U petak, 17. maja 2024. godine u sali Ministarstva privrede Srednjobosanskog kantona, ministar Sedžad Milanović održao sastanak sa delegacijom Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, tačnije sa dužnosnikom u Ekonomskom odjelu, zaduženim za sektore energetike i okoliša, gospodinom Markom Handloffom i ekonomskim asistentom pri Ambasadi, gospodinom Emilom Ahmagićem.
Cilj ove posjete Travniku i Ministarstvu privrede jeste pobliže upoznavanje sa situacijom na terenu i prioritetima kantonalnih vlasti iz navedenih oblasti.
Na ovom sastanku razgovaralo se o relevantnim planovima i projektima u koje je direktno uključeno Ministarstvo privrede Srednjobosanskog kantona.
Čestitamo našim učenicima i njihovoj mentorici na osvojenom prvom mjestu iz demokratije kojim su obilježili našu školu kao najuspješniju i u tom polju po prvi put!
Posjeta državnom parlamentu Bosne i Hercegovine, primanje diploma i poklona su velika čast i priznanje za njihov trud i rad.
Sigurni smo da su stekli mnogo vrijednih iskustava tokom ove posjete Sarajevu.
Neka im ovo bude motivacija za daljnji rad i uspjeh. Svaka čast!
Rasprava o Rezoluciji o Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda zvanično je zakazana za 23. maj, a objavljen je i finalni tekst rezolucije.
Tekst rezolucije podsjeća na sve presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, posebno one koje sadrže osuđujuće presude za zločin genocida protiv bosanskih Muslimana počinjen u Srebrenici 1995. te iz februara 2007. godine u kojoj je Sud utvrdio da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid.
U nastavku donosimo kompletan tekst finalne verzije rezolucije sa dva amanmdana.
– Potvrđujući svoje snažno protivljenje nekažnjivosti za genocid, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločine ili drugih kršenja međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog prava ljudskih prava, i naglašavajući u ovom kontekstu odgovornost država da okončaju nekažnjivost i, u tom cilju, da temeljno istraže i gone, u skladu sa svojim relevantnim međunarodnim pravnim obavezama i svojim domaćim pravom, osobe odgovorne za takva djela, kako bi se izbjeglo njihovo ponavljanje i tražio održivi mir, pravda, istina i pomirenje, u čemu je potrebno učešće preživjelih, kao i članova porodica
Pozdravljajući važan napredak koji su međunarodni sudovi postigli posljednjih godina u pogledu borbe protiv nekažnjivosti i osiguravanja odgovornosti za genocid, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i drugih zločina ostvarene kroz sistem međunarodnog krivičnog suda,
Prepoznajući u tom pogledu poseban doprinos Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i naglašavajući važnost spremnosti međunarodne zajednice da preduzme kolektivnu akciju preko Vijeća sigurnosti, u skladu sa Poveljom, i od slučaja do slučaja kako bi se dodatno osigurala odgovornost i sprječavanje genocida,
Individualizirana odgovornost
Ponavljajući da je krivična odgovornost prema međunarodnom pravu za zločin genocida individualizirana, nije kolektivna i da se ne može pripisati nijednoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini,
Uzimajući u obzir ulogu specijalnih savjetnika generalnog sekretara za sprječavanje genocida i odgovornost za zaštitu, te ističući važnost redovnih brifinga o kršenju ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, kao i o govoru mržnje i poticanju u ranog podizanja svijesti o potencijalnom genocidu,
Konstatujući da procesuiranje osoba odgovornih za genocid i druge međunarodne zločine u nacionalnim pravosudnim sistemima, uključujući Sud Bosne i Hercegovine, i Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju, kao i Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, ostaje centralno mjesto u procesu nacionalnog pomirenja i izgradnje povjerenja te za obnovu i održavanje mira u Bosni i Hercegovini, te prepoznajući da je snažna regionalna saradnja između državnih tužilaštava od suštinskog značaja za poticanje mira, pravde, istine i pomirenja među zemljama u regionu,
Ponavljajući nepokolebljivu predanost održavanju stabilnosti i njegovanju jedinstva u različitostima u Bosni i Hercegovini.
