#bezštelneprilikezamlade #omladinskebankeubih
Linijska sutkinja koju je Novak Đoković pogodio lopticom na US Openu zbog čeka je diskvalifikovan s takmičenja u New Yorku zove se Laura Clark.
Članovi njene porodice rekli su za američki 14 News da je Laura Clark osoba koju je Đoković nenamjerno udario lopticom u vrat.
Laura je, inače, dugogodišnja linijska sutkinja na ATP turnej. Ljubiteljica je vina i ostalih alkoholnih pića, a obožava kantri muziku, posebno bend Zaca Browna.
Od teniskih asova Laura se voli Peta Samprasa i Andre Agassija, prenose američki mediji.
Napredovala je sa juniorskih i studentskih turnira do US Opena, a sutkinja je i Davis Cupu.
Prije šest godina je u jednom intervjuuu priznala da ju je loptica pogodila u usnu pri brzini od 130 kilometara na sat.
“Kada ste prvi put na nekom velikom terenu to je zatrašujuće. Tresete se”, rekla je tada Laura i dodala da saosjeća sa vrhunskim tenisera jer su pod velikim pritiskom.
Putem društvenih mreža vidi se da uživa u putovanjima, bila je i u našem komšiluku u – Hrvatskoj.
Konkretno u – Dubrovniku.
New York / Pogledajte scenu zbog koje je Novak Đoković izbačen sa US Opena
“Za fanove Igre prijestola, Dubrovnik, Hrvatska je bomba”, napisala je Laure jedne prilike.
Podsjetimo, Novak Đoković, najbolji teniser svijeta, sinoć je diskvalifikovan sa US Opena, na meču četvrtog kola protiv Španjolca Pabla Carrena Buste u finišu prvog seta, jer je upravo Lauru lopticom nenamjerno pogodio u vrat.
Sudije su se sastale i prema pravilima glavni sudija meča, u konsultaciji sa supervizorima, donio je odluku da Đokovića izbace sa US Opena.
Za smrt osmero djece iz Viteza koja su sredinom 1993. poginula u eksploziji granate, ni nakon 27 godina nitko nije odgovarao.
Najmlađa žrtva je bila devetogodišnja djevojčica Augustina Grebenar, čiji je 12-godišnji brat Velimir također poginuo. Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.
Kao 15-godišnjak, Ivan Garić provodio je junsku predvečer 1993. na dječijem igralištu udaljenom tek nekoliko metara od kuće. Otkako je počeo rat, a s njim i roditeljska zabrana udaljavanja od domova, mali prostor s košem i klupom bio je omiljeno mjesto za druženje mališanima iz njegove ulice.
Dječiju igru, njih 15-ak prema Ivanovom sjećanju, tog 10. juna 1993. godine, oko 20:45 sati prekinula je granata. Na mjestu je poginulo petero djece, troje je preminulo u bolnici, a šestero je ranjeno.
“U tom momentu udario sam glavom od stol i čuo sam vrisku. Odjednom, ne mogu ništa s nogama. Podignem glavu, a ono sve crveno pred očima…”, prisjeća se Ivan i prepričava kako je mislio da je slijep pa se obrisao i onda je vidio tijela oko sebe. “Mama je došla prva, vidjela brata koji je bio raskomadan, kao i većina djece za stolom. Rekao sam joj da sam ja dobro, da me pusti i da ide potražiti sestru koja je krenula prema kući.”
Njegov 12-godišnji brat Milan preminuo je na igralištu, dok su on i 18-godišnja sestra Sanja prebačeni u crkvu u Novoj Biloj, koja je, u vrijeme oružanog sukoba između Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u srednjoj Bosni, služila kao bolnica. Nakon desetak dana, s ostalim ranjenicima evakuirani su u Split. Sanja je u splitskoj bolnici preminula, a Ivan se oporavio od teških povreda i živi sa 80-postotnim invaliditetom.
Za stradanje djece u viteškom naselju Podgradina, do danas nema procesuiranih.
Iz Ureda za pružanje pravne pomoći pripadnicima braniteljske populacije pri Glavnom vijeću Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine (HNS BiH) tvrde da je, prema njihovim saznanjima, još 1996. godine podnesena kaznena prijava protiv nekoliko bivših pripadnika Armije BiH.
