Država, entiteti niti kantoni nemaju socijalne karte stanovništva. Zbog čega se o zvaničnom broju siromašnih moramo oslanjati na statistike koje u našoj zemlji bilježe nevladine organizacije.
Tako, prema posljednjim podacima, u Federaciji BiH u siromaštvu živi 27,7 posto stanovništva. Da ova cifra nije daleko od istine, pokazuju i podaci o broju prijavljenih za pomoć koju dodjeljuje EU, a još jasnije potkrepljuju podaci o korisnicima javnih kuhinja u našoj zemlji.
A oni su zabrinjavajući, jer redovi za besplatan obrok nikada nisu bili duži.
Demobilisani borac Hamza Ovčina iz Tuzle, samo je jedan od blizu tri hiljade korisnika Merhametove Narodne kuhinje Imaret, najveće u Bosni i Hercegovini. Mjesečna primanja ispod minimuma, kao i većini drugih korisnika mu ne dozvoljavaju da obezbijedi redovan obrok.
„180 maraka. To samo imam i ništa više. Nemam nikakvih prihoda daljih. Eto, i kad pogledate ono što treba, dadžbine, šta će ti ostati? A dug je mjesec dana“, priča Hamza.
U ovoj kuhinji obroci se pripremaju i dijele korisnicima na 22 punkta u Tuzli, Lukavcu, Gračanici i Kalesiji. Broj korisnika se svakodnevno povećava, a u ovoj narodnoj kuhinji pripremaju se i obroci za nekoliko stotina starijih korisnika kojima se hrana, zbog nemogućnosti dolaska, dostavlja na kućni prag.
„Mi smo na početku 2023. godine imali 2.600 korisnika, sad imamo 2.840, a to dovoljno govori koliko je taj broj povećan u odnosu na početak godine“, pojasnila je Mensura Husanović, direktorica Regionalnog odbora Merhamet Tuzla.
U Lukavcu već pet godina radi i Dječija narodna kuhinja, jedina takve vrste u našoj zemlji, iza koje stoji udruženje altruista ”Ruke prijateljstva” i u kojoj se, uz pomoć donatora pripremaju obroci za više od tri stotine korisnika. Javne kuhinje i drugim gradovima BiH imaju pune ruke posla. Između 600 i 800 obroka svaki dan se priprema u jednoj od javnih kuhinja u Banjoj Luci. Vikendom taj broj prelazi i hiljadu. Svako poskupljenje se, odrazi i na rad ove kuhinje.
„Svakim danom je sve više i više, a mi nastojimo da pokušamo da odgovorimo na potrebe svih ljudi, ali nekad ustvari i ne možemo“, kaže Miroslav Subašić, osnivač i voditelj javne kuhinje Mozaik prijateljstva Banja Luka.
Gospava Matovina već skoro dvadeset godina preživljava zahvaljujući ovoj javnoj kuhinji.
„Vrlo teško bi preživjeli. Ja imam dijete sa posebnim potrebama, curicu, dijagnoza epilepsija i preturam se što kažu, koliko – toliko“, navodi ona.
Nagla i visoka poskupljenja osnovnih, ali i svih drugih životnih namirnica uzrok su povećanja broja korisnika Narodne kuhinje i u Mostaru. Redovi svaki dan duži.
„Imamo znatno povećanje zahtjeva od ljudi koji žive u prigradskim naseljima. Snalazimo se tako što ima dobrih ljudi i imamo donacija još uvijek. Preživljavamo nekako, krpimo se iz mjeseca u mjesec“, objašnjava Damir Džemat, upravnik Narodne kuhinje Crvenog križa Mostar.
„Što god daju, djeca će jesti. I narodu nosim, ne nosim samoj sebi, uslugu napravim, da i oni jedu, da imaju makar hljeba. Ako ništa, hljeb je zakon“, rekla je Jasmina Numić.
Siromaštvo danas nije samo nedostatak prihoda. Siromaštvo se može posmatrati i kao kršenje osnovnih ljudskih prava i potreba, kao što su hrana, voda, odjeća i mjesto za stanovanje.
Dok je onima koji nemaju ništa, parče hljeba, kako kažu, zakon, donosioci stvarnih zakona, siromaštvo ne smatraju problemom. Jer 19 000 ljudi u ovoj zemlji obrok čeka pred narodnom kuhinjom, a činjenica da postoje sugrađani koji nemaju ni komadić hljeba, jedina je slika stvarnog stanja države i društva.
federalna.ba