Napominjući da će 2025. godine biti obilježena trideseta godišnjica genocida u Srebrenici, u kojem je izgubljeno najmanje 8.372 života, hiljade raseljenih, a porodice i zajednice razorene,
1. Generalna skupština donosi odluku da 11. juli proglasi Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida 1995. godine u Srebrenici i da se obilježava svake godine;
2. Osuđuje bez rezerve svako poricanje genocida u Srebrenici koji je historijski događaj, te poziva države članice da sačuvaju utvrđene činjenice, uključujući i kroz vlastite obrazovne sisteme razvijanjem odgovarajućih programa, takođe s ciljem sjećanja kako bi se spriječili poricanje, iskrivljavanje te pojavljivanje genocida u budućnosti;
3. Također bez rezerve osuđuje radnje koje veličaju osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid od strane međunarodnih sudova, uključujući odgovorne za genocid u Srebrenici;
Identifikacija žrtava
4. Naglašava važnost završetka procesa pronalaska i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici kako bi im se omogućio dostojanstvena sahrana te se poziva na nastavak krivičnog gonjenja protiv počinilaca genocida u Srebrenici koji se tek trebaju suočiti sa licem pravde;
5. Poziva sve države da se u potpunosti pridržavaju obaveza prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, i međunarodnog običajnog prava o sprečavanju i kažnjavanju genocida uz uvažavanje relevantnih odluka Međunarodnog suda pravde;
6. Traži od generalnog sekretara da uspostavi program informisanja pod nazivom “Genocid u Srebrenici i Ujedinjene nacije”, počevši djelovanje sa pripremama za obilježavanje 30. godišnjice, a također se traži od generalnog sekretara da skrene pažnju na rezoluciju svim državama članicama, organizacijama sistema Ujedinjenih nacija i organizacijama civilnog društva;
7. Poziva sve države članice, organizacije sistema Ujedinjenih nacija, druge međunarodne i regionalne organizacije i civilno društvo, uključujući nevladine organizacije, akademske institucije i druge relevantne zainteresovane strane da obilježavaju Međunarodni dan, uključujući posebna obilježavanja i aktivnosti u znak sjećanja i odavanje počasti žrtvama genocida u Srebrenici 1995. kao i odgovarajuće edukacije i aktivnosti podizanja javne svijesti.
U petak 17. maja 2024. godine održana je 34. redovna sjednica Muftijstva travničkog kojom je predsjedavao Muftija travnički dr. Ahmed-ef. Adilović.
Na sjednici je razmatran izvještaj o ramazanskim aktivnostima, informacija o održanom mektebskom takmičenju na nivou Muftiluka travničkog i kantonalnom takmičenju iz islamske vjeronauke. Muftijstvo je tretiralo i pitanje realizacije 8. međunarodnog takmičenja iz Sire na području Muftiluka travničkog te organizovanje manifestacije „514. Dani Ajvatovice”.
Sjednici su prisustvovali rukovodioci službi Muftijstva travničkog mr. Muhamed-ef. Pezić i Enver-ef. Mekić i sekretar Muftijstva mr. Rešad-ef. Lendo.
Na teniskom terenu u blizini Sportske dvorane Donji Vakuf, trener Teniskog kluba “Nec” Donji Vakuf, Aladin Kurić sa velikom ljubavi i entuzijazmom radi i trenira donjovakufske mališane.
Djevojčice i dječaci, vrijedno rade, treniraju druže se te upoznavaju sa tenisom i sportom općenito. Na takmičenjima postižu zapažene rezultate, te sa svakog od njih u svoj klub donesu medalje i diplome.
Priča o Juliji i Romeu iz Sarajeva, Admiri Ismić i Bošku Brkiću, jedna je od najtužnijih priča iz proteklog rata u Sarajevu.
Ubijeni 18. maja 1993, prije tačno 31 godinu, dok su pokušali pobjeći iz ratnog Sarajeva, i ostavljeni, osam dana, da mrtvi, u zagrljaju, leže na ljetnoj ulici Sarajeva… njihova priča potresla je cijeli svijet.
O Admiri i Bošku 1994. snimljen je i dokumentarni film, međunarodni, s Kanađanima na čelu.
U filmu su ispričani detalji o ovoj velikoj ljubavi, od njihovog prvog poljupca do dana smrti. U filmu govore njihovi roditelji, sestre, prijatelji, komšije… a doznaje se i koju je ulogu u njihovom životu imao Ismet Bajramović Ćelo.
