Vernesa Manov – Prvi post
„U našim životima nema tog belaja koji smije pomjeriti radost ramazana… samo su našim putevima poznati putevi kojima, i u vakat i u nevakat, jednog premalo, a ovog drugog prečesto, valahi, od našeg postanka, poći valja u milosti Jedinog Gospodara!“
I.S. , 1992.g.
Kada sam počeo insistirati da ostanem tu noć, do sabaha, sam, brat se usprotivio. Rekao sam mu da se mora i on bar malo odmoriti. Dug je dan. Ko zna koliko će manevrisati po nama. Noć ih je jedino neznatno umirivala. Mene su, kada sam ubijedio brata da ode do jednog zaklona i malo u vreći za spavanje, bar tijelo smiri, a duša nam je, znam, kao jedna, čista i uznemirena ovim belajem oko nas. Mene budnog na ovoj „liniji života i smrti“ uspomene čine razboritim i budnim. Ramazan je nastupio u akšam tog dana koji iza mene bio. Kada god novi nastupi, počnu i moje uspomene da nastupaju, noseći me i tog trenutka, u sami cik sabah-zore novog dana. Odnose me u radost. Tuge je i bola previše da insan sebi ne bi, bar mislima, priuštio „bijeg“. A ja sam prečesto „bježao“ u onu bezbrižnost djetinjih dana…Tih predsabahskih trenutaka „ bijeg“ me vratio na jedan, prvi ramazan, mog dječačkog posta.
Moglo mi je biti pet ili šest godina kada se, ovo što vam želim ispričati, desilo meni, tada još malom dječaku. Kuće u našem sokaku, a ako biste se tih dana zaputili i dalje, u mahalu, pa još dalje i u čaršiju, imale su, par dana prije nastupajućeg ramazana, poseban ritam.
Na štrikovima bjelina, posebnom uštirkanih milijera, stolnjaka, izvezenih jastučnica i peškira bljeskala je pred očima, uzmahano nam i pogled sa svojim lepršanjem noseći do pod same katove nebeske. Na ogradama prebačene struke, ćilimi, isprepletene rute raznolikih, zagasitijih ili tamnih nijansi, od crvenkastih do zelenih tonova. Te nijanse, bojadisane vune, davale su dojam čitavog jednog „svemira u našem malom svijetu“, posebnom u tim danima.
Dok su se po avliji vrzmale užurbano dvije starije sestre, prateći majku u izvršavanju kućanskih poslova, brat bi bio zabavljen nekim težim poslom koji mu je majka zadavala kako bi im olakšao predramazansko pospremanje. Znao sam ih posmatrati kroz otvoreno okno prozora, ili iz male sobice, u dnu velikog hodnika, kroz koji se prolazilo iz svijetle prostrane verande. Ta veranda i danas opojno miriše na dunje koje majka stavlja kako bi mirisala cijela kuća. Ostala joj navika, kaže iz starog vakta. Tako su činile i njene nene, pa majka, a evo, i ona i danas čini tu tradiciju neprekinutom. Neki dan mi naumpalo, kada sam se prisjećao, kako je jednom prilikom prigovorila svojoj starijoj sestri, već bile obje u poznijim godinama, a dunje bijahu rodile u porodičnoj avliji, što dunjom „ne omiriše“ svoj moderni stan, a ne, onim sprejevima.
„ …pa, ja, moj sinko, ništa na svijetu ne odiše i ne uzmiruhne kao dunja… “
A nije samo u danima moga djetinjstva cijelu verandu činila mirisnim. Imala je posebno dejstvo i na mene, na tadašnjeg, uzvrzmanog dječaka, koji jedini nije imao šta da radi, kada se vrati iz bezbrižnih dječačkih igara. Zaigran igrom, nošen dahom djetinjih želja, uvijek sam se na trenutak zadržavao, pored malog, izrezbarenog, drvenog stalka na kojem su stajale dunje. Najčešće jedna manja i veće. Kao neki roditelj i djeca. Čitav taj, kada se naglo iz prostrane verande uđe, još tamni mali hodnik činio se, ipak, pun svjetla zbog nijansi dunja. Njima je samo zlaćano sunce podarilo nešto od svoga traka. Poput sunca su gdje god da se nalaze.