“Kaznena prijava podnesena je 27. 5. 1996. godine, a zahtjev za provođenje istrage podnesen je 27. 6. 1996. godine, protiv osam osumnjičenih. O tome bi Kantonalno tužiteljstvo u Travniku moralo imati saznanja”, kazao je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Zvonko Vidović, voditelj odjela za analitiku Ureda.
U Tužilaštvu Srednjobosanskog kantona (SBK) naveli su da je predmet koji se odnosi na stradanje djece iz Viteza, prebačen u nadležnost Državnog tužilaštva. Zamjenica glavnog kantonalnog tužitelja Sanja Hodžić kaže da je u Kantonalnom tužilaštvu od 2007. godine, ali da nije imala doticaja s predmetom: “To je već ranije otpremljeno za Sarajevo. Kompletan spis je u Tužilaštvu BiH i nismo to mi tretirali ovdje”, kazala je za BIRN BiH.
Iz Državnog tužilaštva potvrdili su informaciju da imaju otvoren predmet, uz napomenu da ne mogu iznositi više informacija.
“Postoji predmet u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužilaštva BiH i na njemu se radi”, rekao je glasnogovornik Tužilaštva BiH Boris Grubešić.
Ivan Garić nije optimističan da će uskoro doći do podizanja optužnice, iako je, kaže, iz Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) nekoliko puta pozivan na razgovor – prvi put prije tri ili četiri godine, a posljednji prije oko dva mjeseca. On kaže kako ima osjećaj da istražitelji nemaju nikakvih informacija.
“Tu je uvijek bilo okupljanje djece i svi su znali za to igralište, tako da to nije mogla biti zalutala granata ili da se gađalo liniju pa prebacilo. Rekao sam im da smo dobili informacije da je tada uviđaj, najvjerojatnije, obavila Vojna policija, da je pronađena ‘leptirica’, te da se radilo o minobacačkoj granati od 120 mm. Oni mene pitaju imam li ja kakvih materijala. Pa zar to nije apsurdno?”, kaže on.
Dodaje da, ukoliko postoji volja, vrlo brzo može biti otkrivena lokacija s koje je ispaljena granata, kao i odgovorni za stradanje djece. “Zna se sve, da je granata došla iz pravca Grbavice, Bukava ili Preočice. Uglavnom, negdje s tih položaja. Šta bismo još trebali uraditi? Možda da posjedujemo neko enormno bogatstvo, pa da kao obitelji privatno pokrenemo neku tužbu i počnemo rasvjetljavati ovaj zločin”, razočarano ističe Ivan.
Svjedočeći pred Haškim tribunalom, u predmetu protiv bivših dužnosnika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO-a Darija Kordića i Marija Čerkeza, nekadašnji načelnik Stožera Operativne zone Srednja Bosna HVO-a Franjo Nakić je ispričao da je dva dana nakon granatiranja obišao mjesto stradanja djece u Vitezu. Nakić je ocijenio da granata nije mogla biti ispaljena iz Starog Viteza, potvrdivši također da je mogla doći s lokaliteta sela Bukve. “Dva dana poslije, otišao sam na mjesto gdje je pala granata. Prema mojoj procjeni, bila je to granata od 128 mm. Iz onoga što sam vidio na terenu, bio je to užasan prizor i mogu samo zamisliti kako je to izgledalo majkama koje su pronašle svoju djecu raznesenu u komade”, dio je svjedočenja Nakića, koji je preminuo 2012. godine.
Prisjećajući se 10. juna 1993. godine, Mira i Milko Garić tvrde da je to bio jedan od mirnijih ratnih dana u Vitezu od početka žestokih oružanih sukoba između HVO-a i Armije BiH u Lašvanskoj dolini.
U gradu, podijeljenom na dio pod kontrolom Armije BiH i dio koji je kontrolirao HVO, dječije igralište su smatrali sigurnom zonom, jer je bilo okruženo kućama i skriveno od snajpera. Ništa, kažu, nije upućivalo na to da će igralište postati mjesto stradanja njihove djece.
“Bilo je baš zatišje, nije bilo puškaranja. Djeca su se izašla igrati, jer nema granatiranja… Došao sam s posla iz ‘Principa’ i sjedio ispred kuće za stolom. Kćerka Sanja je pekla kruh, i veli: ‘Odoh se još malo igrati s djecom.’ I onda prva granata, bum”, prisjeća se Milko i dodaje da su kasnije saznali da je ta granata pala u gradski bazen, nedaleko od njihovog naselja.
