Francuz izabere boju, obavi pokusnu vožnju sa svojom obitelji, pa, ako je zadovoljan, plati auto i vozi ga odmah kući. Naš čovjek, kad skupi novac za auto, polazi najprije u
potragu za osobom koja radi u određenoj auto-firmi. Kad ga nađe, nosi mu kući bocu boljeg pića, ženi cvijeće, a djeci bombonijere.
Poslije se trudi da tom čovjeku iz auto-firme namjesti kćer. “Mala je završila filozofiju, a još nema namještenja” – saopćio je otac čim su se upoznali, i izrazio želju da mu kupac auta što
hitnije riješi taj obiteljski problem.
Ako ta vaša veza s auto-industrijom voli ribu, dužnost je da mu subotom nabavljate svježe morske škampe i pobrinete se da uz to dobije dobro domaće vino. I sad, ako ste sve to obavili kako treba, vi ćete se na spisku onih koji čekaju auto premjestiti s rednog broja 57893 na broj 1296. To znači da ćete čekati još samo tri mjeseca, ako u međuvremenu rođaci iz dotične auto-firme ne ubace ispred vas u spisak još tri hiljade sebi dragih osoba.
Pretpostavimo da je sve to dobro završilo i vi jednog dana, četiri mjeseca nakon uplate kola, dobivate službenu obavijest da možete podići auto. Vaše veselje ne bi mogao opisati ni televizijski dnevnik koji se vješto služi slikom i riječju, ali ne može iskazati toliko lirskih emocija koje vi tog jutra nosite u njedrima i čini vam se da lebdite kao balon.
Kad stignete u auto-firmu, neki elegantan čovjek pruža vam njegovanu ruku u kojoj je papir s vašim slijedećim obvezama. Vi ste očekivali ključ od kola, a sad čitate da ste dužni odmah uplatiti:
– dodatnu cijenu (uzrokovanu svjetskom inflacijom),
– poreze (navedene redom po državnoj hijerarhiji),
– ostale takse,
– prijevoz svojega auta do mjesta isporuke.
– razno (u međuvremenu je firma dodala neke ukrasne dijelove na karoseriju koji se posebno plaćaju).
Dok zurite u taj papir, onaj čovjek elegantnih kretnji, imitirajući plejboja iz prospekata vlastite firme, pije kafu i daje nekome obavijesti telefonom. Kaže dotičnome da će svoj auto moći podići tek za sedam godina i moli ga da se strpi, jer ima osoba koje čekaju dvanaest godina. Usput mu napominje da odmah mora uplatiti dodatnih devet miliona dinara na staru cijenu.
S druge strane žice čuje se pucanj, što može biti znak samoubistva, ali češće to muž puca u ženu, jer ona je histerično zahtijevala da svakako uzmu auto te firme, jer ima “najbolju liniju” u Evropi.
Za tog dramatskog predaha vi se odlučujete da platite sve što od vas traži auto-firma. Elegantni čovjek šalje vas zatim na poštu, u prometnu miliciju i dva općinska ureda da obavite pet formalnosti u koje pripada i uplata četiriju novih taksa, što saznate tek u toku lutanja kancelarijama smještenima uglavnom na najvišim spratovima, jer država smatra auto luksuzom, pa neka se penje ko želi uživati.
Sedmoga dana tog administrativnog planiranja osjećate da ste blizu cilja i posljednjom snagom, oznojeni i zadihani, utrčavate u ured svoje auto-firme. Padate na koljena i pružate sve ispunjene potvrde elegantnom čovjeku svježe obrijana lica u plavome odijelu s francuskom frizurom. Njegov zabrinut pogled najavljuje vam nove teškoće. Zaboravili ste uplatiti kamate na dodatni iznos u inozemnom novcu, što morate učiniti preko svojega deviznog računa.
Trčite do banke, ali ona je već zatvorena. Obavljate to idućeg jutra i vraćate se u auto-firmu, gdje saznajete da je onaj elegantni čovjek bolestan; zamjenjuje ga žena koja nema pojma o vašem slučaju jer radi u prodaji auto-dijelova.
Osobnim šarmom utječe na vas pa mijenjate upravo donesenu odluku; odustajete od razbijanja izloga i sličnih terorističkih akata. Ona vas umiljato moli da pričekate tri dana dok se ne vrati njezin kolega. Videći vaš bolan izraz na licu, tješi vas time što su oni koji su kupili auto prije dva mjeseca dobili neispravne upravljače. Vi imate sreću – kaže ona uz blistav smiješak – jer nova je pošiljka vrlo dobra.
Bolest elegantnog čovjeka potrajala je desetak dana, a kad se pojavio, imao je krasnu crnu boju, tipičnu za one koji se vraćaju sa skijanja.