Tako je bilo i onog dana kojeg prvog opisujem u svojim pričanjima.
Otac se pojavio poslijepodne noseći u rukama vrećice sa potrepštinama koje mu je majka odredila da kupi. Tako je vazda bivalo. Tako i sam, dok nije počelo pucati, postupah, a i opet ću, kao odrastao čovjek u svojoj porodici. I, svaki put, neovisno što se načini kupovanja, u mnogo čemu razlikuju od ovog davnog vremena djetinjstva, sam sebe podsjećam na oca.
„Ima nešto, u dobro odgojenim našim porodicama, ako se prave vrijednosti održe i pravilno prenesu sa koljena na koljeno. Ako „guše i dave“ današnjicu, ne valjaju! Ako toj „današnjici“, u njenom trajanju, ponude savjet, putokaz, onda se zna da su svevremenske i pravilne da se i današnje generacije rukovode njima…“
Ovako je znao govoriti na porodičnim sijelima moj amidža. I zaista je tako. Vraćam ponovo filmsku traku života unatrag, u onaj mistični prostor u kojem, evo sada u sjetama, pronalazim oca i brata kako ne daju majci i sestrama da one unose teške vunene prostirke. Svijetli pramenovi kose moje sestre provlače se ispod štrikova i kao da je sunce i u njima jer se prelijevaju, da li danas tako snažno, s puno ljubavi, zbog uspomena ili što sam je poželio. Već dugo je sa nama nema.
Znala se zaigrati toliko, da, bi mi nekad, kako sam joj znao reći i „slaži da joj trebam“. Čim bih se primakao, počela bi strka oko tih raširenih, rukom vezenih radova na bijelim plahtama. Nikad je nisam mogao prevariti gdje sam. Odavao bi me ili smijeh… ili moje čizmice koje su virile ispod neke, crvenim koncima izvezene divlje ružice… ili neka osa od koje bih se prepao pa joj pohrilo u zagrljaj. Znao sam da mi je tamo bilo najsigurnije bivati od svih nedaća.
Taj dan me nije zvala nijednom i bio sam već tužan kada uvidjeh da unose osušene stvari. Bili su previše užurbani da završe pripreme do akšama, kada je nastupao ramazan te godine.
Tetka mog oca koja je živjela sa nama cijeli život, par minuta prije akšamskog vakta, cijelu kuću i avliju, ma, šta kuću i avliju, cijelu mahalu, ma, činilo se dunjaluk cio, uzmirisala halvom.
„Neću ti ja tu crnu „puru“ jesti!“ – rekao sam joj kada me naljutila jednom dok sam bio još mlađi od ovog opisivanog trenutka.
„Nije to „crna pura“, nego halva… a tamna je zbog oraha i kapljica smokvinog džema. Ma, k’o duša je! Probaj!“
Da sam se durio još, tačno bih se pokajao.
„Valja li?“ – upita me kada joj kašiku uzeh iz ruke kojom me hranila da bih još sam koji put uzeo halvu, postavljenu na oval porculanskog kompleta koji se posebno uzimao za svečane prilike.
A gdje ćete svečanijeg povoda od ramazana u našim kućama?
„Zar nam ijedna druga životna prilika nudi, ne jedan sat, dva dana, sedmicu cijelu, već čitav mjesec svečanosti duha, vjere, poštovanja i zajedničkih sjedanja za stol u odabrani čas prestanka posta za taj dan?“
„Vazda ćeš, mezimko moj, prvo ti probati ramazansku halvu“, vraćaju me, opet, sjećanja na tetkine riječi.