Druga je, nedugo potom, pogodila igralište.
“Zatim, stiže nova, u igralište, i samo vidiš dim i haos. Dobro se sjećam, Ivan ranjen, kćerka Sanja ranjena, a Milan poginuo, ostao u komadima… Nosio sam kćerku i, sjećam se, naletim na žicu kod čempresa i padnem preko nje. Mislim da ima svakakvih tragičnih porodica, ali mi smo sigurno među najtragičnijima”, ispričao je Milko.
O događajima na dječijem igralištu Mira Garić je, u decembru 1998. godine, svjedočila pred Haškim tribunalom u predmetu koji se vodio protiv bivšeg zapovjednika HVO-a Tihomira Blaškića. Uz upozorenje prisutnima na brutalnost prizora, u sudnici je tada prikazana i amaterska videosnimka, nastala neposredno nakon stradanja djece.
“I tada sam se, kao i danas, prisjetila sve i jednog djeteta na igralištu i kako su ostali bez dijelova tijela. Sve sam ih pipala da vidim ima li živih. Onaj nema dijela glave, onaj bez ruke… Na hrastu su ostali dijelovi tijela, pa se susjed popeo i skidao ih. Bio je to užas. Mislim da ne bih voljela znati ime i prezime onoga tko je ispalio granatu, ali treba netko da odgovara”, ističe Mira.
Djeca su ukopana prije svitanja, nekoliko sati nakon stradavanja. Između dva i tri sata ujutro, 11. juna 1993. godine. Vlado Ramljak je sahranio 15-godišnjeg sina Dragana.
“Nije mogla sahrana drugačije, rat je, ne smiješ. Pokojni ‘Kinez’ mi je rekao da mi je sina obukao u ratnoj ambulanti. Od svega što se događalo, ničega se ne sjećam. Kroz maglu sam kao ugledao siluetu gospođe Mire, ali niti sam koga drugog prepoznao, niti šta znam. Odveli su me na groblje, prisustvovao sam sahrani, ali ništa ne znam. Da se bogdom to nikada nije dogodilo, ali eto…”, kaže Vlado.
I on je razgovarao s pripadnicima SIPA-e, ali dodaje da, nakon 27 godina, porodice žrtava gube nadu i povjerenje u institucije.
“Eto, malo se to kao pokrenulo. Ukoliko bi nastavili, nije to teško razotkriti. Međutim, nemamo više živaca. Svi smo emotivni i teško je o tome razgovarati. Volio bih da nekome s bošnjačke strane proradi savjest i da kaže ko je to napravio. Koliko znam, nikome još nije savjest proradila”, objašnjava on.
Stradanje na dječijem igralištu u Vitezu nije bilo obuhvaćeno nijednom optužnicom, niti procesima koji su se vodili pred domaćim sudovima i Haškim tribunalom, pa tako ni onom protiv Envera Hadžihasanovića, nekadašnjeg komandanta Trećeg korpusa Armije BiH, u čijoj je zoni odgovornosti bila i srednja Bosna.
Za ratne zločine nad Hrvatima i Srbima u srednjoj Bosni, Hadžihasanovića je Haški tribunal 2008. pravosnažno osudio na tri i pol godine zatvora. U ratnom dnevniku komande Trećeg korpusa Armije BiH, za period od 16. maja do 28. jula 1993. godine, koji je korišten u dokaznom postupku u predmetu protiv Hadžihasanovića, općina Vitez označena je zonom odgovornosti 325. brdske brigade, iako se na tom području moglo primijetiti povremeno djelovanje i drugih jedinica Armije BiH.
U tom spisu nema zabilješke o granatiranju 10. juna 1993. godine i pogibiji djece u naselju Podgradina. Ovaj događaj spominje se u izvještajima zapovjedništva Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, a u jednom od njih je navedeno da su 10. juna 1993. godine “na središnji dio Viteza pale dvije minobacačke granate od 120 mm”.
“Granate su pale među djecu koja su se igrala. Petero djece je na mjestu ostalo mrtvo, a deset je ranjeno”, napisano je u izvještaju.
Mensud Keleštura, koji je u vrijeme stradanja djece bio komandant 325. brdske brigade Armije BiH, kazao je u telefonskom razgovoru za BIRN BiH da se ne sjeća granatiranja.
