizi pokušava odrediti položaj bosanskih muslimana, islama, te razlike između evropske i islamske kulture. Zbog Islamske deklaracije, na Sarajevskom procesu 1983. godine, optužen je, zajedno sa dvanaest bošnjačkih intelektualaca, za planiranje stvaranja islamske države i biva osuđen na 14 godina zatvora. Mada se u knjizi ne spominje niti Bosna i Hercegovina, niti Jugoslavija, Deklaracija se smatrala jednim od značajnih dokaza na sudu. Nakon političkih promjena u Jugoslaviji, 1988. godine izlazi na slobodu nakon pet godina odsluženog zatvora. Tokom ovoga vremena, njegovi spisi Bilješke iz zatvora: 1983-88, bivaju uspješno proturene izvan zatvora, te kasnije objavljene, a predstavljaju analizu najmoćnijih evropskih ideologija 20. vijeka, uključujući komunizam, fašizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema islamu.
Politička karijera
Osnivanje Stranke demokratske akcije
- godine Izetbegović, sa Fikretom Abdićem, Adilom Zulfikarpašićom i još nekolicinom političara osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Zbog tadašnjeg prijedloga zakona o zabrani političkih partija sa nacionalnim predznakom, SDA nema nacionalno definisani naziv, za razliku od druge dvije novoosnovane partije u Bosni i Hercegovini Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Srpske demokratske stranke (SDS). Na izborima 1990. godine za skupštinu SR BiH izborima za člana sedmočlanog predsjedništva SR BiH, Stranka demokratske akcije osvaja 35,85 % i time najveći broj glasova. Prvo mjesto na predsjedničkim izborima osvaja Fikret Abdić, ali nakon internih diskusija u partiji, Abdić ustupa mjesto predsjednika predsjedništva SR BiH Izetbegoviću. Nakon otcjepljenja i proglašavanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije 1991. godine, Izetbegović vidi mjesto Bosne i Hercegovine u ostatku Jugoslavije, u jednoj tzv. zdravoj federaciji, koja bi političkom reorganizacijom, naslijedila bivšu državu. Sve do odluka nekoliko vlada evropskih država Evropske Unije 15. januara 1992. godine, o političkom priznanju Slovenije i Hrvatske, Izetbegović pokušava izbjeći kritiku velikosrpske politike prema Bosni i Hercegovini.
Glavni članak: Rat u Bosni i Hercegovini
Politički nespretno ignorisanje sukoba i razaranja sela Ravna kod Trebinja, izjavom “…da to nije naš rat…”, Predsjedništvo BiH pokušava izbjeći otvorene sukobe sa JNA i srpskim političarima iz tadašnjeg Predsjedništva Jugoslavije. Ratom u Sloveniji i Hrvatskoj, te jačanjem vojnih aktivnosti Jugoslavenske narodne armije (JNA) i na teritoriju Bosne i Hercegovine, dolazi do odluke o referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Na referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine oko 90% Hrvata i Bošnjaka u općinama gdje je na izborima pobijedila stranka SDA ili HDZ, glasa za samostalnost, dok se u općinama gdje je nakon izbora 1990. godine pobijedila Srpska demokratska stranka ili Srpski pokret obnove (SPO), referendum bojkotuju.
Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavisnosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine.
Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglašavaju tzv. ‘Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu,’ sa ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992. godine, srpski ekstremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju incidente blokade gradova i premještanja naoružanja.
Kao odgovor, Izetbegović formira Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine (TO) i nastavlja sa pregovorima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu 1992. godine, na aerodromu Sarajevo jedinice JNA ga zarobljavaju i traže da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada pusti generala Kukanjca sa svojom vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon čega je konvoju dopušten prolaz do Sarajeva.
Bosna i Hercegovina je u ratu biva prepuštena sama sebi. Srbijanski diktator Slobodan Milošević isposlovao je kod U.N.-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon čega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim formacijama koje su imale na raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. Pomoć od svijeta, na koju je Izetbegović računao i koja mu je bila obećana, nije dolazila.
U bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant. Čitav period rata, Izetbegović provodi u Sarajevu sa svojim narodom i saborcima.