„ A, koji broj cipela moram poći nositi da mogu poći postiti?“ – tiho upitah tetku, blago podignutog, ali previše radoznalog pogleda.
Pomilova me po kosi smijući se načinu na koji je upitah.
A, ovo je i danas, baš kao i generalno, predramazansko pospremanje kuće, baš kao dunje, orahli- halva, jedna šala koju sam i sam na svoju djecu prenio.
Molio sam majku godinu dana ranije, sa nepunih šest godina, da i ja zapostim.
„A, joj, svi mogu postiti, samo ja…“- plačljivo bih krenuo i na taj način moliti majku.
Majka je tada rekla rečenice koje sve dobre naše majke govore djeci po našim porodicama:
„ Budi dobar, slušaj, nemoj nikom plaziti jezik, nemoj se nikome rugati, a ne dao Allah dž.š., slučajno nekom nešto opsovati, poslušaj starije, podari osmijeh i dobrotu svakom, pa ćeš uz to koliko možeš izdržati da se ne napiješ vode ili ne uzmeš supe, pite ili namazanu šnitu da jedeš.
Kada „puno“ogladniš, reci mi ,pa ću ti ja „nadošivati“ tvoj post, akobogda…
Pošto sam bio te godine nekako bolešljiv, majka me ohrabrila i utješila rekavši mi:
„Ove godine ćeš još malo rasti, prestati da se svako malo razboliš, pomagati mi servirati iftare, ići svaku teraviju u džamiji, a onda dogodine…“ – nastavljala bi tiše znajući da ću negodovati.
Čim bi majka izustila ovo oko redovnog odlaženja na teravije, ja bih se malo uznemirio i osvrtao čuje li to neko.
Ma, brate dragi, zaspao prošle godine pored oca. Ujutro, kada sam se probudio, misleći da smo još u džamiji pitao brata: „Na koju stranu se prvo predaje selam?“
Nisu me zbog toga zafrkavali, ali, eto, mene bilo stid.
„Molim te, babo, nemoj samo dedi reći, pa će on onom svom jaranu Junuzu…pa ću onda plakati…“
„Neću, ne brini…a šta fali i ako si zaspao…?“
„Efendija je tako lijepo učio da sam se uživio i smirio…i zaspao“- mudrovao sam uz oca dok smo o ovome pričali. Kada sam se vratio sa „jaranske utakmice“ tog dana kući, gledajući kako tetka lomi svježe mahune u veliku plastičnu posudu, sjeo sam i pod bradu stavio ruku, vidno tužan.
Čuo sam kako će „ SVI , OSIM MENE, POSTITI!“
„Meni je mama rekla, akobogda, dogodine!“- pokušao sam biti veseliji pri ovoj pomisli.
Možda bi ona i pristala, djeca se od posta ne trebaju da odbijaju jer im se „prišiva ili nadošiva“ kako se u različitim krajevima zove taj osjećaj učenja i odgoja djece da im vjera i post budu lahki, životni i dragi, ali sam baš u vrijeme ramazana, pio neki sirup zbog kašlja, a majka je znala da može sa mnom biti hiljadu problema jer ću odbijati sve, u svojoj tvrdoglavosti: „Zato što sam zapostio“.
Zato me, samo njoj znanim metodama da je poslušam i ne budem nedokazan, ubijedila riječima:
„Hajde, pomozi mi, valja iftar spremati…“ – tetka mi uputi veselo riječi da mi raspiriti tugu.
Vidjela da mi se steškilo. Ona, uvijek nasmijanog lica, vedrog duha, pogleda mi u stopala.
Ja se trznuh misleći da će me ružiti što nisam odmah blato saprao na česmi u sokaku.
„Koji broj cipela nosiš?“
„Ja, skinuh papuču, pogledah je i kazah joj!“
„Eto, pa kud nam ne reče… ti si već taman za posta prispio…“
Pogledah je u nevjerici. Odmah mi je, kako je kasnije govorila“ čehra bila veselija“.