“Vjerujte, ne mogu vam dati nikakvu informaciju. Ne sjećam se tih zbivanja, davno je to bilo”, naveo je Keleštura.
Na temelju jednog od dnevnih ratnih izvještaja HVO-a, pogibija djece iz Viteza spominje se u knjizi “Rat u srednjoj Bosni 1992-1994” autora Amira Klike, naučnog suradnika Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Kliko je stradanju djece posvetio i članak koji je 11. juna ove godine prenijelo nekoliko bh. medija. Pozivajući se na iskaz svjedoka, koji je uzeo tokom istraživanja, napisao je, među ostalim, da je “iz pravca Počulice Armija BiH ispalila jednu ili dvije minobacačke mine 120 mm, kojom prilikom su nastradala djeca”.
“Iz štaba ARBiH u Starom Vitezu zatražili su od svoje pretpostavljene komande da artiljerijski djeluje po lokaciji odakle je HVO djelovao katapultima na borce i bošnjačke civile stiješnjene na par stotina kvadratnih metara teritorije pod kontrolom ARBiH u Starom Vitezu, i to u potpunom okruženju HVO-a. Tražili su da ‘ušutkaju’ katapultare, jer su tog dana žestoko tukli”, napisao je, uz ostalo, u tekstu, a te je navode potvrdio i za BIRN BiH.
Safet Sivro, nekadašnji zapovjednik bataljona 325. brdske brigade, koji je bio stacioniran u mjestu Počulica, tvrdi da je za granatiranje i pogibiju djece saznao dok je bio u prekomandi u Kaknju i da nema više informacija: “Nisam tada uopšte bio tu, jer sam oko 25. maja dobio prekomandu u Kakanj. I sâm sam za to saznao, jer mi je tu poginulo kumče. Bio sam u Kaknju i samo sam dobio informacije ko je gdje poginuo, a ne znam ni šta ni kako. Nemam čak ni informaciju ko je imao taj minobacač. Dok sam bio tu, imali smo onaj od 60 mm i nije imao taj domet, a poslije stvarno ne znam šta se dešavalo”, kazao je Sivro za BIRN BiH.
Uz činjenicu da, ni nakon 27 godina, nema procesuiranih za stradanje djece, te da je sve manje inicijativa koje bi ubrzale ove procese, porodice iz Podgradine razočarane su i zbog ignorantskog odnosa udruga i svih nivoa vlasti prema žrtvama.
Klupa, koš i spomenik “Osmica” na igralištu u Podgradini danas podsjećaju na prekinutu dječiju igru. Svake godine, 10. juna, porodice se okupljaju kako bi na tom mjestu položile cvijeće i upalile svijeće.
Obilježavanje godišnjice organiziraju sami, bez političara i predstavnika udruženja proisteklih iz proteklog rata, jer, kako poručuju, ne dopuštaju manipuliranje žrtvama.
Kako kažu, mnogi od njih se 10. juna sjete poginule djece i pojave s vijencima, a osobito u izbornim godinama.
Radio Sarajevo
Sanduci su pronađeni i tri odvojena prostora unutar okna dubokog 11 metara, prenijela je Xinhua.
Egipatski ministar za turizam i antikvitete Khaled al-Anany i Mostafa Waziri, glavni sekretar Vrhovnog vijeća za antikvitete, posjetili su to mjesto i nadgledali radove na iskopavanju.
“Ovo otkriće predstavlja najveći broj sanduka pronađenih na jednom groblju od otkrića lijesova u Asasifu”, rekao je ministar, podsjetivši na otkriće 30 antičkih lijesova u oktobru 2019. na groblju Asasif u pokrajini Luxor.
Tačan broj otkrivenih kovčega, kao i identitet i titule pokojnika još nisu utvrđeni, ali saznat će se u narednih nekoliko dana jer se radovi nastavljaju.
Bosanskohercegovačka reprezentacija osvojila je tri medalje na Balkanskom prvenstvu u bodybuildingu i fitnessu, koje je održano u Rumuniji.
Selekcija BiH je sa 3 takmičara, Sašom Draškovićem, Ivanom Vučković, Lejlom Šećić i selektorom Mirsadom Terzom, osvojila dvije zlatne medalje i jednu bronzanu.
Zlatne medalje za Bosnu i Hercegovinu su osvojili Saša Drašković u kategoriji bodybuilding preko 100 kilograma i Lejla Šečić u kategoriji bikini fitness preko 167 centimetara. Ivana Vučković je bila bronzana u kategoriji body fitness u otvorenoj konkurenciji.
