Ovih dana počela je montaža fuzijskog nuklearnog reaktora – posljednja velika etapa izgradnje u okviru jedinstvenog međunarodnog naučnog projekta ITER. Krajnji cilj projekta je proizvodnja energije po uzoru na Sunce.

Sve strateški važne komponente su tu: Ogromni magnetni kalemi, kontejner za vakum, toplotni štit. Ogromna zgrada reaktora od armiranog betona je završena ove godine, a u martu su radnici konačno postavili i ogromnu dizalicu koja se koristi za pomjeranje pojedinih komponenata od kojih su neki teški i stotine tona na njihovu poziciju unutar reaktora.

Pandemija korone nije prekinula, ali je usporila rad na velikom gradilištu na jugu Francuske – prije svega zbog otežanog međunarodnog saobraćaja, piše Deutsche Welle.

U ovoj hali se nalaze komponente iz cijelog svijeta prije nego što budu ugrađene u reaktor.

Očekuje se da će montaža potrajati četiri i po godine. Kada sve bude monitarino – bit će to najveći Tokamak fuzioni reaktor na svijetu! Riječ je o jedinstvenom međunardnom naučnom poduhvatu čiji je cilj istraživanje mogućnosti dobijanja energije putem nuklearne fuzije, po uzoru na naše Sunce.

ITER – na latinskom znači staza .

Za sada, inženjeri i naučnici žele samo da dokažu da je tehnologija fuzije pogodna za stvaranje čiste energije. Ako bi ITER uspio da ostvari svoj cilj, čovječanstvo bi ispunilo svoj san o beskrajnom, čistom izvoru energije – bez ugljenika.

Cijelo postrojenje – Međunarodni eksperimentalni termonuklearni reaktor, poznatiji je pod skraćenicom ITER gradi se u mjestu San Pol le Duran, 60 kilometara sjeveroistočno od Marselja.

Centar za nuklearnu fuziju Južne Koreje pokazuje jedno od 9 komponenti koja je ove sedmice stigla na gradilište u Francuskoj.

Početak montaže ključnog dijela postrojenja – Tokamak reaktora – je historijski trenutak, izjavio je šef ITAR-a Bernar Bigo ove sedmice, na ceremoniji koja je prevashodno bila simbolična prekretnica koja pokazuje napredak građevinskog projekta. Jer ITER je godinama bio pod opravdanim pritiskom zbog eksplozije troškova i kašnjenja.

Ipak, najteži dio posla i dalje tek predstoji: Izgradnja reakora može da se uporedi sa ogromnom 3D slagalicom, koja mora da se sastavi po striktnom vremenskom rasporedu, rekao je Bigo.

Reaktor Tokamak je ideja sovjetskih naučnika iz 50-ih godina, a prvi reaktor su napravili 1962, podsjetio je šef projekta Bigo. I zato je ime reaktora skraćenica od ruskih riječi „тороидальная камера в магнитных катушках” i znači toroidalna komora sa aksijalnim magnetskim poljem.

Više od 200 Tokamaka širom svijeta utrlo je put za ITER koji je zamišljen kao posljednji eksperimentalni korak za dokazivanje izvodljivosti fuzije kao ogromnog izvora čiste energije.

Bigo je objasnio da bi prva plazma vodonika u reaktoru trebalo da počne da se koristi 2025. Tada bi fizičari mogli da započnu eksperimente. A za 2035. je planirano da se počne sa pokušajima da se stvara energija.

Za one koje želje neke detalje o funkcionisanju reaktora: Da bi se to postiglo, plazma vodonika treba da se zagrije na nevjerovatnih 150 miliona stepeni Celzijusa. Fuzijom jezgara izotopa vodonika deuterijuma (D) i tricijuma (T) stvara se jedno jezgro helijuma, koje se zove i „alfa čestica” – i jedan neutron. Jezgro helijuma, koji nosi 20 procenata energije proizvedene reakcijom fuzije, naelektrisano je i na mjestu ga drže magnetna polja Tokamaka, dok neutron bježi. Toplota koju obezbjeđuju ove alfa čestice doprinosi održavanju temperature plazme i smanjuje potrebu za spoljašnjim zagrijevanjem. Kada grijanje jezgrima helijuma („alfa grejanje”) iznosi preko 50 procenata, kaže se da „plazma gori”.