Na naše veliko iznenađenje, pruža vam odmah papir s kojim treba da odete u skladište i podignete kola. Srdačno vam stišće ruku, a kad vi uhvatite za kvaku, na njegovu se licu javlja tajanstveni smiješak koji vi niste kadri objasniti, iako se smatrate dobrim psihologom.
Skladišta auto-firmi nalaze se, uglavnom, na krajnjoj periferiji grada, u dubokom blatu, i taksist vas ostavlja kilometar daleko jer ne želi da prlja kola. U toku vožnje upitao vas je koja kola kupujete i, kad ste mu odgovorili, pogledao vas je zaprepašteno – kao da vas je zatekao kako bacate novac u zdenac.
– Za tri mjeseca kupovat ćete nove amortizere! – objašnjava vozač i dodaje: – Ja sam tu krntiju jednom vozio i nikad više! Nikad!
U dvorištu skladišta ograđenog bodljikavom žicom ugledate dvadesetak novih kola i stotinjak osoba koje skakuću od hladnoće i muvaju se okolo poput trgovaca na stočnom sajmu. Pružate svoj papir skladištaru, a on vas sumnjičavo odmjerava i traži legitimaciju. Kad je dobije u ruke, naglo se udaljava i trči bijesno prema jednom automobilu, pa zatvara vrata ispred nosa čovjeka koji je htio zaviriti u svoja buduća kola.
– Kad izaberete, onda možete unutra! Kamo bismo mi došli da svatko opipava i iskušava sve automobile koji su ovdje! – svadljivo viče skladištar u žutom kožuhu i zatim vam vraća legitimaciju.
Odlazite birati automobil, ali dobro pazite da ga ne dodirnete rukama jer osjećate da vas vreba skladištar strogim pogledom. Nije isključeno da ima i oružje, jer kožnata mu je bunda vidljivo nadignuta iznad stražnjega džepa. U jednom kutu dvorišta opažate šatore i u njima ljude koji su došli iz pokrajine. Tu spavaju i jedu suhu hranu dok ne dođu na red da podignu svoj auto. Za svaki slučaj žele biti blizu, jer događalo se da su automobili razgrabljeni dok je kupac stigao s nekog udaljenog otoka.
Prilazi vam jedan od tih ljudi i priča ponizno kako je ostao bez para, pa vam nudi svoj novi zimski kaput u bescjenje. Odbijate ga jer ste zadnji dinar dali za auto. Dugove mu ne spominjete da sve skupa ne bi sličilo na melodramu.
Izabrali ste auto koji je bio najmanje uprljan blatom. Svi su bijele boje, “jer su oni crveni i zeleni otišli preko rođaka iz auto-firme” – šapuće vam jedan drugar iz šatora.
Pokazujete svoj auto prstom i skladištar vam pruža ključ. Istodobno vam daje autoritativno do znanja da se preuzeti auto ne može više vraćati. Ulazite u kola i uključujete motor. Sretni ste što je odmah upalio, ali nakon nekoliko metara vožnje čujete zagonetno lupanje ispod kola. Pitate kroz prozor skladištara što to lupa, a on vam odgovara da je vjerojatno karburator, jer su u ovoj posljednjoj pošiljci svi karburatori loši.
Želite vratiti auto, ali iskusni skladištar odlučno odmahuje rukom:
– Ne dolazi u obzir, moj gospodine! Lijepo sam vam rekao da vraćanja nema… Idite u servis neka vam to poprave!
Idućih ste dana od jutra do mraka u ovlaštenom servisu svoje auto-firme. Popravili ste karburator, ali ustanovili ste da vam se vrata ne zatvaraju…
– Morate pričekati dok stignu nova vrata, to je stara boljka ovih kola!… Bojim se da će vam otpasti i prozori, jer lijepe ih običnim tutkalom! – objašnjava vam očinski majstor iz servisa, a vi mu gurate po treći put novac u naglašeno otvoren džep, ne bi li vam otkrio još neke skrivene tajne vašeg automobila prije nego što istekne garancija.
No, automobil se počne ozbiljnije raspadati dva dana nakon isteka garantnog roka. To nije zasluga samo tvornice nego i ovlaštenog servisa, jer neko vam je zamijenio pola motora i ugradio ga svome rođaku. Porodični osjećaji često su presudni pri servisiranju kola, a vi to saznate tek kad vam auto stane. Ipak – to više ne pripada u kupovinu automobila.
Francuz i Englez, kad kupuju auto, sigurno nemaju svih tih užitaka i zato auto, koji je Jugoslaven kupio za petnaest miliona, oni plate najviše – sedam.
P. S.
Bojim se da će me kritizirati kupci automobila kako nisam nabrojio sve užitke koje su oni imali kupujući novi auto. Molim da uvaže – prostor mi je bio ograničen.
(Fadil Hadžić, Start, 1977.)
Tekst je preuzet sa yugopapir.com.
Stravične scene na mejstu nesreće FOTO: AVAZ