– Naš rezultat je ustvari i pokazatelj da je bodybuilding scena u BiH, iako malobrojna, ipak na veoma visokom nivou. Naši takmičari redovno ostvaruju rezultate na balkanskim prvenstvima, a ovaj zadnji, stopostotni učinak, dovoljno govori u korist kvalitete nastupa. Naša dva takmičara, Sašu i Lejlu, očekuje još nastup i na Evropskom prvenstvu koje je na programu za dva vikenda u Španiji, a i državno prvenstvo u Kaknju koje prethodi, održava se naredni vikend. Ovom prilikom bih i pohvalio rad Saveza koji je, u ovim teškim uvjetima organizirao i djelomično sufinansirao odlazak našeg tima i Elit Nutrition, koji je izašao u susret našim takmčarima i obezbijedio jednoobraznu odjeću i opremu, izjavio je selektor Mirsad Terzo, saopćeno je iz Bodybuilding i fitness saveza BiH.
Dnevni avaz
Kada je riječ o transportu, instalaciji, servisu prilikom puštanja u rad, puštanju u rad i obuci osoblja za rad na respiratorima ACM812A, nijedna firma iz Bosne i Hercegovine nije poslala svoju ponudu. Razlog tome može biti afera o nabavci upravo tih respiratora.
V. d. direktora Federalne uprave Civilne zaštite Mustafa Kadribegović nam je rekao da, prema njegovom saznanju, u BiH i ne postoji firma koja je ovlaštena za ove poslove, međutim da je to bilo moguće izvesti da je neka firma iz BiH htjela sarađivati s jednom firmom iz Srbije koja je ovlaštena.
Upravo ta firma iz Niša bi potencijalno mogla biti firma koja će biti zadužena za ove poslove. S obzirom na to da kroz tendersku proceduru nije stigla nijedna ponuda za servisiranje i puštanje u rad respiratora, FUCZ će ići u pregovarački postupak s firmama izvan Bosne i Hercegovine. U opticaju su i one iz Evropske unije.
“U ovom trenutku znamo da u Srbiji ima jedna firma koja je ovlaštena za servisiranje ovih respiratora, upućen je i dopis proizvođaču da nas obavijesti o ostalim, sličnim firmama u EU. Po našim saznanjima ovi uređaji su se prodavali u Španiji, Francuskoj i Italiji, u tim zemljama sigurno ima ovlaštenih kompanija”, rekao je Kadribegović.
Sumnjivost nabavke ovih 100 respiratora i istraga u Tužilaštvu sigurno su doprinijeli tome da ponudu za verifikovanje dostavi samo jedna firma, a za servisiranje nijedna. S druge strane, interes i potrebu za ovim respiratorima su iskazale sve zdravstvene ustanove iz svih kantona u FBiH koje više od tri mjeseca čekaju raspodjelu.
Ovih dana društvenim mrežama kruži objava i upozorenje roditelja petnaestogodišnjeg dječaka iz Kalifornije, koji je zaspao dok je punio telefon.
Probudila ga je eksplozija, koja ga je oborila na pod, a i krevet mu je bio u plamenu.
Kao posljedica, ostale su mu opekotine drugog stepena na leđima i lijevoj ruci koje su mu bukvalno “rastopile” sloj kože, i prouzrokovale velike plikove. I to nije usamljen slučaj. Koliko je opasno spavanje pored električnih uređaja i koliko ozbiljne posljedice naizgled bezazleni mali kućni aparati, ukoliko dođe do kuršlusa, mogu da ostave na nas, pojasnio je srbijanski doktor Ninoslav Begović.
On navodi da se nesreće dešavaju u svakakvim okolnostima, ali da povrede kad pukne punjač mogu da budu ozbiljne i da treba kad god je to moguće izbjegavati spavanje pored utičnica.
Navodi da, ukoliko se desi nesreća ove vrste, roditelji treba da odreaduju brzo i da ne stavlajju ništa na opekotinu osim hladne vode ili leda, i da se potom upute u ustanovu gdje može da se pacijentu pruži prva pomoć.
Begović dodaje da su to sporadični slučajevi kojih ima dva do tri puta godišnje, ali i da je prije nekoliko mjeseci dvogodišnje dijete primljeno zbog udara struje i da je ono i dalje u lošem stanju i da se nalazi u komi.