Portal Radiosarajevo.ba donosi vam potresnu priču iz ovog filma, o dječaku i djevojčici koja počinje na početku 1984, kada su se u Sarajevu, na zabavi povodom novogodišnje noći, Boško i Admira prvi put poljubili.
Tanja Bogdanović, Admirina najbolja prijateljica iz školskih dana, koja ih je oboje znala jako dobro, priča kako su oboje bilo vrlo različiti: “Admira je bila drugačija od svih nas. Voljela je motore i znala je popraviti auto… bila je pomalo divlja: obično se djevojke nečega boje, ali Admiru ništa nije moglo uplašiti. Boško je bio drugačiji. Bio je tiši, mirniji. I bio je nasmijan. Uvijek. Volio se šaliti na račun drugih, ali je to uvijek činio na fin način, kao prava ‘dobrica’”.
Boškovi su roditelji u Sarajevo doselili ’70-ih godina prošlog vijeka. Otac, Dragan, bio je inženjer koji je radio za UN. Majka Rada bila je hemičarka. Imali su dva sina, Boška i Baneta. Majka Rada se prisjeća: “Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku moga sina koju je on volio i koju sam ja voljela”.
Admirini roditelji razmišljali su isto. Zijo Ismić i njegova supruga Nera, odobravali su vezu svoje najstarije kćeri. “Od prvog dana sam znao. I nisam imao ništa protiv. Učinilo mi se da je dobra, jer je momak bio strašno simpatičan. S vremenom sam ga i zavolio i nisam ga razdvajao od Admire”, govorio je njen otac Zijo.
Slično dodaje i njena majka, u čijoj je porodici bilo miješanih brakova. Admirina mlađa sestra Amela ispričala je kako, za nju, Boško nije bio Srbin već brat kojeg nikad nije imala. No, nane i bake zaljubljenog para u početku nisu odobravale vezu. Obje su pamtile prethodni, Drugi svjetski rat. Admirina nana je pamtila borbu protiv četnika, a Boškova baka se sjećala kako su ustaše odvele njenog muža i ubile ga.
No, svejedno, Boško i Admira voljeli su se neizmjerno. Godine 1986. bili su tipični jugoslavenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimala auta, filmovi i muzika. Te godine, nažalost, od srčanog udara umro je njegov otac i Boško “odrasta”. Pritom ga šalju na služenje vojnog roka, u Srbiju. Ipak, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan. Ovo su rečenice iz njihovih pisama:
„Moja najdraža Admira, Svaku noć kada legnem u krevet, ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam…“ „Moja draga ljubavi, Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negdje drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti…“ „Moja najdraža Admira, Tako mi mnogo nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet…“
Nakon 11 mjeseci ponovno su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio prodavnicu kuhinjske opreme koju je kupovao na svojim putovanjima u Italiju. Međutim, stare mržnje polako su vaskrsnule. Na Kosovskom polju, 1989, Slobodan Milošević okupio je hiljade Srba koji su zazivali osnivanje Velike Srbije. Dvije godine kasnije, Hrvatska je proglasila nezavisnost.
U Sarajevu su ljudi bili uvjereni da rata neće biti. Početkom aprila 1992, nažalost, rat počinje u Sarajevu. Srpski snajperisti uzimaju prve žrtve. Admirin otac kaže kako su svi, i Boško i Admira, bili sigurni da će sve brzo završiti.
Sveštenik Vojislav Čakić, koji je poznavao Admirinog oca, otišao je “na drugu stranu”. Objasnio je to riječima: “…da nismo sad zaratili, za deset godina nas više ne bi bilo ovdje”. Eventualno će voditi molitvu na sahrani Boška i Admire, ali se za Admiru, kako je sam poslije rekao, nije htio moliti jer je bila muslimanka.
Među brojnim Srbima koji su ostali u gradu bio je i Boško koji nije htio ići u vojsku. Nijednu. Mišo Ćuk, njegov komšija, Srbin – koji će odigrati važnu ulogu u sudbini Admire i Boška – na početku rata ostao je u gradu i priključio se Armiji BiH. Bošku je htio dati pištolj, da ga zaštiti od “problema”, ali Boško ga nije htio uzeti.