To je agregatno stanje materije koja nikada nije proizvedeno na kontrolisan način na Zemlji.

Naučnici se i dalje bore sa problemima, poput pitanja kako bezbjedno ukloniti toplotu iz reaktora i kako ga snabdjeti svježim gorivom.Međutim, nije predviđeno da ovaj reaktor proizovdi električnu energiju, već bi trebalo da utre put budućim fuzionim elektranama koje bi proizvodile električnu energiju. To je nešto što bi moglo da se ostvari u drugoj polovini ovog 21. vijeka.

ITER je pokrenut na samitu dvije super sile SAD i SSSR-a u novembru 1985 u Ženevi. Na tom prvom susretu Mihaila Gorbačova i Ronalda Regana, generalni sekretar Sovjetskog Saveza iznio je američkom predsjedniku ideju o međunardnoj saradnji na razvoju energije fuzije u miroljubive svrhe.

Uticajni naučnici koji su zagovarali energiju fuzije, kako sa Istoka tako i sa Zapada, u vrijeme hladnog rata godinama su pozivali na takvu političku inicijativu.

Godinu dana kasnije, 1986. postignut je dogovor: Europska unija (Euratom), Japan, Sovjetski Savez i SAD zajednički će raditi na dizajniranju velikog međunarodnog fuzijskog postrojenja, ITER. S konceptom se počelo 1988, a 2001. članice su odobrile konačni projekat. Kina i Južna Koreja pridružile su se projektu 2003, a potom 2005. i Indija.

Odabir lokacije za ITER bio je dugotrajan postupak koji je zaključen 2005, kada je usvojen prijedlog EU – da se postrojenje gradi na jugu Francuske, u blizini najvećeg europskog centra za eksperimente sa nukelrnom energijom u Kadarašu.

Uslijedili su dalji pregovori, uspostavljen je sporazum o detaljima izgradnje, eksploatacije i razgradnje postrojenja, kao i o finansiranju, organizaciji i osoblju – i 24. oktobra 2007. organizacija ITER je zvanično osnovana.

Prvi timovi stigli su na lice mjesta u San Pol-le-Duran, u Francuskoj, još krajem 2005. a izgradnja zgrade reaktora je počela 2010.

Članice ITER-a čine polovinu svjetske populacije.

ITER je mamutski projekat u kojem učestvuje više od 30 zemalja i na kojem širom svijeta rade hiljade ljudi.

Kao što obično slučaj sa međunarodnim istraživačkim projektima, pojedinačne zemlje ne uplaćuju novac, već pružaju tehničke komponente, usluge istraživanja i inženjeringa.

Svaka članica projekta je stvorila domaću agenciju kako bi ispunila svoja zaduženja za ITER. Te agencije zapošljavaju svoje osoblje, imaju sopstveni budžet i direktno sklapaju ugovore sa industrijom.

EU snosi najveći dio troškova 45,6 posto, a ostali partneri po 9,1 posto. Od prvobitno planiranih pet milijardi eura, sada se procjenjuje se da će projekat koštati više od 20 milijardi eura.

Organizacija ITER je sklopila sporazume o tehničkoj saradnji sa zemljama koje nisu članice – Australijom 2016. i Kazahstanom 2017.

Zagovornici nuklearne fuzije i ovog projekta se nadaju da će time obezbjediti klimatski prihvatljiv, bezbjedan i gotovo beskonačni izvor energije. Kritičari kažu da je to skupa igračka i da razvoj tehnologije suviše dugo traje kako bi se zaustavilo zagrijavanje Zemlje.

Dnevni avaz