Tokom rata, Izetbegović biva prisiljen predati Srebrenicu i Žepu pod kontrolu UN-a kao “zaštićene zone”, gdje se UN obavezao da će ih, ako zatreba, i vojno štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata odupirale srpskim napadima, kapitulirale su pred sam kraj rata, kada su razoružane jedinice ARBiH ostavljene na odluku trupa UNPROFOR-a.
Ishodi nakon kapitulacije “zaštićenih zona” UN-a je bio preko 8.000 ubijenih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod ove izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama UN-a da istu stvar urade i sa Goraždom, gdje su najzad jedinice ARBiH uspjele odbraniti ovaj grad.
Tokom rata, Sarajevo postaje glavni grad sa najdužom vojnom opsadom u modernoj evropskoj historiji. Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtonskog mirovnog sporazuma. U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem. Raspodjelom vojnih ‘razgraničenja’ koja su ostala kao rezultat krvavog rata, Bošnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim Hrvatima oko 17.67%, a bosanskim Srbima oko 49% teritorija BiH – uzimajući u obzir da je arbitražom Brčkog stvorena nova administrativna jedinica izvučena od teritorija koje su držale sve tri vojne jedinice, većim dijelom Armija R BiH, ali i HVO i VRS.
U memoarima Richard Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uređenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžić, koji je učesnik u formiranju granica današnje Federacije.
Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžića sa Slobodanom Miloševićem u Dejtonu, Izetbegović biva prisiljen od strane američkih državnika da po cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata.” te dodaje: “U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut.” Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina počinje put ka reformama. Prema najnovijim procjenama, u ratu je prema nedavno objavljenim podacima Istraživačkog dokumentacionog centra Sarajevo (ICD), nevladine organizacije koja upravo dovršava opsežno naučno istraživanje tačnog broja žrtava u ratu u BiH, u Bosni i Hercegovini je od 1992. do 1995. poginulo 93.837 ljudi, što je 2,2 posto predratnog stanovništva. Prema rezultatima javno predstavljenima u petak 16.12.2005. u Banjoj Luci, poginula su 30.154 bošnjačka civila, te 30.173 bošnjačka vojnika, 1.973 srpska civila i 21.399 vojnika, te 2.076 hrvatskih civila i 2.619 vojnika. Najveći broj žrtava ubraja se u bošnjačke civile koji su zapravo i bili meta genocida.
Poslijeratni period
Alija Izetbegović sa Billom Clintonom u Tuzli 1997. godine
Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana, a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva Bosne i Hercegovine.[1]
Godine 1999. objavio je knjigu “Moj bijeg u slobodu”, a 2000. godine knjigu “Sjećanja” (autobiografski zapis).
Dobitnik je niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washingtona (SAD); titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulskog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani i brojne druge.
Na Trećem kongresu SDA 13. oktobra 2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Zbog srčanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugrađen pacemaker.
Smrt i ostavština
Mezar Alije Izetbegovića na sarajevskom šehidskom mezarju Kovači
Alija Izetbegović umire 19. oktobra 2003, tokom oporavka poslije slamanja četiri rebra i ozljede ramena. Njegova dženaza je privukla oko 150.000 ljudi iz čitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami sačešća su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Nedugo prije smrti, u bolnici ga je posjetio i bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za žrtve genocida Srebrenice. Od ostalih prisutnih, treba izdvojiti i bivšeg specijalnog američkog izaslanika, Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo Izetbegovića. Bivši izaslanik Evropske Unije i U.N.-a, Carl Bildt, izjavio je da je i usljed nekih političkih neslaganja sa Izetbegovićem “on ipak bio potpuno fin čovjek.” U svome govoru na dženazi, visoki predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegovića za “snagu i integritet.” U telegramu sućuti vlade SAD-a upućuje se “najdublje saučešće prijateljima, familiji i bližnjima” Izetbegovića. Nadalje se dodaje: “Izetbegovićeva osobna hrabrost pomogla je Bosancima da izdrže jednu od najvećih evropskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata.” I pored toga “Izetbegović je bio odlučan vođa i bio je instrumentalan u očuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etničke zemlje. Njegova odlučnost ka evropskoj budućnosti Bosne i Hercegovine je dio njegove ostavštine.” – izjavio je Adam Ereli, glasnogovornik američkog State Departmenta.