U julu 1992, granata će uništiti Boškov stan u kojem je porodica živjela 25 godina. U stan koji će otići, u ulazu pored, ponovno će pasti granata. Boškova majka stoga je odlučila otići i u očaju se obratila jedinoj osobi koja joj je mogla pomoći. Najboljem prijatelju svog starijeg sina Baneta – Ismetu Bajramoviću Ćeli.
“Rada mi je bila kao druga mati… I da se razumijemo, nije ovo rat heroja kao što je bio Drugi svjetski rat, ovo ovdje je nacionalni rat. Ako ću biti heroj samo muslimanima, neću da budem takav heroj“, govorio je tada Ćelo, kojem je Boško “bio k’o mlađi burazer”. Za Ćelu, koji se u filmu opisuje kao jedan od vodećih kriminalaca u gradu, kaže se da je štitio “Srbe na Koševu” i da je vodio razmjene. Boškova majka kaže da joj je Ćelo u tri dana sredio da napusti grad i obećao joj je da će on, ma šta se desilo, štititi Boška.
Boško i Admira se na jesen 1992. useljavaju u devastirani stan njegovih roditelja. Bošku je smetalo to što nisu vjenčani, ali Admira nije htjela zbog silne zanimacije medija za miješane brakove.
Jurka Radojević, komšinica Srpkinja, oslanjala se na njih dvoje. “Boško mi je donosio vodu, pomagali smo si. Ja imala drvenu peć, pa smo hljeb pekli zajedno i zajedno bi ga jeli, sve do zadnje mrvice”, prisjeća se ova žena.
Boško i gore spomenuti Mišo Ćuk postat će u tom periodu nerazdvojni drugovi koji su često, na pijaci, trgovali kafom, ali i naftom… “…moraš, nemaš od čega živjeti. Prljav je to bio posao, ali Ćelo nam je odobrio da to radimo”, prisjeća se Ćuk.
U tom periodu, Ćelo će organizirati veliko vjenčanje kojem će prisustvovati i Boško i Admira. Dok je svadba trajala, pak, Mišo Ćuk će pobjeći iz Sarajeva – kako je bio u vojsci, “na drugu stranu” prenijet će i neke važne vojne informacije. O bijegu nije ništa rekao Bošku, koji je sada ostao u gradu kao najbolji prijatelj “neprijatelja”. I upravo nakon toga, za Boška počinje strašan period u gradu.
“Neki su ga počeli napadati, čak i fizički, jedan je bacio kamen. Ja sam ga štitio – da to nisam uradio, možda bi ga ubili”, govorio je Ćelo i dodao je da je Boško morao otići. “Bio je ugrožen, jer ja nisam mogao stalno biti s njim – zamisli kako je kad te prijatelj ‘proda’, a to mu je Mišo uradio”.
Početkom maja 1993, Boško je dobio poziv na ispitivanje u policijsku stanicu i prepao se najgoreg. Imao je 72 sata da se javi, prije nego što ga uhapse. Odlučio je da će pobjeći, zajedno s Admirom: skrili su se u stanu njene nane, dok im Ćelo ne sredi da napuste grad.
Strašnog datuma, 18. maja 1993, Admira je stigla u kuću roditelja. Njena majka kaže da se najteže rastala s mačkom Žućom. S ocem se nije pozdravila – ovaj nije odobravao pomisao na bijeg. Potom su se spakirali u stanu njene nane, imali su malo stvari i nešto njenog nakita. Nešto novca ušili su u odjeću. Njena nana se sjeća da su joj mahnuli, ušli u auto i otišli. Čekala je poruku da su stigli, da je sve uredu, ali nikad je nije dobila.
Pismo koje je Admira ostavila majci: „Draga majko, Mi odlazimo večeras i sve što se desi je Božija volja. Zvat ću te čim pređemo tamo. Brinem se za tebe, i za Žuću. Pričali smo kad se rat završi, vratit ćemo se i sve će biti kao prije. Kao da rata nije bilo. Ne brini za mene, brini o sebi, tako će meni biti lakše. Volim te mnogo, Tvoja Admira”
Ćelo će “razmjenu” dogovoriti s dva Srbina na Grbavici. Jedan, Milkan Gaborović, čekao je da mu Ćelo “pošalje” i tetku i rođake, a drugi, Saša Bogdanović, prisjeća se kako je sve bilo dogovoreno, da niko neće pucati.