Što se tiče trenda slikanja selfija na lokomotivama, Begović navodi da su povrede koje mogu da se zadobiju strujnim udarom od lokomotive izuzetno opasne jer su dubokog stepena i zahvataju veliki procenat kože koje zahtjevaju ozbiljan pristup. Obično ti pacijenti završe sa amputacijom ili preminu od posljedica strujnog udara.
Treba da se smanji rizik i treba da budu pod kontrolom što je više moguće kako bi se izbjegle ovakve povrede, smatra Begović, jer to nije samo površinska opekotina već opekotinska bolest koja kasnije ostavlja velike posljedice.
Svečana sjednica Općinskog vijeća u povodu 14.septembra Dana općine Donji Vakuf biće upriličena u ponedjeljak 14.septembra u velikoj sali zgrade Doma kulture Donji Vakuf s početkom u 10 sati.
Po završetku svečanosti, odabrane delegacije položit će cvijeće u Spomen-parku na Centralno šehidsko spomen obilježje i partizansko spomen groblje.
Imajući u vidu aktuelne prilike sa koronavirusom, aktivnosti i programski sadržaji planirani u okviru manifestacije, 14. septembar Dan općine Donji Vakuf, neće biti realizovane.
Svečana sjednica jedini je sadržaj kojim će se obilježiti Dan općine Donji Vakuf.
Mjesec je počeo da hrđa, što je zbunilo čak i naučnike.
Naime, hrđa na Mjesecu ne bi smjela da bude moguća jer tamo nema kisika, što je jedna od dvije stvari koje je uzrokuju. Druga je voda, prenosi B92.
No dokaza za to ima. Indijska lunarna sonda “Chandrayaan-1” kružila je oko Mjeseca 2008. godine i prikupila podatke koji su do danas doprinijeli mnogim otkrićima, uključujući i postojanje molekula vode na njegovoj površini. Sonda je bila opremljena i instrumentom koji je proizvela NASA sa ciljem analize mineralnog sastava Meseca.
NASA istraživači i naučnici sa havajskog Instituta za geofiziku i planetarnih nauka nedavno su analizirali još neke podatke i našli se u čudu kad su pronašli tragove hematita, oblika oksida željeza, odnosno rđe, navodi CNN. Na Mjesecu ima mnogo stijena bogatih željezom, ali hrđa stvara jedino kad je željezo izloženo kisiku i vodi.
Ne samo da na Mjesecu nema kisika nego je preplavljen vodonikom, koji tamo struji sa Sunca nošen solarnim vetrom. Hrđa nastaje kad kisik ukloni elektrone iz željeza, a vodik radi upravo suprotno, dodaje mu elektrone. Zato se na područjima bogatim vodikom rđa teško stvara.
“To je vrlo zbunjujuće”, rekao je Šuai Li sa Univerziteta Havaji, glavni autor studije objavljene u časopisu “Science Advances”.
Mjesec je užasno okruženje za stvaranje hematita, dodao je.
Nakon višemjesečnih istraživanja, Li i saradnici misle da su riješili zagonetku. Krivac za hrđu na Mhesecu je – Zemlja.
Prvi veći trag im je bila činjenica da je većina hrđe koncentrisana na strani Mheseca okrenutoj prema Zemlji, što je ukazivalo na to da je pojava na neki način povezana s našom planetom.
Zemlju okružuje magnetno polje, a solarni vjetar ga rasteže i stvara dug magnetni rep u smjeru vjetra. Mjesec ulazi u taj rep tri dana prije nego što je pun i treba mu šest dana da izađe na drugu stranu.
Li smatra da kisik sa Zemlje tim magnetnim repom stiže do Mjeseca i tamo u dodiru s vodenim molekulima stvara hrđu.
Magnetni rep istovremeno, za vrijeme punog Mjeseca, blokira sav solarni vjetar, što znači da je Mjesec privremeno zaštićen od udara vodika sa Sunca. Time je također otvoren vremenski prozor za stvaranje hrđe.
No ta teorija ima nekoliko “rupa”. Na primjer, manji dio hrđe pronađen je i na tamnoj strani Mheseca, gdhe kisik sa Zemlje teško može da dopre, a ostala je nejasna i interakcija molekula vode i stijena na Mjesecu.