Skočim, poljubim je u njene punačke obraze i zagrlim.
Odjurim do majke koja je u ljetnoj kuhinji još nešto pospremala.
„Mama, je li istina?- zadihan upitah.
„Ako tetka kaže… „ – slegnuvši izusti majka početak rečenice, a meni dođe da vrisnem od sreće.
„A, mogu li ja postiti cio dan, molim te, mamice?“
„Eto, znala sam…“ reče majka, pomalo glumeći strog izraz lica.
„Dobro, samo dok ne ogladnim… ili …?“
„U tvom slučaju, koliko si uporan i tvrdoglav kada nešto zacrtaš, dok se ne onesvijestiš…“ – dobaci moja draga sestrica kao zadirkujući me ovom šalom.
Jeli smo tu, predramazansku halvu pričajući o svemu o čemu se u složnim i odgojenim porodicama, dobrenim i iskrenim, može pričati.
Brat mi je rekao da sam par puta krišom i „mjerio“ koliko sam narastao u odnosu na njega.
Nisu me zafrkavali , kao ni za onaj san na teraviji.
Ja sam bio neizmjerno sretan. Sjedio sam između oca i brata i pravio se važan.
Otac me privi uz sebe i izusti: „Skuhaj za sehura malo više hrane, od ovog ramazana, mašalah, pridružit će nam se i ovaj, najmlađi u porodici postač!“
Obrazi su mi vrli od uzbuđenja uvijek. Tu večer, nisam mogao zaspati od uzbuđenja. Strahovao sam da ne prespavam sehur.
„Ne brini, probudit ću te ja!“- reče mi tetka vidjevši koliko se prevrćem u krevetu kada je provirila da vidi može li ugasiti svjetlo u mojoj sobi.
Pogledam prema listu papiru zakačenog na maloj pločici iznad radnog stolića u mojoj sobici na kojem je pisalo“PRVI POST“.
Osmijeh mi je preletio licem dok o ovome razmišljah.
Pogledah u tamno i tog sabahskog trenutka, tmurno nebo na našoj ratnoj koti 69.Još je bilo nekoliko minuta do početka posta, a smrkle se i planine i nebo nad nama kao da nikad neće svanuti.
Pokušavam riječima: „ …IZ BLIZINE SRCE SLUTI PUHNUT’ĆE BEHAR…“ – razgaliti dušu.
Uspijeva mi. Ne čudom, već voljom Stvoriteljovom.
Na ovom uzvišenju, na kojem čuvamo grad od neprijateljskog proboja, ne vidim dio grada gdje je avlija, sokak, veranda sa dunjama i, nekad u danima djetinjim, mojim s nogu zafrljacenim čizmicama, pored bratovih adidaski.
Majka i otac su sigurno ustali već. Svjetla nema već danima, ali uljarnice je otac sigurno već stavio i u prozore jer je ramazan. Da nije ratno stanje, kuća bi blještala od svjetla. Bit će, akobogda, opet tako, svjetlo i radosno.
„Samo da je ovaj kijamet pretutnjati…“ pušući topli dah u promrzle ruke, kao da mi čita misli, prošaputa moj brat.
„Vatru ne smijemo paliti… možeš li hladnog ovog variva…?“ – uz pauziranje govora upita me brat.
„ Hladno, dakako… kad se mora tako…“
„Još malo…i onda će… cvjetati ljiljani u zore rane…“- nadoveza se brat dajući mi do znanja da me čuo kako učeći ovu ilahiju ohrabrujem duh.
„Ima li imalo onog ne/slatko od dunja?“- što si donio prije tri dana upita me brat.
„Znaš da je mama, sigurno i zadnji trun šećera nama poslala!“ – rekoh.
„Eto, ne znam!“
Nastavlja se…
Vernesa Manov