Ćelo tvrdi kako je Bošku rekao da mora sačekati da padne mrak: “Morali su proć’ međuzonu (Vrbanja most, op.a.) gdje je bilo četiri, pet vojski. Caco, MUP, specijalne jedinice MUP-a, HVO, četnici… ko će to sve uvezati…”
Dino Ćapin, komandant hrvatske jedinice koja se borila uz Armiju BiH kaže kako ih je gledao s obližnjeg krova. Saša Bogdanović dodaje kako je zviždao Bošku, a ovaj je zviždao meni: “Trčkarali su i skakutali… kao da su se igrali. Kad su došli do raskrsnice, samo smo čuli pucanj, snajper, metak je udario ispred njihovih nogu”.
Ćapin dodaje da je Boško umro na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. “Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina”.
Screenshot: Tijela Boška i Admire
“Teško mi je pričati o tome. Volio sam ih oboje. Krivo mi je što me nije poslušao…”, govori Ćelo.
“I dalje ne vjerujem da su mrtvi. Kako tako mladi ljudi nestanu tako nasilno, zbog jednog neljudskog poteza. Monstruoznog čina. Ljubav ipak ne može pokoriti sve. Ne može pobijediti one koji ne vjeruju u ljubav. A ovi, koji pucaju na nas, ne vjeruju u ljubav”, kazivao je poslije njen otac.
Dvije strane osam su dana raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno su se optuživali za smrt Boška i Admire. Nije bilo motiva. Nije bilo logike. Nije bilo razloga.
“Bolesni ljudi nose oružje, na svim stranama i nikad ne znaš koja će budala ispaliti metak prva”, komentirao je Saša.
Roditeljima nije htio pomoći ni UNPROFOR. Nakon osam dana, srpska policija je – kako su komandanti izjavili za TV – spasila tijela iz “humanih razloga”. No, Saša u filmu priznaje kako su tijela izvlačili muslimanski zatvorenici.
U srpskoj vojnoj mrtvačnici bili su zavedeni kao brojevi – 250 i 251.
Srpski vojnici odbili su želju roditelja da se djeca sahrane u Sarajevu. Sahranili su ih na vojnom groblju u Lukavici. Boškova majka je Admirin kovčeg pokrila džemperom koji je isplela za nju.
Odmah nakon rata, 1996, sahranjeni su ponovno. Zajedno. U Sarajevu.
Naši Romeo i Julija. Odajmo im dužnu počast.
Tekst je preuzet iz arhive portala Radiosarajevo.ba.
Zbog potreba redovnog održavanja tunela Grab, 25. novembar i Vis, zatvorena je preticajna traka na dionici autoputa A-1 Tarčin-Lepenica. Saobraća se voznom trakom do završetka radova.
U toku su sanacioni radovi na magistralnom putu M-17 Nemila-Zenica (kod poslovne zone Pečuj), zbog čega vozila svakog dana osim nedjelje od 07 do 17 sati saobraćaju naizmjenično, jednom trakom. S obzirom da je ova dionica izrazito frekventna, formiraju se duge kolone vozila u oba smjera. Zbog asfaltiranja, danas je zatvoren ulaz (skretanje) za Poslovnu zonu Pečuj u Zenici. Za vrijeme obustave alternativni pravac je Pehare-Poslovna zona Pečuj-ulaz u Zenicu.
Počeli su sanacioi radovi na putnom pravcu Lašva-Kaonik (u naselju Grablje), zbog čega se na mjestu radova saobraća naizmjenično, jednom trakom (postavljeni semafori).
Na magistralnom putu Ključ-Sanski Most (na ulazu u Sanski Most) saobraćaj je obustavljen i preusmjeren na obilaznicu.
Zbog oštećenja mosta na magistralnom putu Rogatica-Ustiprača vozila do 30 tona saobraćaju jednom trakom, uz ograničenje brzine na 30 km/h, dok je za vozila preko 30 tona saobraćaj obustavljen.
