Svi građani u Bosni i Hercegovini imaju po zakonu obavezu prijaviti nasilje kojem su svjedoci, policiji na broj 122, ili na SOS telefon za žrtve nasilja u FBiH na 1264, odnosno u Republici Srpskoj na 1265. Kada su u pitanju žrtve nasilja, one se, pored policije, mogu javiti u centar za socijalni rad, dom zdravlja ili sigurnu kuću.
Javnost u Bosni i Hercegovini i regionu potreslo je ubistvo Nizame Hećimović, koje se desilo 11. augusta u Gradačcu, a svoj gnusni čin ubica Nermin Sujelmenović uživo je prenosio na jednoj društvenoj mreži. Posljednji u nizu slučajeva femicida u BiH je ubistvo Emire Maslan u Sarajevu, koje je počinio njen bivši suprug Anel Bećirović. Oba ova ubistva dogodila su se u prisustvu djece, što dodatno naglašava njihovu monstruoznost.
Obaveza svih nas
– Svaki slučaj nasilja u porodici je slučaj za sebe, ali nasilje u porodici treba posmatrati kao problem društva u cjelini. Veoma je važno da se građani educiraju o svojim pravima i mogućnostima da prijave nasilje i uključe institucije, bilo kroz preventivno ili represivno djelovanje. Policija obično prva dolazi na mjesto događaja, uzima prijavu i pruža pomoć žrtvi, a onda zavisno od slučaja može uslijediti uklanjanje nasilnika iz domaćinstva, smještaja žrtve u sigurnu kuću, zatim dokumentiranje nasilja i obavještavanje nadležnog tužilaštva – kaže Denis Fejzić, samostalni inspektor i načelnik Ureda direktora Uprave policije Tuzlanskog kantona.
Ukoliko svjedočite nasilju, ističe Fejzić, najbolja je opcija pozvati policiju, a to je i građanska dužnost.
– Podaci pokazuju da imamo znatan porast broja prijava nasilja u porodici, nakon ubistva Nizame Hećimović u Gradačcu. Ne znači da je porastao broj slučajeva nasilja, već je porastao broj žrtava koje su se ohrabrile da prijave nasilje. Također, primijetili smo da je i broj izrečenih zaštitnih mjera od sudova znatno povećan – kaže Fejzić.
Fatima Bećirović, projektna koordinatorica u Gender centru Vlade Federacije BiH, kaže da u BiH postoje zakoni po kojima je nasilje krivično djelo, da postoje o sankcije i načini zaštite žrtava, kao i educirani stručnjaci u institucijama i nevladinim organizacijama koji savjesno rade svoj posao. Također, dodaje ona, postoje propusti i nesavjesni stručnjaci koja ne postupaju u skladu sa svojim ovlaštenjima i nadležnostima.
Kome se obratiti?
– Imamo i veliki broj stručnjaka koji su educirani, senzibilizirani i koji provode sve propise u praksi. U praksi imamo veliki broj slučajeva koji su riješeni na adekvatan način, a žrtvama je pružena zaštita. To što postoji određen broj slučajeva s tragičnim ishodima ne znači da ništa ne funkcionira. Ukoliko žrtve nasilja naiđu na stručnjake koji nisu adekvatno postupili u skladu sa zakonom, one imaju pravo da se žale i traže sankcije, jer ta mogućnost u zakonu postoji, a to se ne korisiti. Možda je vrijeme da počnemo raditi u tom smjeru – kaže Fatima Bećirović.
Slučajevi Nizame Hećimović i Emire Maslan, slični su samo po tome što su obje prijavile nasilje, ali za razliku od Nizame, gdje je sve stalo na prijavi, u slučaju Belme Maslan izrečena je zaštitna mjera, a potom je nasilniku određen pritvor te izrečena zatvorska kazna. Nažalost, ishod oba slučaja bilo je ubistvo.
Iako nije mogla komentirati pojedinačne slučajeve, Fatima Bećirović kaže da postoje slučajevi koji su jako teški i složeni i da puno uređeniji sistemi nego što je to naš, ne mogu zaustaviti tragične ishode.
– Kod jednog broja slučajeva, sigurno 10 do 15 posto, sve mjere koje mi poduzmemo, koje su relevantne za većinu drugih, neće biti dovoljne. Odnosno, neće biti prepreka nasilnicima da urade što su naumili. Mi moramo iscrpiti sve mogućnosti, uraditi sve da spriječimo svaki pojedinačni slučaj te analilzirati postojeće slučajeve i vidjeti gdje su propusti. Ipak, svaki slučaj nasilja je priča za sebe i u svakom treba postupiti na odgovarajući način – kaže Fatima Bećirović.
Aida Mustačević-Cipurković iz Udruženja “Vive žene” u sigurnoj kući u Tuzli radi kao psihoterapeut. Ona kaže da ove godine bilježe puno veći broj prijema žena u sigurnu kuću, a posebno nakon ubistva u Gradačcu.
– Dolasci žena su svakodnevni. Znali smo u jednom danu imati dolazak tri žene s djecom. Ove godine sigurno smo imali više od 120 primljenih žena. Poslije Gradačca, sve institucije i sistem su se digli na noge, u namjeri da budemo proaktivniji da sagledamo sve mogućnosti i procjenu rizika. Niko ne može procijeniti sa sigurnošću da može doći da femicida, ali određene procjene rizika su moguće – kaže Aida Mustačević-Cipurković.
Ona dodaje da se žene trebaju obratiti najbližem Centru za socijalni rad i predočiti problem, a u situaciji eskalacije nasilje trebaju se skloniti i pozvati policiju.
– Postoje protokoli te će žena ako nema podršku od prijatelja i porodice, bit će joj predložen prijem u sigurnu kuću – navodi Aida Mustačević-Cipurković.