Sanacioni radovi aktuelni su i na magistralnim putevima: Bugojno-Gornji Vakuf/Uskoplje, Tarčin-Konjic, Kladanj- Vlasenica (Gojsalići), Jelah-Doboj (Karuše), Dobro Polje-Miljevina, Jablanica-Potoci (u Donjoj Jablanici), Bijeljina-Rača, Čevljanovići-Nišići, kao i na kružnom toku na ulazu u Bosansku Gradišku. Na mjestima izvođenja radova saobraća se usporeno.
Zbog deminiranja terena na putnim pravcima Brčko-Cerik (Malezijski put) i Lopare-Čelić (skretanje za Brusnicu) svakog radnog dana od 08 do 16 sati dolazi do polusatnih obustava saobraćaja, uz 10-minutna propuštanja.
Za večeras u 21 sati najavljen je polazak vangabaritnog tereta iz Zenice autoputem do Tarčina. Planirano je da na odredištu bude sutra (subota) ujutro u 05 sati. Prevoz će imati obezbjeđenu policijsku pratnju koja će kratkotrajno zatvarati ili usporavati saobraćaj.
Apelujemo na vozače da na svim putnim pravcima voze maksimalno oprezno i da vožnju prilagode trenutnim uslovima na putu. Držite odstojanje između vozila i obavezno koristite sigurnosni pojas.
Na graničnim prelazima Gradina i Bosanska Gradiška duge su kolone putničkih vozila na ulazu u Bosnu i Hercegovinu. Na ostalim graničnim prelazima promet putničkih vozila protiče uz zadržavanja do 30 minuta.
Zabranjen je saobraćaj za vozila preko 5 tona najveće dozvoljene mase na graničnom prelazu Karakaj (kod Zvornika). Teretna vozila preko 5 t preusmjeravaju se na granične prelaze Bratunac ili Rača, dok autobusi mogu koristiti GP Šepak.
Jučer je na Internacionalnom Univerzitetu u Travniku počela 28. Međunarodna konferencija pod nazivom „Digitalizacijom, automatizacijom i umjetnom inteligencijom do efikasnog rada i poslovanja u budućnosti“/ With digitalization, automation and artificial intelligence to more efficient work and business in the future“.
Organizatori ove konferencije su Internacionalni Univerzitet u Travniku, Saobraćajni fakultet Travnik u Travniku, Ekološki fakultet Travnik u Travniku, Fakultet informacionih tehnologija Travnik u Travniku, Fakultet politehničkih nauka Travnik u Travniku u saradnji sa Fakulteta za logistiko Univerza v Mariboru iz Slovenije.
Na ovoj Međunarodnoj konferenciji učestvuje veliki broj profesora, stručnjaka, istraživača, dakle domaći i strani gosti predavači.
Tokom ove dvodnevne konferencije bit će prezentovani radovi iz različitih naučnih i tematskih oblasti, poput „Novim tehnološkim rješenjima do inteligentne javne uprave“, „Zelena ekonomija u eri digitalizacije, automatizacije, umjetne inteligencije i poslovne održivosti“, „Optimizacija pomorskog prometa“, „Ekonomija novog doba“, „Uticaj vaspitne zanemarenosti i vaspitne zapuštenosti djece na pojavu nasilja, „Prednosti i nedostaci digitalne transformacije u obrazovanju“, zatim „Robne razmjene sa Evropskom unijom i nezaposlenost u Bosni i Hercegovini“, „Umjetna inteligencija i obrazovanje“, kao i mnoge druge teme.
28. Međunarodna konferencija trajat će do subote 18. maja ove godine.
U Bosni i Hercegovini će danas preovladavati sunčano uz malu do umjerenu oblačnost.
U jutarnjim satima po kotlinama i uz riječne tokove će biti magle. Poslije podne rijetko može pasti slab kratkotrajan lokalni pljusak u planinskim područjima.
Vjetar slab do umjerene jačine južnog i jugozapadnog smjera. Najniža jutarnja temperatura zraka većinom između 8 i 13°C, na jugu zemlje do 16°C. Najviša dnevna temperatura zraka uglavnom između 23 i 28°C.
U Sarajevu sunčano uz malu do umjerenu oblačnost. Najniža jutarnja temperature zraka oko 10°C. Najviša dnevna temperatura zraka oko 26°C.
